Mir dogovoren u Daytonu ostavio je Bosnu i Hercegovinu, cjelovitom kao zemlju, ali podijeljenom na dva entiteta, Republiku Srpsku – secesionistički entitet koji su proglasili etnonacionalistički Srbi u januaru 1992. – i Federaciju BiH. U međuvremenu, međunarodne vojne snage su raspoređene da osiguraju mir. Ali to je bio ružan mir: Pacijent je spašen, ali je ostavljen deformisan i slab. Kao naučnici koji su opširno pisali o ratu u Bosni i njegovim posljedicama, vjerujemo da je naslijeđe Daytonskog mirovnog sporazuma, 30 godina kasnije, mješovito.

Na današnji dan 21. novembra 1995. godine, u konferencijskoj sali hotela Hope u zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, lideri Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske parafirali su sporazum kojim je okončan troipogodišnji rat u Bosni. Tri sedmice kasnije, potpisan je Opći okvirni sporazum, poznat kao Daytonski mirovni sporazum.

Rat oko Bosne bio je najbrutalniji i najrazorniji od ratova izazvanih raspadom Jugoslavije. Napadana od trenutka kada je krenula ka nezavisnosti početkom 1992. godine od strane vojno-policijskih struktura koje su podržavale susjedne države Hrvatska i Srbija, Bosna je rođena pod vatrom i gotovo nestala. Polovina njenog stanovništva od 4,4 miliona je prisilno raseljena, a preko 100.000 ljudi je ubijeno tokom sukoba.

Etničko čišćenje i ratni zločini obilježili su rat, uključujući genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, u kojem je vojska Republike Srpske ubila više od 8.000 bošnjačkih žrtava.

Mir dogovoren u Daytonu ostavio je Bosnu i Hercegovinu, cjelovitom kao zemlju, ali podijeljenom na dva entiteta, Republiku Srpsku – secesionistički entitet koji su proglasili etnonacionalistički Srbi u januaru 1992. – i Federaciju BiH. U međuvremenu, međunarodne vojne snage su raspoređene da osiguraju mir.

Ali to je bio ružan mir: Pacijent je spašen, ali je ostavljen deformisan i slab. Kao naučnici koji su opširno pisali o ratu u Bosni i njegovim posljedicama, vjerujemo da je naslijeđe Daytonskog mirovnog sporazuma, 30 godina kasnije, mješovito.

Sortiranje etnoteritorija

Život Bosne nakon Daytona može se podijeliti na tri otprilike desetogodišnja razdoblja: rekonstrukcija, zastoj i trajna kriza.

Prva decenija bila je najteža, ali i ispunjena nadom. S mirom koji su nametnule međunarodne snage, uključujući američke i ruske trupe, Bosanci su se vratili u svoju ratom razorenu zemlju.

Ali obnavljanje društvenog tkiva zemlje pokazalo se teškim. Dok je međunarodna zajednica težila preokretanju etničkog čišćenja, prepreke su bile ogromne.

Nekada ponosno multikulturalna zemlja ostala je podijeljena na odvojene etnoteritorije.

Daytonskim sporazumom, Bosancima je obećano pravo na povratak kući. Ali to je bilo zakomplicirano činjenicom da su mnoge kuće uništene, dok su druge zauzeli oni koji su ih prisilno raselili.

Do ljeta 2004. godine, UNHCR, agencija Ujedinjenih naroda koja koordinira povratak nakon mirovnog sporazuma, objavila je da je ostvarila milion povrataka. Međutim, ono što je postalo očito jeste da su “povratci manjina” – odnosno ljudi koji se vraćaju na mjesta gdje bi bili manjinska zajednica – bili ograničeni. Mnogi povratnici su nakon borbe ponovo stekli svoju staru imovinu, ali su je odmah prodali kako bi izgradili život negdje drugdje među ljudima iste etničke pripadnosti kao i oni.

Međuetničko povjerenje je uveliko uništeno ratnim iskustvima.

Nekompatibilni horizonti

Prva decenija je bila vrhunac liberalne međunarodne izgradnje države. Međunarodni visoki predstavnik zadužen za “civilnu implementaciju” Daytonskog sporazuma centralizirao je kontrolu nad vojnim i obavještajnim funkcijama na državnom nivou. Stvorena je centralna državna granična služba i agencija za istrage. Također je stvoren centralni državni sud, krivični zakoni na državnom nivou i tijelo za indirektno oporezivanje kako bi se objedinila naplata indirektnih poreza i finansirale državne institucije.

Putanja Bosne, međutim, zastala je 2006. godine kada se visoki predstavnik povukao iz izgradnje države. U aprilu 2006. godine, paket ustavnih amandmana osmišljenih da pojednostave Dayton jačanjem centralnih državnih institucija nije dobio podršku u državnom Parlamentu.

Iznenađujuće, paket nisu blokirale stranke iz Republike Srpske, tradicionalni opstrukcionisti, već stranka bivšeg premijera Harisa Silajdžića u kojoj dominiraju Bošnjaci. Ovaj neuspjeh postavio je temelje za deceniju polarizacije i zastoja.

Silajdžić se zalagao za ukidanje entiteta – Republike Srpske i Federacija Bosanaca – i stvaranje jedinstvene Bosne. Vodeći političar Republike Srpske, Milorad Dodik, odgovorio je iznošenjem zabranjene ideje o referendumu o nezavisnosti entiteta.

S visokim predstavnikom uglavnom pasivnim, Bosna je bila zaglavljena između nekompatibilnih horizonata, svaka strana dovoljno jaka da blokira, ali preslaba da prevlada.

Dodik je pretvorio razgovore o referendumu u Republici Srpskoj u stalan repertoar prijetnji, dok je centralne državne institucije u Sarajevu prikazivao kao trule, vještačke i osuđene na propast. U tom procesu, Dodik i njegova porodica su se obogatili, stvarajući klasičnu pokroviteljsku mrežu moći širom Republike Srpske.

S medijima temeljno podijeljenim ratnim savezima, javna sfera je bila ispunjena zapaljivom retorikom.

Riječ “inat” je zajednički idiom kod Bošnjaka, Hrvata i Srba. To je tvrdoglava uspravnost, kombinacija narcizma i inata. Politika je sve više nagrađivala one koji su se mogli živopisnije inatiti od svojih rivala.

Centralne državne institucije u Bosni nisu se urušile, već su postale sklerotične. Procedure su se umnožile, povjerenje je oslabilo, a donošenje odluka se pretvorilo u teatar anticipatornih veta gdje je poenta bila manje u implementaciji programa, a više u održavanju zamišljenih krajnjih ciljeva – stvaranja ujedinjene nacije s jedne strane; nezavisne Republike Srpske s druge – i u tome da druga strana osjeti bol njihove nemogućnosti.

Zemlja na ivici

Decenija zastoja polako se razvila u stanje trajne krize.

U novembru 2015. godine, Ustavni sud Bosne presudio je da je obilježavanje 9. januara kao “Dana Republike Srpske” – proslave virtuelne nezavisnosti – diskriminirajuće i nezakonito prema zakonu o ljudskim pravima.

Dodik, de facto lider Republike Srpske, odgovorio je organizovanjem neustavnog referenduma čiji je rezultat potvrdio da stanovništvo Republike Srpske želi da se taj datum zadrži.

Prkos se razvio u aktivno podrivanje ustavnog poretka i odredbi Daytona. Parlament Republike Srpske usvojio je zakone koji su direktno dovodili u pitanje centralne državne institucije izgrađene u prvoj poslijeratnoj deceniji. Sa slabim kapacitetima za sprovođenje zakona, bosanska država nije bila u stanju da nametne poštovanje zakona.

Kada je 2021. godine imenovan novi visoki predstavnik uprkos ruskim protivljenjima, Dodik je u potpunosti odbacio njegov autoritet. Do tada se za Bosnu rutinski govorilo da je “na ivici” rata.

Ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine dovela je Dodika do toga da čvrsto stane na stranu Moskve. Često je posjećivao ruskog predsjednika Vladimira Putina u Moskvi. Mediji Republike Srpske prenosili su rusku propagandu, a dopisnici su izvještavali uživo sa ruskih linija fronta.

U međuvremenu, ljudi i institucije u Federaciji BiH su se svrstali uz Ukrajinu i Zapad. Ogromni geopolitički rascjep provlačio se kroz zemlju: dva entiteta, dvije različite stvarnosti.

U februaru 2025. godine, drama je kulminirala kada je Ustavni sud BiH zabranio Dodiku učešće u političkom životu. Predvidljivo, on je odbacio autoritet najvišeg suda, čime je osigurana pat pozicija. Dodik je angažovao ličnosti bliske Trumpovoj administraciji, poput Rudyja Giulianija, da lobiraju u njegovo ime. Do kraja oktobra 2025. godine uspjeli su da se ukinu američke sankcije Dodiku u zamjenu za njegov pristanak da napusti predsjedništvo Republike Srpske.

Ružni mir opstaje

Za udaljene posmatrače, Bosna se može registrovati kao priča o uspjehu jer se nije vratila ratu. Ali mir sklopljen u Daytonu vezao je Bosnu u luđačku košulju koja je od tada drži podijeljenom.

Etnonacionalizam i kroni kapitalizam su cvjetali dok su mnogi Bosanci otišli ili teže da odu.

Pa ipak, koliko god danas bio nevoljen, Daytonski sporazum je sačuvao Bosnu. Zaustavio je rat, omogućio slobodu kretanja, dozvolio ekonomski oporavak, regulisao izbore, oživio kulturni život i omogućio više od milion ljudi da ostvare svoje pravo na povratak.

Što se tiče mirovnih sporazuma, Daytonski mirovni sporazum nije bio najgori – ali je daleko od najboljeg.

Izvor: The Conversation