Ponovo objavljene „Bilješke iz Nürnberga“, zabilješke američkog vojnog psihijatra Leona Goldensohna, otvaraju neobičan i uznemirujući prozor u umove nacističkih vođa tokom suđenja 1945–1946. godine. Riječ je o dokumentu koji, daleko od sudskih transkripata i političkih analiza, otkriva intimnu, banalnu i često bijednu ljudsku dimenziju ljudi odgovornijih za neke od najmonstruoznijih zločina u historiji

U Goldensohnovim zapisima Hermann Göring ne djeluje kao „drugi čovjek Reicha“, nego kao muškarac koji noću ne može spavati zbog išijasa. Joachim Ribbentrop, bivši ministar vanjskih poslova, opisuje se kao „depresivan“. Rudolf Hess je u tolikoj „mentalnoj konfuziji“ da ne pamti ni događaje od jučer. Hans Frank, Hitlerov lični pravnik, žali se na ječmenac koji ga svrbi na kapku, a admiral Karl Dönitz moli za lijek zbog infekcije uha. Julius Streicher, jedan od najfanatičnijih antisemita, pati od ubrzanog rada srca pa stalno hvata zrak, dok mu nervozno treperi osmijeh koji mu sužava oči.

Ove sitne boljke, tikovi, nesanica, probavne tegobe, strahovi, ožiljci iz djetinjstva, brutalno kontrastiraju ogromnom zlu koje su počinili. Suđenje u Nürnbergu, koje je trajalo od novembra 1945. do oktobra 1946. godine, obuhvatilo je 403 ročišta i proizvelo 42 opsežna toma na četiri jezika. Usred pravnog i političkog monumentalnog procesa, Goldensohn je dobio drugačiji zadatak: da razgovara sa optuženima, prati njihovo mentalno stanje i procijeni da li su sposobni pratiti postupak.

Njegove bilješke, objavljene zahvaljujući historičaru Robertu Gellatelyju, prave su studije karaktera. Uz medicinske opise stoje i psihološki uvidi: što ih je motiviralo, kako su se opravdavali, šta su mislili o ratu, Hitleru i budućnosti Evrope.

U sudnici se pojavio 21 od planiranih 24 optuženih. Gustav Krupp proglašen je nesposobnim za suđenje zbog teške demencije. Robert Ley počinio je samoubistvo vješanjem prije početka procesa. Martin Bormann bio je suđen u odsustvu, danas znamo da je već tada bio mrtav, otrovan cijanidom tokom bijega iz Berlina.

Presude su bile historijske: 12 smrtnih kazni, tri doživotne robije, ostali su dobili kazne između 10 i 20 godina. Göring se, odbijen u želji da bude streljan, ubio kapsulom cijanida uoči vlastitog pogubljenja. Dönitz je pokušao samoozljeđivanjem, ali je preživio i kasnije tvrdio da ga je „radovala činjenica da nije počinio grijeh samoubistva“.

Goldensohnovi zapisi otkrivaju da su gotovo svi optuženi dijelili jednu misao: osjećaj izdaje jer ih je Hitler ostavio da se sami suoče s posljedicama. Tvrde da ih je Führer „napustio“, fizički i moralno, te da se u posljednjim godinama rata okruživao isključivo poslušnicima. Mnogi su, gotovo nevjerovatno, još uvijek govorili o Hitlerovoj „genijalnosti“ i njegovoj „duhovitosti“, dok su istovremeno poricali znanje o masovnim zločinima.

Njihova opravdanja slijedila su već poznatu shemu: tvrdili su da nisu znali, da nisu naređivali, da su drugi bili krivi. Samo je Streicher otvoreno branio antisemitsku politiku, čak i s prizvukom ponosa. Goldensohn zapisuje da su mnogi govorili savršen engleski, ali su odbijali stvarni dijalog, radije se držeći monologa koji su im najviše koristili.

U bilješkama se pojavljuje i širi pogled na korijene nacizma: porodični gubici tokom Prvog svjetskog rata, siromaštvo Weimarske Republike, masovna nezaposlenost, osjećaj poniženja i društvenog raspada. Mnogi od njih, vojnici, aristokrati, profesori, mali činovnici, u Hitleru su vidjeli figuru reda i autoriteta koja će izvući Njemačku iz haosa. To, međutim, ne umanjuje činjenicu da su kasnije svjesno učestvovali u sistemu terora.

Goldensohn ih opisuje kao ljude visokog intelektualnog kapaciteta: njihov IQ se kretao između 139 i 148. Nisu bili glupi, bili su ogorčeni, duboko ideologizirani, narcisoidni i nemilosrdni.

Ono što „Bilješke iz Nürnberga“ danas otkrivaju nije senzacija, nego upozorenje: najteži zločini ne nastaju iz mitskih čudovišta, već iz ljudi koji osjećaju, žale se, razbolijevaju i koji, uprkos banalnosti svojih slabosti, čine zlo u razmjerama koje prevazilaze ljudsko poimanje. To banalno lice zla upravo je ono što ove bilješke čini tako potresnima.

IZVOR: Panorama