Bosna i Hercegovina, zemlja složene prošlosti i raznolikog kulturnog naslijeđa, iznjedrila je kroz vjekove brojne ličnosti čiji su životi i djela nadilazili lokalne okvire. Među njima je i Derviš-paša Bajezidagić – pjesnik, vojskovođa, državni službenik, vakif i čovjek duboke duhovnosti, čije djelo danas tek rijetki u potpunosti razumiju i cijene.

Bosna i Hercegovina je zemlja bogate i poučne prošlosti, sazdane od slojeva velikih ljudi, imperijalnih utjecaja i nesvakidašnjih pojedinaca koji su se, bez obzira na historijske okolnosti, uspinjali do samih vrhova moći i znanja. U toj dinamičnoj povijesti posebno mjesto zauzima Derviš-paša Bajezidagić – pjesnik, vojskovođa, visoki osmanski dužnosnik, vakif, tumač duhovnosti i primjer privrženosti rodnoj grudi.

Osmansko upravljanje Bosnom i Hercegovinom, koje je trajalo više od četiri stoljeća, ostavilo je dubok trag na duhovno, kulturno i administrativno tkivo ovog prostora. Bošnjaci su u tom periodu, prihvativši islam i njegovu civilizacijsku misiju, postali stubovi osmanskog carstva – ne samo u vojnim, diplomatskim i upravnim funkcijama, već i kao pjesnici, mislioci i vakifi.

U Mostaru, gradu gdje se i rodio sredinom 16. stoljeća, Derviš-paša je bio poznat kao sin Bajezid-age, uglednog mostarskog građanina. Dječak iz mahale Podhum bio je odveden u Istanbul, gdje započinje njegov nevjerovatan uspon. Stigavši u centar Carstva za vrijeme sultana Selima II, povjeren je na odgoj i obrazovanje Ibrahim-paši. Tokom školovanja pokazao je izuzetnu inteligenciju i pjesnički dar – osobine koje su u osmanskoj eliti bile izuzetno cijenjene. Njegova karijera naglo uzlazi pod Muratom III, sinom Selima II, koji ga prima u najbliži krug i povjerava mu prevođenje perzijskog djela Sehaname autora Benna’ija. Prevedeno i dopunjeno djelo pod naslovom Muradnama, Derviš-paša poklanja sultanu – što mu donosi imenovanje za glavnog carskog sokolara.

Funkcija glavnog sokolara bila je mnogo više od puke dvorske kuriozitetske pozicije. Riječ je o dužnosti koja je podrazumijevala pristup samom sultanu, vođenje njegovih lovačkih ekspedicija, a u društvenoj hijerarhiji bila je ekvivalent današnjem šefu kabineta ili ličnom savjetniku. Na to mjesto dolazili su samo oni koji su uživali apsolutno povjerenje sultana. Sokolari su bili izuzeti od poreza, posjedovali su baštine na Balkanu i imali obavezu da dresiraju sokolove i ostale grabljivice – simbol moći i prestiža osmanskih vladara. U kulturnom naslijeđu koje seže do Seldžuka, sokolovi su imali poseban status – a oni koji su ih trenirali i vodili, poput Derviš-paše, uživali su naročit ugled.

Tokom svoje službe, Derviš-paša je obavio hadž, a u osmanskim izvorima spominje se i kao hadžija. Smrću Murata III i dolaskom Mehmeda III dolazi do njegovog djelimičnog povlačenja s dvora, ali zadržava važne pozicije u sferi sokolarstva. Učestvuje u brojnim vojnim pohodima, uključujući i osvajanje Egrivara (Eger) 1596. godine, kao i u bici kod Mezőkeresztesa iste godine, u kojoj su osmanske trupe porazile koaliciju austrijskih, njemačkih, mađarskih, hrvatskih, rumunskih i drugih snaga.

Godine 1599. imenovan je bosanskim beglerbegom – najvišom administrativno-vojnopravnom pozicijom u tadašnjoj Bosni. Upravo tada intenzivira svoje djelovanje na izgradnji i opremanju vakufa u Mostaru. No, ono što Derviš-pašu čini neponovljivim u panteonu bosanske prošlosti nije samo njegova dvorska karijera, već njegovo trajno i predano ulaganje u rodni grad. Mostaru je ostavio džamiju, medresu, mekteb, biblioteku, desetine dućana i mlinova. Njegove vakufname, sastavljene 1593. i dopunjene 1602. godine, svjedoče o čovjeku koji je materijalno ulagao u obrazovanje, duhovnost i trajne vrijednosti.

Jedan od najdragocjenijih aspekata njegovog legata jeste utemeljenje katedre za tumačenje Rumijeve Mesnevije, što je pokazatelj njegove duhovne zrelosti i razumijevanja potrebe za obrazovanjem u tradiciji islamskog humanizma. Prema njegovim uputama, Mesnevija se tumačila na četiri lokacije u Mostaru, a predavač je morao imati znanje, posvećenost i spremnost da ustupi mjesto ako se pojavi neko kompetentniji. Ovaj model otvorenosti prema znanju i odgovornosti prema zajednici ostaje primjer dostojan svakog vremena.

Njegovo pjesništvo, iako možda ne dostiže vrhunce kao što su to učinili Hafiz Širazi ili Rumi, ostavlja značajan trag. Derviš-paša je autor dva divana – jednog na turskom i drugog na perzijskom jeziku, a Fevzija Mostarac bilježi i njegovo prepjevanje Mesnevije u dva toma. Njegova poezija je prožeta derviškom skromnošću i molbom za Božiju milost, bez pretencioznosti i samohvale, u duhu istinske sufijske predanosti. Njegov gazel o Mostaru, u kojem piše: „Šeher Mostar urez je svijeta“, jedan je od emotivnijih literarnih dokaza privrženosti rodnom kraju.

Taj čin ima izniman značaj u kulturno-duhovnom životu Bosne. Predavač Mesnevije imao je dnevnicu od 10 dirhema i obavezu da četiri puta sedmično drži dersove na različitim lokacijama: u Derviš-pašinoj džamiji, Atik-džamiji, Vučijakovoj džamiji i Sultan Selimovom mesdžidu kod Starog mosta. Također, svaki ders je morao početi komentarom po jednog kur’anskog ajeta i hadisa, a predavač je morao biti spreman ustupiti mjesto ako bi se pojavio kvalitetniji tumač. Taj model otvorenosti, meritokratije i odgovornosti prema znanju izdvaja Derviš-pašu kao reformatora u duhovno-obrazovnoj sferi.

Pored toga, uvakufio je i biblioteku sa 42 naslova, dva divana – na turskom i perzijskom jeziku – te dva toma prepjeva Mesnevije. Iako njegova poezija ne dostiže estetske domete Hafiza ili Rumija, vrijednost njegovog književnog rada leži u sufijskom pristupu i njegovom pokušaju da perzijsku mistiku prenese na tlo Bosne. Kritičari navode da njegova perzijska poezija nema idealan metar, ali da sadrži duboku emotivnu i duhovnu dimenziju. Fevzija Mostarac, koji je čitao njegova djela, svjedoči o njihovoj ljepoti, znanju i suptilnosti.

Njegova pjesma o Mostaru svjedoči o sinovskoj ljubavi prema zavičaju: “Ko bi mog'o opjevati redom / sve ljepote divnoga Mostara / Zar se čudiš, srce, što ga ljubim / sa ljubavlju sinovskoga žara…”

Godinu nakon spomenute posjete Mostaru, smijenjen je s položaja bosanskog beglerbega, a na njegovo mjesto došao je Celâlî Deli Hasan Paşa. Iste godine pritekao je u pomoć osmanskoj vojsci u blizini najvećeg dunavskog ostrva Csepel-Sziget, kojom je komandirao Lala Mehmed-paša. U toj je bici i poginuo. Zanimljivo je da je, dok je Derviš-paša vojevao, s Porte krenula odluka o njegovom imenovanju vezirom. Nažalost, vijest o promaknuću nije dočekao.

Noć prije pogibije spjevao je ovaj stih:  “Sudbina se promijeniti neće čak ni ako hiljadu uzdaha / Il’ zbog šukra ili žalbe kakve ka slobodi krenu poput daha!”