Roditelji preskaču obroke kako bi djeca imala šta pojesti. Djeca prose po ulicama ili jedu lišće, stočnu hranu, brašno pomiješano s morskom vodom… Prevladavaju očaj i osjećaj da ih je svijet napustio. Stanovnici se snalaze kako znaju: skupljaju samoniklo bilje, jedu pokvarene konzerve, kopaju bunare i kuhaju na plastici. Na crnom tržištu kilogram brašna košta i do 50 dolara – za većinu to je nemoguće platiti. Ono malo što drži zajednicu na životu su neformalne mreže solidarnosti – komšije dijele ostatke hrane

To nije metafora, već bolna istina koju svakodnevno proživljavaju stanovnici Gaze. Nedostatak hrane u Pojasu Gaze uzrokovao je tiho i neizdrživo umiranje, a posljedice gladi, kažu stručnjaci, trajat će ne samo za one koji prežive – nego i za njihovu djecu i unuke. Glad ubija polako, bez zvuka, ali jednako nemilosrdno kao bombe.

Samer Abuzerr, profesor javnog zdravlja na Univerzitetu nauke i tehnologije u Khan Younisu, objašnjava da je glad danas bolnija od bombi: „Sve je katastrofalno, ali glad – spora, tiha i sprječiva – najviše boli. Bombe ubijaju odmah, ali glad ubija u produženoj agoniji, posebno djecu.“ Abuzerr je iz privremenog skloništa na jugu pojasa Gaze potpisao pismo upućeno uglednom medicinskom časopisu The Lancet, u kojem se izraelska opsada i uskraćivanje hrane opisuje kao korištenje gladi kao „oružja rata“.

„Gledati majku kako pokušava nahraniti dijete zrnima riže potopljenim u kontaminiranu vodu je neopisiva bol“, navodi on.

Zdravstvene i psihološke posljedice ove katastrofe, upozorava Abuzerr, bit će razorne. „Djeca današnjice riskiraju da postanu izgubljena generacija, fizički i mentalno pogođena traumom i glađu.“ Naučne studije iz Drugog svjetskog rata pokazuju da posljedice gladi ostavljaju metaboličke i kardiovaskularne poremećaje ne samo na žrtvama, nego i na njihovim potomcima.

Prema podacima palestinskih vlasti, samo tokom jula od gladi je umrlo najmanje 50 osoba – ukupno više od 100 od početka izraelske ofanzive. Stručnjaci na terenu upozoravaju: ako se situacija hitno ne promijeni, broj mrtvih će rasti.

Ukupno 2,1 milion ljudi – čitava populacija Gaze – nalazi se u akutnoj nesigurnosti hrane, a prema prognozama, do septembra pola miliona njih će biti u „katastrofalnoj fazi 5“ po međunarodno priznatoj skali IPC (Integrated Phase Classification), što znači da su izloženi ekstremnoj gladi i realnoj prijetnji od umiranja zbog izgladnjivanja.

„Biti u fazi pet znači da se nalaziš u neposrednoj opasnosti od smrti“, pojašnjava Cristina Izquierdo, koordinatorica za ishranu u hitnim situacijama pri organizaciji Akcija protiv gladi. „Ali i oni u fazi tri ili četiri – u krizi i vanrednom stanju – svakodnevno preskaču obroke, smanjuju porcije, ili prodaju posljednje što imaju da bi kupili hranu.“

Izquierdo, koja je prošle godine provela nekoliko mjeseci u Gazi, svjedoči da je glad jednako okrutna kao i bombe: „Glad te dan po dan razlaže, uzima ti snagu, nadu, dostojanstvo. Ne mogu ni zamisliti kako je to slušati svoje dijete kako plače, a ti mu nemaš šta dati da jede. Kad padnu bombe, barem možeš potrčati u sklonište. Ali gdje da pobjegneš kad nema hrane?“

Glad, dodaje ona, „ne pravi buku“, ali je jednako smrtonosna: „Trenutno je najopasniji neprijatelj, jer pogađa sve, stalno i bez predaha.“

Ljudsko tijelo je biološki pripremljeno da preživi kratke periode bez hrane. Carol Lorencio, šefica grupe za metabolizam i ishranu pri Španskom društvu intenzivne medicine, pojašnjava da tijelo u prvim satima koristi zalihe glukoze iz jetre i mišića. „Ali te rezerve traju najviše 24 do 36 sati. Nakon toga tijelo mora da koristi druge izvore, poput aminokiselina.“

Poslije nekoliko dana, organizam se okreće masnim rezervama – ketonskim tijelima – što dodatno iscrpljuje tijelo. „U osnovi, tada počinjemo jesti sami sebe“, kaže Lorencio. „Ako razgrađujete mišiće, i srce kao mišić počinje slabiti. Mozak, koji koristi samo glukozu, može pasti u letargiju ili komu. Jetra otkazuje zbog stresa. Poslije 4–5 dana može doći do višestrukog otkazivanja organa, a ako se tome doda dehidracija – smrt nastupa za nekoliko dana.“

Na pijesku Gaze, smrt se ne dočekuje s panikom nego s – beznađem. Abuzerr opisuje svakodnevicu: „Ljudi kažu: ‘Ne bojimo se više smrti. Bojimo se preživjeti još jedan dan bez hrane.’ Roditelji preskaču obroke kako bi djeca imala šta pojesti. Djeca prose po ulicama ili jedu lišće, stočnu hranu, brašno pomiješano s morskom vodom… Prevladavaju očaj i osjećaj da ih je svijet napustio.“

Stanovnici se snalaze kako znaju: skupljaju samoniklo bilje, jedu pokvarene konzerve, kopaju bunare i kuhaju na plastici. Na crnom tržištu kilogram brašna košta i do 50 dolara – za većinu to je nemoguće platiti. Ono malo što drži zajednicu na životu su neformalne mreže solidarnosti – komšije dijele ostatke hrane.

Glad već ostavlja fizičke tragove. Kod djece je zabilježen ogroman porast akutne pothranjenosti: rapidno mršave, imunitet im slabi, postaju ranjiva na osnovne infekcije poput upale pluća ili dijareje. Prema izvještaju Oxfam Intermón, bolesti prenosive nečistom vodom porasle su za 150% u tri mjeseca. Bilježe se epidemije proliva, žutice, hepatitisa A, tifusa, šuge i ospica.

„Malnutricija slabi organizam, što dodatno otvara vrata infekcijama. Ako postane hronična kod djece, zaustavlja rast – i tjelesni i mentalni“, ističe Izquierdo. Kod odraslih: gubitak mišićne mase, hronični umor, anemija, psihički poremećaji. Posebno su pogođene trudnice – glad vodi do prijevremenih porođaja, rađanja djece sa smanjenom porođajnom težinom i povećava smrtnost. A njihova djeca već u stomaku trpe trajna oštećenja u razvoju mozga.

To je naslijeđe koje Gaza nosi – ne samo danas, nego decenijama unaprijed. „Malnutricija u ranom djetinjstvu vodi ka trajnim kognitivnim poremećajima, slabijem školskom uspjehu i hroničnim bolestima. Epigenetske studije Holandske gladi iz Drugog svjetskog rata pokazale su da su posljedice pothranjenosti bile prisutne čak i kod unuka tadašnjih trudnica – u obliku gojaznosti, dijabetesa, srčanih bolesti“, podsjeća Abuzerr.

Slično je otkriveno i kod onih koji su preživjeli opsadu Lenjingrada – u adolescenciji izloženi gladi, kasnije su u većem riziku od infarkta i šloga. „Glad koju danas gledamo u Gazi ne prestaje sa ovom generacijom. Ako se ne prekine odmah, ona postaje začarani krug bolesti, siromaštva i nepravde koji se nasljeđuje“, upozorava Izquierdo.

Zvanično, glad se proglašava kada 20% domaćinstava nema minimum hrane, 30% djece ispod pet godina je teško pothranjeno, i kada umiru najmanje dvije osobe dnevno na 10.000 stanovnika. Ali u Gazi je teško doći do tačnih brojeva – zbog potpune devastacije i onemogućenog rada humanitarnih timova.

„Izostanak formalne deklaracije ne može biti izgovor za nečinjenje“, poručuje Izquierdo. „Stvarnost zahtijeva hitan odgovor – ne birokratski. Samo imenovanje gladi neće nahraniti one koji gladuju, ali može ubrzati političke odluke i otključati sredstva.“

Na kraju, iako pokušava ostati optimistična, Izquierdo priznaje da su izgledi sumorni: „Ako se situacija ne promijeni, Gaza će živjeti s trajnim posljedicama: generacijom djece s usporenim rastom, slabim učenjem i narušenim zdravljem; žena koje rađaju u nesigurnim uslovima; hroničnim bolestima koje se ne liječe; i zdravstvenim sistemom koji se možda nikada neće oporaviti. A iznad svega – kolektivna trauma, strah, gubitak i nesigurnost. U pitanju nije samo zdravlje – već budućnost jednog naroda.“

IZVOR: El Pais