Najsporniji aspekt svih prijedloga zakona je sužavanje nadležnosti suda. Naime, niti jedan od prijedloga ne uključuje ratne zločine, zločin genocida ni zločine protiv čovječnosti u nadležnost Suda BiH, iako su upravo ova djela trenutno jasno definirana kao njegova izvorna nadležnost prema važećem zakonu.

Pred Parlamentarnom skupštinom Bosne i Hercegovine nalaze se tri prijedloga zakona o Sudu BiH, zakazane su hitne sjednice oba doma – Predstavničkog doma 28. maja, te Doma naroda dan kasnije. Pitanje nije samo formalno – radi se o zakonskom okviru koji bi trebao urediti ključnu pravosudnu instituciju u zemlji, ali koji je, sudeći prema tekstovima prijedloga i reakcijama domaćih i međunarodnih aktera, zapravo najnoviji teren političkih sukoba i etničkih kalkulacija.

U središtu rasprava su nadležnosti Suda BiH, izostavljanje krivičnih djela genocida i ratnih zločina iz njegove nadležnosti, te sporna lokacija sjedišta Apelacionog odjeljenja.

Trenutno u proceduri postoje tri prijedloga: jedan iz Ministarstva pravde BiH koji nije dobio potrebnu podršku u Vijeću ministara, te prijedlozi koje su pojedinačno u parlamentarnu proceduru podnijeli Marina Pendeš (HDZ BiH) i Predrag Kojović (Naša stranka).

Ključne razlike između prijedloga ne tiču se samo tehničkih pitanja ili formulacija, već strateški određuju kako će izgledati pravosudna arhitektura BiH u budućnosti. U sva tri prijedloga zajednički je naziv – zakon o Sudu BiH – iako, prema mišljenju brojnih stručnjaka i Venecijanske komisije, pravi naziv bi trebao glasiti “Zakon o sudovima BiH”, s obzirom na to da se pokušava ustanoviti zaseban Apelacioni sud.

Najsporniji aspekt svih prijedloga zakona je sužavanje nadležnosti Suda BiH. Naime, niti jedan od prijedloga ne uključuje ratne zločine, zločin genocida ni zločine protiv čovječnosti u nadležnost Suda BiH, iako su upravo ova djela trenutno jasno definirana kao njegova izvorna nadležnost prema važećem zakonu.

Time bi entitetskim i nižim sudovima bilo ostavljeno da procesuiraju najteže oblike kriminala iz rata – što se pravno i politički doživljava kao potez koji može dovesti do nekažnjivosti, selektivne pravde i daljnje fragmentacije sudske prakse.

Misija OSCE-a u BiH upozorila je na ovaj aspekt u pismu od 27. maja upućenom parlamentarcima, naglašavajući kako bi brisanje ovih nadležnosti moglo imati „značajan utjecaj na koherentnost sudske prakse i pravnu sigurnost u već fragmentiranom sudskom sistemu“. OSCE dalje ističe da bi oduzimanje mogućnosti Sudu BiH da izdaje obavezujuća tumačenja i praktične upute u vezi s krivičnim djelima iz ratnog perioda dovelo u pitanje ostvarenje tranzicijske pravde i proces pomirenja u BiH.

Dok suštinska pitanja nadležnosti izazivaju zabrinutost stručne javnosti i međunarodne zajednice, politički akteri se već mjesecima nadmeću oko simboličnog pitanja sjedišta Apelacionog odjeljenja budućeg suda.

SNSD insistira da to bude Banja Luka, dok su stranke “Trojke” ranije nudile Istočno Sarajevo kao kompromis. Ministar pravde Davor Bunoza (HDZ BiH) zalagao se za Mostar, ali nije dobio podršku.

Zanimljivo, prijedlog Marine Pendeš locira sjedište Apelacionog odjeljenja u Istočnom Novom Sarajevu, dok prijedlog Predraga Kojovića predviđa Pale kao sjedište – što je, prema izjavama iz Trojke, rezultat postignutog kompromisa s opozicijom iz RS-a. Ova geografska igra moći otkriva stvarnu logiku iza ovih prijedloga: održavanje etničke ravnoteže i političkog statusa quo pod plaštom reforme.

U trenutku kada BiH pokušava ispuniti 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Europske komisije, donošenje zakona o pravosuđu – posebno onih koji se tiču državnih sudova – predstavlja test političke volje za europske integracije. Međutim, svi prijedlozi u opticaju ne zadovoljavaju osnovne pravne standarde EU niti poštuju preporuke Venecijanske komisije, koje jasno ističu da sudska vlast ne može biti predmet etničke raspodjele, da pravosuđe mora biti profesionalno, nezavisno i nepristrano, da Apelacioni sud mora biti jasno i precizno uređen kao posebna institucija.

Umjesto toga, u predloženim zakonima dominira politička logika nad pravosudnom. Ako se zakon usvoji u hitnom postupku, bez mogućnosti za amandmansko djelovanje i stručnu raspravu, rezultat će biti dugoročno štetan.

Zašto se aktuelnoj vlasti žuri žuri da izglasa ovakav zakon? Odgovor je jednostavan – politički interesi i međunarodni pritisak. Vlasti u BiH pod pritiskom su da pokažu napredak u provođenju reformi pred jesenji izvještaj Evropske komisije. Ubrzano donošenje zakona – bez šire javne rasprave, stručnih mišljenja i transparentne procedure – ne predstavlja reformu, već njenu simulaciju. Umjesto funkcionalnog, nezavisnog i profesionalnog suda, dobili bismo instituciju kompromisa između političkih centara moći.

OSCE je jasno poručio: ovakva rješenja su nedopustiva. Pismo šefa Misije Briana Aggelera poziva parlamentarce da ne usvajaju zakon po hitnoj proceduri, nego da iskoriste redovnu zakonodavnu proceduru kako bi se osigurala usklađenost sa standardima, očuvala pravna sigurnost i zaštitio interes žrtava ratnih zločina.

IZVOR: NAP Patria