Već 37 godina jedan čovjek uporno svjedoči onome od čega većina društva okreće glavu. Američki radijski novinar John Koch prisustvovao je svakom pogubljenju izvršenom na Floridi od 1989. godine, ukupno njih 105. Ove godine, kada je ta savezna država oborila vlastiti rekord s 19 egzekucija, Koch je i dalje bio na svom mjestu, iako više nema redakciju iza sebe niti sigurnu naknadu za rad. Putuje sam, plaća vlastite troškove i bilježi posljednje riječi osuđenika, hladnu proceduru države i tišinu prostorije u kojoj se život gasi

Od 1989. godine, John Koch, danas 76-godišnji radijski reporter, prisustvovao je svakom pogubljenju izvršenom u saveznoj državi Florida. Njegova profesionalna biografija ne mjeri se godinama rada u redakcijama, nego brojem smrti kojima je bio svjedok: ukupno 105 egzekucija. Ove godine Florida je dosegla historijski maksimum, 19 pogubljenja, gotovo polovinu svih smrtnih kazni izvršenih u Sjedinjenim Američkim Državama.

Da bi izvještavao o pogubljenjima, Koch precizno planira svaki detalj. Od kuće na sjeveru poluotoka do državnog zatvora kod mjesta Starke vozi staru Hondu, izbjegavajući autoputeve i ne prelazeći 70 kilometara na sat, kako bi uštedio gorivo. Ukupan trošak jednog odlaska, gorivo, hrana i osnovni izdaci, iznosi tačno 56,73 dolara. „To je cijena mog posla“, kaže, „i svaki put moram smisliti odakle će doći tih 57 dolara.“

Prvo pogubljenje koje je pratio bilo je električnom stolicom nad serijskim ubicom Ted Bundy 1989. godine. Posljednje, prije nekoliko dana, bilo je smrtonosnom injekcijom nad Frankom Athenom Wallsom. Ta dva slučaja simbolično omeđuju gotovo četiri decenije u kojima se Florida mijenjala ali smrtna kazna je ostajala.

Koch je više od 30 godina radio kao dopisnik za Florida News Network, sve dok mu prije tri godine nije saopćeno da mu se ugovor raskida. Od tada radi samostalno, šaljući audio-izvještaje redakcijama, često bez ikakve naknade. „Šaljem ih i kada mi ne plate, samo da im budem trn u oku“, kaže. Smatra da je njegovo prisustvo važnije nego ikada, jer interes medija za ovu temu rapidno opada.

Pristup pogubljenjima strogo je ograničen. U prostoriji se nalaze članovi porodica žrtava, zvaničnici, vjerski službenik i nekolicina akreditiranih novinara. Nekada ih je bilo desetak, danas često samo jedan reporter Associated Pressa i Koch. Njegove radijske reportaže kratke su, precizne i lišene komentara. U jednoj od posljednjih, dugoj 63 sekunde, hladno konstatuje da je osuđenik primio posljednje obrede i izrazio žaljenje prije nego što je proglašen mrtvim.

Tokom samog čina, Koch bilježi sve: disanje, pokrete, riječi osuđenika, ponašanje svećenika i službenika. „Postoji energija u toj prostoriji“, kaže. „Duh odlazi prije tijela.“ Nakon egzekucije, potreban mu je povratak kući da se emocionalno distancira od viđenog.

Naglo povećanje broja pogubljenja vezuje se uz političke promjene u Floridi. Guverner Ron DeSantis potpisao je zakone koji omogućavaju izricanje smrtne kazne bez jednoglasne odluke porote, rijedak presedan u SAD-u. Kritičari tvrde da se time otvara prostor za greške i zloupotrebe, posebno u slučajevima osoba s mogućim intelektualnim poteškoćama.

Istovremeno, pitanje smrtne kazne ponovo je postalo nacionalna politička tema. Odluka predsjednika Joe Biden da krajem prošle godine ublaži kazne gotovo svim federalnim osuđenicima na smrt izazvala je žestoke reakcije. Njegov nasljednik i politički protivnik Donald Trump odgovorio je pozivima državnim tužiocima da agresivnije traže nove smrtne presude.

Koch, veteran Vijetnamskog rata i nekadašnji antiratni aktivista, duboko je skeptičan prema vlasti. U mladosti je, tvrdi, bio meta programa nadzora zbog protivljenja ratu. Danas upozorava na političke ekstremizme i eroziju demokratskih institucija, koristeći metaforu automobila u kojem je demokratija motor, a građani gorivo.

Ipak, o smrtnoj kazni lično nikada ne iznosi stav. „To je zakon“, kaže. „Ako se ljudima ne sviđa, imaju pravo da ga promijene.“ Smatra da je profesionalna neutralnost temelj novinarstva: „Ako neko iz mojih izvještaja može zaključiti na kojoj sam strani, prestat ću raditi.“

Za Kocha, posao nije ni aktivizam ni moralna propovijed. To je uporno bilježenje činjenica, čak i onda kada publika nestaje, a honorari izostaju. U zemlji u kojoj se smrtna kazna vraća u politički fokus, njegov rad ostaje hladan, dokumentaristički podsjetnik na to kako država, u ime svojih građana, oduzima život.

IZVOR: El Pais