Studija Milana Radanovića “Zločini Crne legije u jugozapadnoj Bosni, juli–novembar 1942.” je vrlo detaljan naučni rad koji pruža hronološki pregled pokolja, sa imenima mjesta, datumima i okvirnim brojem žrtava ustaškog terora na jugozapadu Bosne I Hercegovine te se bavi ulogom Jure Francetića i posebno Rafaela Bobana

U ljeto i jesen 1942. godine, jugozapadna Bosna i sjeverozapadna Hercegovina postali su poprište jednog od najbrutalnijih poglavlja u genocidnoj politici Nezavisne Države Hrvatske. U tom periodu, jedinice poznate pod imenom Crna legija, 1. i 5. zdrug Ustaške vojnice, izvršile su masovne zločine nad srpskim civilnim stanovništvom. Ubijeno je oko 760 ljudi, među kojima su većinu činile žene i djeca.

Najveća stratišta nalazila su se na području Kupresa, gdje je, tokom i nakon Bitke za Kupres (jul–august 1942.), usmrćeno više od 500 civila. Ljudi su ubijani na izuzetno brutalan način: klanjem, masakriranjem i kolektivnim spaljivanjem čitavih porodica. U nekim selima polovinu žrtava činila su djeca. Čak su i odojčad ubijana zajedno s majkama.

Iako je ogromna većina ubijenih bila srpske nacionalnosti, među stradalima su zabilježeni i muslimani (17 osoba) te Hrvati (pet osoba). Ova činjenica svjedoči da je Crna legija djelovala logikom potpunog terora, bez obzira na etničke granice kada bi neko bio smatran „neprijateljem države“.

Zločini su zahvatili 24 naselja u tadašnjim srezovima Jajce, Bugojno, Livno i Duvno. Paljena su čitava sela, a kuće pretvarane u lomače. U nekoliko slučajeva istrijebljene su cijele porodice, a preživjeli su u strahu bježali u planine ili preko rijeka u potrazi za spasom.

Ova kampanja terora bila je druga po intenzitetu u Bosni i Hercegovini tokom 1942, odmah nakon zločina izvršenih u operaciji „Zapadna Bosna“ (poznatoj kao Bitka na Kozari).

Na čelu Crne legije nalazila su se dvojica ozloglašenih ustaških oficira: Jure Francetić i njegov najbliži saradnik Rafael Boban. Iako je formalno komandovao Francetić, na terenu je presudnu ulogu imao upravo Boban, koji je često preuzimao operativno vođenje i direktno učestvovao u planiranju i nadgledanju zločina.

Boban, hercegovački ustaša i emigrant iz predratnog perioda, bio je poznat po fanatičnoj odanosti poglavniku Anti Paveliću i brutalnosti u akcijama. Njegovo ime vezano je i za ranije pokolje Srba u Duvnu, Livnu i na drugim mjestima 1941. godine. U ljeto 1942. upravo je on postao glavni „agent smrti“ na području Kupresa i okolnih sela.

Zašto baš jugozapadna Bosna?

Razlozi zbog kojih je Crna legija s tolikim intenzitetom udarila na ovo područje leže u kombinaciji vojne i političke logike ustaške države. S jedne strane, ovdje se razvijao snažan partizanski otpor, pa je režim nastojao „očistiti teren“ od naroda koji je pružao logističku podršku ustanicima. S druge strane, ustaški vrh, oslanjajući se na ideologiju genocida, želio je izvršiti masovno zastrašivanje i eliminaciju srpskog stanovništva, učvršćujući time kontrolu nad graničnim područjima prema Dalmaciji i Hercegovini.

Njemački izvještaji iz tog perioda prenose riječi jednog od Francetićevih zamjenika (najvjerovatnije Bobana): „Mi umirujemo iskorjenjivanjem.“ Ova rečenica najbolje oslikava suštinu politike Crne legije – politiku istrebljenja, bez iluzija o „vojnoj nužnosti“.

Studija Milana Radanovića omogućava da se s velikom preciznošću prati krvavi trag Crne legije od jula do novembra 1942. godine. U tom periodu, sela i zaseoci jugozapadne Bosne postajali su poprišta masovnih ubistava civila, često u talasima, kako bi se uništila sama osnova života srpske zajednice u ovom kraju.

19. juli 1942 – Urija (srez Jajce)

Prvi veliki masakr u ovom nizu desio se u Uriji, selu kod Donjeg Vakufa. U samo jednom danu, pripadnici Crne legije ubili su 93 do 100 ljudi. Najviše su stradale žene, djeca i starci. Preživjeli svjedoci opisivali su da su ustaše palile kuće, a ljude izvodile i ubijale na kućnim pragovima.

17–25. juli 1942 – Vesela i Čipuljići (srez Bugojno)

Neposredno nakon Urije, uslijedili su manji, ali simbolički značajni pokolji u selima Vesela i Čipuljići, kod Bugojna. Tokom nekoliko dana ubijeno je 14 civila. Ovi zločini označili su početak šire akcije u bugojanskom srezu.

28. juli 1942 – Gornji Malovan (općina Kupres)

U Gornjem Malovanu stradalo je između 75 i 86 ljudi. U selu su ubijane čitave porodice. Žrtve su ubijane klanjem i vatrenim oružjem, a potom bacane u zajedničke grobnice. To je bio tek početak tragedije Kupresa, koja će u narednim sedmicama dosegnuti stravične razmjere.

29. juli 1942 – Očaj i Shuijica

Samo dan poslije, krvavi pohod nastavljen je u Očaju (općina Kupres) gdje je ubijeno 18 civila, te u Šuici (srez Livno), gdje je pogubljeno šestoro ljudi. Zločini su izvedeni sa jednakom brutalnošću – masakriranjem i spaljivanjem kuća.

1. august 1942 – Donji Malovan

U Donjem Malovanu ubijeno je 30 stanovnika. Prema svjedočenjima, ustaše su selo opkolile u ranu zoru, stanovnike hvatale iz kuća i ubijale na licu mjesta.

3. august 1942 – Begovo Selo

Jedan od najvećih pokolja desio se u Begovom Selu: 99 civila je ubijeno. Preživjeli su kasnije svjedočili da su ustaše posebno tražile djecu, bacajući ih u vatru ili ubijajući pred očima roditelja.

11. august 1942 – Vileši i Hapstići (srez Bugojno)

U napadu na sela Vileši i Hapstići ubijeno je 84 civila. Kuće su potom spaljene, a imovina opljačkana. Ova sela nikada se nisu oporavila od tog masakra.

28–29. august 1942 – Došnje Vukovsko, Rilić i Blagaj (općina Kupres)

U završnoj fazi Bitke za Kupres, Crna legija je izvršila najteže zločine:

Donje Vukovsko – ubijeno je 107 civila, među njima mnogo djece.

Rilić – 21 žrtva.

Blagaj – četiri žrtve.

Do kraja avgusta, Kupres je pretvoren u spaljenu zemlju: sela uništena, stanovništvo desetkovano, a preživjeli u zbjegovima po planinama.

Septembar 1942 – Zločini u Duvnu i okolini

Zanaglina (Kupres) – pet žrtava.

Duvno – devet ubijenih.

Općina Oplećani (Rasćani i Mandino Selo) – više od 13 ubijenih.

Brišnik – dva ubijena.

Septembarski zločini pokazali su da je Crna legija širila teror i izvan Kupresa, obuhvatajući širi prostor jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine.

Oktobar 1942 – Šuica, Šušljici i Mračaj

U oktobru su zabilježeni masakri u više sela:

Stržanj i Baljci (Šuica) – 4 žrtve.

Šušljici (Bugojno) – 5 ubijenih (13. oktobar).

Mračaj (Kupres) – 42 ubijena (20. oktobar).

6. novembar 1942 – Gorje Vukovsko (zaseok Bućevača)

Kulminacija užasa desila se u Gornjem Vukovskom, u zaseoku Bućevača, 6. novembra 1942. Tada je ubijeno 121 civilno lice, što je bio najmasovniji pojedinačni zločin Crne legije na području jugozapadne Bosne. Ovaj pokolj, koji su izvršili pripadnici novooformljenog 5. združnog stajaćeg zdruga pod komandom Rafaela Bobana, označio je kraj krvavog niza zločina u ovoj regiji.

Prema sažetoj tabeli istraživanja, ukupni broj ubijenih u ovom periodu iznosi između 752 i 770 ljudi. To je samo fragment ukupnih zločina koje su ustaške jedinice počinile širom Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata, ali jasno pokazuje obrazac: ciljano uništavanje civilnog stanovništva, posebno djece, kao dio državne politike.

Ime Jure Francetić u Drugom svjetskom ratu postalo je sinonim za Crnu legiju. Rođen 1912. u Otočcu, školovan u Zagrebu, još u mladosti se povezao s ustaškim pokretom i emigrirao u Italiju, gdje je prošao vojnu obuku. Nakon uspostave NDH u aprilu 1941, brzo se nametnuo kao jedan od najsposobnijih, ali i najbrutalnijih Pavelićevih oficira.

U septembru 1941. imenovan je za zapovjednika tzv. Skupine bojnâ „Francetić“, koja će uskoro dobiti ime 1. stajaći djelatni zdrug Ustaške vojnice – poznatiji kao Crna legija.

Francetić je u propagandi NDH prikazivan kao „narodni junak“ i „vođa koji nemilosrdno čisti Bosnu od odmetnika“. U stvarnosti, njegovo ime vezano je za masovne zločine nad civilnim stanovništvom: od pokolja u istočnoj Bosni (Stari Brod i Miloševići kod Višegrada, april–maj 1942, gdje je ubijeno na hiljade ljudi) do krvavih operacija u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni.

Iako se u ljeto 1942. relativno kratko zadržao na terenu Kupresa, njegova komanda i politički autoritet davali su legitimitet zločinima koje su izvršavali njegovi podređeni.

Za razliku od Francetića, Rafael Boban je bio ne samo komandant, već i glavni operativac na terenu jugozapadne Bosne. Rođen u mjestu Bobanova Draga kod Gruda, bio je predani ustaša još od međuratnog perioda. Učestvovao je u čuvenoj ustaškoj pobuni u Brušanima 1932, nakon čega je emigrirao i godinama živio u Italiji, u logorima i kampovima gdje su Pavelićevi ljudi pripremani za buduće vojne akcije.

Kada je 1941. formirana NDH, Boban je poslat na teren s posebnim ovlaštenjima. Njegovo ime već u ljeto 1941. vezuje se za masakre Srba u Duvnu, Livnu i Kupresu. Prema svjedočenjima, upravo je on 24. jula 1941. predvodio grupu ustaša koja je uhapsila i likvidirala dvadesetoricu Srba iz sela Baćevci kod Mostara.

Tokom 1942, Boban je bio ključni čovjek Crne legije na Kupresu. Dok je Francetić često boravio u Sarajevu ili Zagrebu, Boban je bio stalno prisutan na terenu, nadgledajući operacije i lično odlučujući o sudbini zarobljenika.

Crna legija nije bila klasična vojna jedinica, nego kombinacija regularne sile i terorističke formacije. Od jula 1942. formalno je nazvana 1. stajaći djelatni zdrug, a kasnije, reorganizacijom, stvoren je i 5. zdrug, kojim je zapovijedao upravo Boban. Sjedište je bilo u Bugojnu, dok su satnije bile raspoređene u Kupresu, Jajcu, Duvnu i Livnu.

Boban je uživao direktno povjerenje Ante Pavelića. Bio je ne samo vojnik nego i politički komesar, s pravom da organizuje, naređuje i provodi masovna hapšenja i likvidacije.

Poslije rata, Bobanovo ime ostalo je obavijeno legendama i kontroverzama. Jedna verzija tvrdi da je poginuo 1945. povlačeći se kroz Austriju, druga da je preživio i emigrirao u Južnu Ameriku. No, bez obzira na njegovu sudbinu, činjenica ostaje da je bio jedan od najodgovornijih oficira za masovne zločine u Bosni i Hercegovini.

Zločini Crne legije u jugozapadnoj Bosni 1942. ne mogu se posmatrati izolirano. Oni su dio šireg genocidnog projekta NDH, koji je bio usmjeren na Srbe, Jevreje i Rome. Ustaški režim od samog početka rata nije skrivao namjeru „riješiti srpsko pitanje“. Poznata formula poglavnika Ante Pavelića i njegovih saradnika glasila je: jedan dio Srba pobiti, jedan dio protjerati, a jedan dio pokatoličiti.

Crna legija bila je instrument upravo tog plana. U selima i gradovima gdje nije bilo dovoljno razvijena infrastruktura logora, najjednostavnije rješenje bilo je ubijanje na licu mjesta. Jugozapadna Bosna, s brojnim srpskim selima koja su pružala podršku ustanicima, bila je idealno poprište za takve akcije.

Posebno je potresna činjenica da su Srbi i Hrvati Kupreske visoravni do rata dijelili zajednički život, govor (ikavicu), pa i iste oblike ekonomske i socijalne borbe. Prema popisu iz 1931, u općini Kupres živjelo je oko 9.000 pravoslavaca i 6.400 katolika, dok je muslimana bilo svega 681.

Stanovništvo je bilo gotovo jednako siromašno, nepismeno i marginalizirano u odnosu na centar države. Uprkos tome, ustaški emisari poput Rafaela Bobana uspjeli su za kratko vrijeme da proizvedu neprijateljski jaz između Srba i Hrvata, oslanjajući se na ideologiju šovinizma i mehanizme zastrašivanja.

Kupreški Hrvati u velikom broju pristupili su ustaškoj vojsci, dok se kod Srba javio snažan partizanski otpor. Tako su komšije koje su generacijama dijelile iste katune i pašnjake sada stajale na suprotnim stranama rovova.

Na području jugozapadne Bosne, u zločinima Crne legije stradalo je i 17 muslimanskih civila. Iako brojčano mali, ovi slučajevi svjedoče da ustaški teror nije uvijek slijedio jasne etničke linije ponekad su stradavali i oni koji su smatrani sumnjivim ili nedovoljno lojalnim. S druge strane, nema dokaza o masovnijem učešću lokalnih muslimana u Crnoj legiji na ovom prostoru, njihova uloga bila je marginalna u odnosu na hrvatsko stanovništvo koje je masovno mobilizirano.

U izvještajima iz 1941. i 1942. jasno je vidljivo da su mnoge zločine inspirisali i naredili emigranti i emisari poslati iz Zagreba ili Hercegovine, dok su lokalni ljudi često učestvovali kao pomagači ili izvršioci. Ustaški vrh je svjesno koristio strategiju „vezivanja krvlju“: ko jednom ubije komšiju, zauvijek ostaje vezan za pokret. Time se stvarala mreža saučesništva koja je držala zajednicu pod kontrolom.

Nakon rata, u jugoslavenskoj istoriografiji ovi zločini su istraživani, ali ne uvijek sa jednakom pažnjom. Fokus je bio na „velikim bitkama“ i općoj naraciji narodnooslobodilačke borbe. Tek krajem 20. i početkom 21. stoljeća počinje detaljnija rekonstrukcija događaja, posebno zahvaljujući radu istraživača poput Milana Radanovića.

S druge strane, u savremenoj hrvatskoj vojnoj historiografiji, postoji tendencija da se zločini Crne legije minimiziraju ili prešutkuju. Najkarakterističniji primjer je dvotomna publikacija „Ustaška vojnica“ (2013), gdje se zločini svode na „kršenja ratnog prava“, bez preciznog navođenja masovnih pokolja. Time se stvara iskrivljena slika, kao da su Crna legija i NDH bile „normalne“ vojske koje su se borile protiv pobunjenika, a ne nosioci genocidne politike.

U selima jugozapadne Bosne, sjećanje na pokolje 1942. prenosi se generacijama. Spomenici i grobnice podsjećaju na istrijebljena sela Donje i Gornje Vukovsko, Malovan, Begovo Selo. Međutim, šira društvena memorija često je podložna potiskivanju ili relativizaciji, posebno u vremenu kada je nacionalna historija ponovo ideologizirana.

Danas, osamdeset godina kasnije, zločini Crne legije u jugozapadnoj Bosni još uvijek su predmet istorijske i političke borbe. U nekim publikacijama, oni se prešućuju ili svode na fusnote. U drugima se veličaju Francetić i Boban kao „vojskovođe“, dok se zločini nad civilima guraju u zaborav.

Takve interpretacije predstavljaju drugi oblik nasilja, nasilje nad istinom i nad žrtvama. Jer, ako se ne imenuje i ne prizna da su to bili genocidni zločini, onda se ostavlja prostor da se ideologija koja ih je proizvela ponovo pojavi, pod drugim imenima i u drugačijim uniformama.

Za današnje društvo, sjećanje na ove događaje ima višestruki značaj. S jedne strane, ono je opomena, podsjetnik da mržnja može biti proizvedena i instrumentalizirana, čak i među ljudima koji dijele isti jezik i isti životni prostor. S druge strane, to je i poziv na odgovornost: da se historija ne piše samo iz perspektive pobjednika ili ideologije, nego i iz perspektive žrtava.