Unatoč kineskoj podršci Rusiji, prenaglašenoj industrijskoj ekspanziji i tenzijama s Tajvanom, mnoge zemlje, posebno u Evropi, sve su otvorenije za saradnju s Kinom. Trumpova nepredvidivost, prijetnje saveznicima i ekonomski pritisci stvaraju vakuum koji Peking koristi.
Svijet ulazi u novu eru – onu u kojoj više ne postoji jedna dominantna sila, već mnoštvo velikih sila koje djeluju prvenstveno u vlastitom interesu. Iako se Sjedinjene Države i Kina oko mnogih stvari ne slažu, obje strane danas priznaju da je svijet postao multipolaran. I američki državni sekretar Marco Rubio i kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi saglasni su: unipolarnost je prošlost, a multipolarnost sve više oblikuje sadašnjost.
No, njihove vizije multipolarnosti dijametralno su suprotne. Američki zvaničnici, posebno iz administracije Donalda Trumpa, vide multipolarnost kao oslobađanje od globalnih obaveza i povratak unilateralizmu. Kineski lideri, s druge strane, novi poredak vide kao prostor u kojem se utjecaj SAD-a smanjuje, međunarodne norme slabe, a autoritarne sile poput Kine i Rusije dobijaju veću slobodu i moć.
Tako se rađa ono što analitičari nazivaju “plaćenički multipolarizam” – poredak u kojem velike sile djeluju bez obaveze da doprinose zajedničkom dobru, fokusirane isključivo na vlastiti interes i dominaciju.
Kako je Kina uspjela postati svjetska sila, a da pritom dugo vremena nije izazvala direktnu američku reakciju. Ključ kineskog uspjeha bio je u strategiji prikrivanja: Kina je izbjegavala otvoreno oponašanje američkih poteza tamo gdje bi to moglo izazvati uzbunu, dok je u drugim segmentima (trgovina, tehnologija, infrastruktura) vješto koristila pravila poretka da jača vlastiti položaj.
Kina se fokusirala na izgradnju komercijalnih luka, a ne vojnih baza – sve u cilju predstavljanja vlastitog uspona kao mirnog. Istovremeno, razvijala je naprednu vojnu tehnologiju, širila svoj diplomatski utjecaj i učvrstila vodeću ulogu u globalnoj trgovini.
S druge strane, Sjedinjene Države morale bi razviti vlastitu strategiju – inovativan, fleksibilan pristup koji koristi američke prednosti (npr. otvorenost za imigraciju i globalne saveze) da nadmaši Kinu. No Trumpova administracija ide suprotnim putem – povlači se iz međunarodnih institucija, slabi savezništva i otvara prostor za kineski utjecaj, posebno u Aziji, Africi i Evropi.
Kineski zvaničnici i diplomate tvrde da kineski uspon nije prijetnja, već stabilizirajući faktor. On osporava ideju da postoji liberalni međunarodni poredak, smatrajući da je on bio mit stvoren tokom Hladnog rata i da sada dolazi vrijeme novih institucija poput BRICS-a, Šangajske organizacije za saradnju i Azijske infrastrukturne investicijske banke.
Za njih je Kina odgovorna sila koja ne želi uništiti poredak, već ga prilagoditi novim okolnostima.
Unatoč kineskoj podršci Rusiji, prenaglašenoj industrijskoj ekspanziji i tenzijama s Tajvanom, mnoge zemlje, posebno u Evropi, sve su otvorenije za saradnju s Kinom. Trumpova nepredvidivost, prijetnje saveznicima i ekonomski pritisci stvaraju vakuum koji Peking koristi.
Kina nije revolucionar u klasičnom smislu – ona koristi pravila međunarodnog poretka da bi ih iznutra promijenila. Dok Zapad tvrdi da Kina želi preoblikovati svijet po svojoj slici, kineski lideri, uz retoričku umjerenost, tvrde da se samo prilagođavaju i reformiraju postojeći sistem.
U isto vrijeme, Trumpova administracija insistira da je Kina zloupotrijebila otvorenost sistema, uzela sve benefite, a ignorirala obaveze. Odatle logika: ako je međunarodni poredak omogućio kineski uspon, onda ga treba uništiti i SAD se mora ponašati jednako sebično kao Kina. Time Washington postaje ono što je ranije osuđivao.
Svijet definitivno ulazi u period fragmentacije, trgovine interesima i sve manje saradnje. Umjesto globalnog liderstva, zemlje sve češće biraju neutralnost ili privremena savezništva zasnovana na kratkoročnim benefitima.
Ako saveznici SAD-a počnu vjerovati da Washington više ne zastupa njihove interese – već samo vlastiti opstanak u konkurenciji s Kinom – mogli bi baš od Pekinga tražiti bolje ponude. U tom slučaju, američko liderstvo neće propasti zbog kineske sile, već zbog vlastite nesposobnosti da ponudi uvjerljivu i pravednu viziju budućeg svijeta.
