Behaudin Selmanović nije tražio publiku, ali je ostavio platna koja danas gledaju nas. U vremenu koje vrišti oblikom i porukom, on je bojom oblikovao tišinu – onu unutarnju, uzvišenu, što zrači iz svake linije. Nije možda najvažnije samo što je naslikao, nego iz čega je to slikarstvo proizlazilo: iz skromnosti, dostojanstva i samotne sabranosti. Njegove slike ne traže tumačenje, one nas posmatraju spokojno i postojano, kao istine koje više ne moraju biti rečene. Selman je slikao Bosnu ne onakvom kakva jeste, nego kakva zaslužuje da bude viđena: ornamentirana tišinom. I to je rijetka vrsta umjetnosti: da ne nameće pogled, već da ga pročisti.

U Galeriji Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića, 16. maja otvorena je izložba povodom 110. godišnjice rođenja Behaudina Selmanovića, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara 20. stoljeća. Ova izložba nije samo retrospektiva, već produženi dijalog s umjetnikom koji je za života rijetko govorio, ali je ostavio djelo koje ne prestaje šaptati – o ljepoti, smirenosti i tišini.

Behaudin Selmanović (Pljevlja, 1915. – Sarajevo, 1972.) bio je slikar meditativne koncentracije, samotnjak koji je platno posmatrao kao prostor svetosti. Govorio je da uzima abdest prije nego što uzme kist, a svoj atelje pored sarajevske Katedrale pretvorio je u skromno svetilište ljepote svakodnevice – flaše, zdjele, jabuke, džezve. Njegova mrtva priroda, stoga, nije mrtva; ona diše mirnoćom koju savremeni svijet teško podnosi.

Bošnjački institut je u posljednjoj deceniji napravio važan iskorak u valorizaciji Selmanovićeva opusa: spašavanje njegovog slikarskog opusa i restauracija, naučni skup, velika retrospektiva, monografsko izdanje, a sada i izložba pedesetak djela na tri etaže galerijskog prostora, dostupna publici sve do 26. septembra 2025. godine. Prati je dvojezični katalog, radionice i edukativni programi. Institucija time ne afirmira samo slikara, nego i kulturni uzor jednog naroda.

Selmanović je 1937. godine upisao zagrebačku Akademiju, prošavši škole velikana poput Tartaglie, Hegedušića i Kljakovića. Njegova umjetnost je sinteza zapadne modernosti i orijentalne kontemplacije. Matissovski koloritet u spoju s islamskom ornamentikom. “Ljepota se ne rađa iz hedonizma, već iz mukotrpnog procesa”, govorio je o njemu Edin Numankadić.

U vrijeme kada je socrealizam diktirao umjetničke norme, Selmanović je šutio i radio. Bio je proglašen “dekadentnim slikarem”, njegov rad ignoriran. No, kako to često biva, vrijednost je rasla u tišini. Danas, njegovo djelo ima gotovo mističnu težinu. “Njegovo vrijeme nije za nama, već ispred nas”, zapisala je Azra Begić još 1974.

Izložba u Sarajevu vraća Selmana ne samo na zidove galerije, nego u savremeni razgovor o smislu umjetnosti. On je slikao bez angažmana, bez želje za estradom. Njegove slike nisu proglasile nijednu revoluciju, ali su promijenile način gledanja. A to je ponekad veće.

Kako je napisala Meliha Husedžinović: “U ovom djelu je više neba nego pakla.” I možda upravo zato danas, kada buka pokušava nadglasati sve nijanse, Selmanovićeva tišina – obasjana svjetlošću Orijenta i boja Bosne – zvuči kao istinska umjetnost.

ZNANSTVENA REVALORIZACIJA BEHAUDINA SELMANOVIĆA

Ako uvodna slika o Behaudinu Selmanoviću govori o šutnji i kontemplaciji, onda njegovo znanstveno čitanje danas traži upravo obrat – artikulaciju. Umjetnost koja je nastajala u sabranoj tišini njegovog ateljea, danas je predmet studioznih analiza, restauratorskih uvida i institucionalne valorizacije. I to s punim pravom.

Iako je Selmanović tijekom života imao samo dvije samostalne izložbe, a posthumno još nekoliko manjih retrospektiva, današnji doseg njegove umjetnosti se ne može više smjestiti na marginu: on se vraća u središte historije umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

Kako je ističe direktorica Instituta Amina Rizvanbegović-Džuvić, riječ je o “nepravedno zapostavljenom i zanemarenom slikaru”, čiji opus zahtijeva revalorizaciju, ne iz sentimentalnosti, nego iz estetske i historijske nužnosti. Njegova djela, sačuvana u brojnim institucijama i privatnim kolekcijama, prvi put su upravo kroz djelovanje Bošnjačkog instituta podvrgnuta sustavnoj restauraciji, među kojima i onoj koju je izveo Sanjin Lugić. On je ukazao na zadivljujuću trajnost i svježinu Selmanovićevih vlastoručno izrađivanih boja, koje gotovo da nisu pokazivale tragove starenja – bez karakterističnih sitnih mrežastih pukotina koje se pojavljuju na površini slika. Ta činjenica otkriva ne samo majstorstvo, već i laboratorijsku predanost ovom “samoukom alhemičaru pigmenta”.

Djelo Behaudina Selmanovića su ocjenili vodeći povjesničari umjetnosti i teoretičari: prof. dr. sc. Zvonko Maković, prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, dr. sc. Irfan Hošić, Snježana Mutapčić, ali i likovni umjetnik i Selmanovićev prijatelj. Njihove analize prepoznaju u Selmanoviću ono što raniji kritičari nisu znali (ili htjeli) prepoznati: slikara čiste forme i prefinjenog izraza, koji je stvarao van političkih direktiva i modnih strujanja, u jednoj osami koja danas svijetli punim intenzitetom.

Niz anegdota i tehničkih detalja, poput pravljenja boja od mladog sira i jaja, ili paljenja neuspjelih platana u loncu, ne govore o ekscentričnosti, nego o etici stvaranja koja nije podnosila kompromis. Selmanović je, kako su to opisali njegovi savremenici, vjerovao da ljepota mora biti savršeno čista ili ne postoji.

Selmanova umjetnost, iako dominantno figurativna i plošna, pokazuje nevjerovatnu sposobnost transpozicije: predmeti svakodnevice (ibrik, jabuka, flaša) postaju svetost. Ornament nije ukras, već ontološka čestica slike. Boja nije deskriptivna, već misaona. Njegove mrtve prirode nisu mrtve jer dišu duhovnošću prostora iz kojeg su proizišle, bilo da je riječ o sarajevskom ateljeu, stolačkom kamenu ili sevdahu sjećanja iz Pljevalja.

Zato su današnji pokušaji sistemske valorizacije njegovog rada – izložbe, restauracije, znanstveni zbornici – istodobno čin pravde i povratka. Povratka umjetniku koji nije tražio pažnju, ali sada traži pažljivo gledanje. Ili kako je to kazala Azra Begić: Selmanovićevo vrijeme nije iza nas, već ispred nas.

SJEĆANJE NA AMIDŽU BEHAUDINA: NI JEDAN DAN BEZ LINIJE

Prvo sjećanje Abdulmedžida Selmanovića nije vezano za sliku, već za prizor: crveno nebo iznad Huma i amidža Behaudin kako skuplja razbijeno staklo. Imao je pet godina. Eksplozija je zatresla Sarajevo, a on, dijete tada bez razumijevanja, pamtio je boju neba i pokret ruke koja skuplja staklo. Tek kasnije je shvatio da je gledao život i njegovu krhkost, i njegovu ljepotu.

U toj istoj kući na Bjelavama, Behaudin je živio cijeli život, povučen, tih, bez vlastite porodice, ali u dubokom bratstvu sa Šefkijom, Abdulmedžidovim ocem. Bio je to savez dostojanstva i prešutne ljubavi: brat koji izdržava umjetnika, i umjetnik koji mu, kada ne proda sliku, donosi platno kao znak zahvalnosti. “Ni jedan dan bez linije”, pisalo je na prozoru ateljea. I zaista, crtao je svakodnevno, čak i kada nije imao platno, već korice starih sveski.

Kada je Abdulmedžid imao sedam godina, amidža ga je uzeo u atelje. Tamo je učio miješati boje: laneno i makovo ulje, pigmenti na mermernoj ploči, boja koja se isprobava usporedo s fabričkom, promatra pod suncem. A onda, kao da to nije dovoljno, Behaudin pravi i sir. Po receptu iz francuske knjige, naručuje mlijeko iz Nahoreva, kuha ga s jajima – tražeći savršenu podlogu za boju.

No, više od boje, Abdulmedžid je učio tišinu. Amidža je šutio, radio i, ponekad, uništavao vlastite slike. Otkuhavao bi platna koja mu nisu zadovoljila oko. Nije bilo sentimentalnosti. I to ne iz surovosti, već iz unutarnje discipline. I možda upravo zbog toga, svaka slika koja je preživjela postala je tiha ikona jednog samotnog reda.

U tim godinama Behaudin se sve više povlačio iz svijeta. Nije mogao prihvatiti dominantne estetske i ideološke norme. Slikao je ono što je bilo oko njega: flaše, džezve, mahrame, boje ćilima, biljege kućne svakodnevice. Smatrao je da je tu “iskon umjetnosti njegovog naroda”. Ornament nije bio dekoracija, nego misaoni trag. Sve je bilo namjerno. Sve je bilo tiho.

U Hercegovini, gdje je ljeti odlazio, pronašao je nebo iz djetinjstva: nebo iz Pljevalja. Boje kamena i sunca bile su iste. Kada se prvi put spustio u Stolac i Počitelj, nosio je samo tri platna. Onda mu je brat Šefkija poslao još nekoliko. I tamo je, u Begovini, pronašao sobu istu kao iz rodne kuće. Bila je to njegova topografija duše.

A Sarajevo? Sarajevo ga nikada nije uspjelo prepoznati za života. Čak ni nakon smrti. Amanet – da se njegov opus izloži u stalnoj postavci koju bi ostavio narodu – nikada nije ostvaren. Grad mu nije dao prostor. Abdulmedžid, čuvajući slike i sjećanja, pokušavao je godinama. Ali, kao da Behaudinov život, skromnost i nepripadnost nisu mogli postati ni institucionalna biografija.

Behaudin je živio dostojanstveno u neimaštini, ali nije bio ni gubitnik ni mučenik. Bio je umjetnik. Bio je čovjek koji je slikao kao što drugi mole. Svakodnevno. Tiho. Bez pompe. Bez računa. Ali sa sviješću da to što ostavlja, vrijedi.

Kao što mu je nena imala oči boje neba, tako je i on nebu dao boju. Jednom zauvijek.