Nacistički režim ubio je šest miliona Jevreja i još nekoliko miliona Roma, političkih protivnika i „nepoželjnih“. Komunizam je, međutim, ubijao decenijama, u miru i u ratu, u ime ideje koju se proglašavalo oslobađajućom

Svake godine 23. augusta Evropa se prisjeća najmračnijih poglavlja svoje historije – zločina koje su u 20. stoljeću počinili nacistički, fašistički i komunistički režimi. Taj datum, poznat kao Dan crne vrpce (Black Ribbon Day), ustanovljen je kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima.

Ovaj spomendan, koji se obilježava i u Hrvatskoj, uveden je odlukom Hrvatskog sabora, slijedom Rezolucije Evropskog parlamenta o evropskoj savjesti i totalitarizmu iz 2008. godine. Dodatno je učvršćen rezolucijom od 19. septembra 2019. kojom je Evropski parlament naglasio da oba režima – nacistički i komunistički – nose podjednaku historijsku odgovornost za masovna ubistva, deportacije i genocid.

Datum nije odabran slučajno. Upravo 23. augusta 1939. godine potpisan je pakt Molotov–Ribbentrop između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza, kojim su dvije totalitarne sile dogovorile podjelu istočne Evrope. Posljedice su bile pogubne: invazija na Poljsku, početak Drugog svjetskog rata, okupacija i represija nad desetinama miliona ljudi.

Upravo taj savez dviju diktatura pokazao je da ideološke razlike nestaju pred imperijalnim ambicijama. Nacizam i komunizam, iako formalno neprijatelji, u praksi su dijelili zajedničku filozofiju nasilja i potpunog uništenja političkih protivnika.

U proljeće 1945. Berlin je bio grad duhova. Ulice koje su nekada resile zastave sa kukastim krstom pretvorene su u zgarišta. U ruševinama Reichstaga, nekoliko dana nakon što su borbe završile, sovjetski vojnik podigao je crvenu zastavu sa srpom i čekićem. Fotografija tog trenutka postala je ikona pobjede. Ali, kao što će se decenijama kasnije saznati, snimak je bio insceniran i naknadno retuširan.

Ta lažna slika oslobođenja bila je, zapravo, prva scena u novom činu evropske tragedije. Nacistička čizma je bila zdrobljena, ali su se na horizontu već širili obrisi drugog totalitarizma – onog komunističkog.

Za narode istočne Evrope, dolazak Crvene armije značio je zamjenu jedne okupacije drugom. Umjesto slobode stigli su partijski komiteti, tajne policije i logori. Albanija je dobila svog Envera Hoxhu, Jugoslavija Josipa Broza Tita, Rumunija Gheorghiua-Deja, a Mađarska Rákosija. Sovjetski plan bio je jasan: od Varšave do Sofije, od Berlina do Tirane, nastao je „zdrav koridor“ poslušnih režima pod Moskvom.

U mnogim od istočnih zemalja bilo je vrlo važno potkopati moć političkih protivnika, a u tu je svrhu korištena neodoljivo privlačna kontrola štampe i radija, sve kako bi spriječili da njihova mišljenja dođu do stanovništva ili da ih izravno kritiziraju. U ekstremnim je slučajevima dolazilo do ubistava opozicionih vođa koji su još uvijek imali neke javne dužnosti.

Takav je bio slučaj Čehoslovačke. Komunistička partija Klementa Gottwalda došla je na vlast devetog maja 1948. državnim udarom, a sedam dana kasnije, ministar vanjskih poslova umro je u čudnim okolnostima. Tijelo mu je pronađeno, obučeno u pidžamu, ispod prozora njegove kupaonice u vrtu ministarstva.

Naizgled, to su bile nove republike, rođene iz antifašističke borbe. Ali u stvarnosti, iza zastava i parola, počinjala je era progona, montiranih suđenja, čistki i masovnih grobnica.

Na Balkanu, sjećanje na komunističke zločine često ima jedno ime – Goli otok. Taj kameniti ostrvljak u Jadranu, bez hlada i izvora vode, pretvoren je u logor za „neprijatelje naroda“. Vojna pobjeda nad nacistima bila je ogroman uspjeh za Tita i komuniste, koji su ojačali svoju popularnost među stanovništvom. Monarhija i političari koji su bili na vlasti prije rata bili su vrlo “oslabljeni”. Nakon izbora u novembru 1945, Tito je brzo proglasio novu Narodnu Federativnu Republiku. Ubrzo nakon toga, počeli su smaknuća i represija nad hiljadama ljudi koji su bili poslani u koncentracijske logore poput Golog otoka, na kojem je do 1956. godine bilo oko 16.000 “neprijatelja” režima.

Hiljade ljudi – intelektualci, partijski kadrovi koji su sumnjičeni da simpatiziraju Staljina, ali i obični građani optuženi za „krive riječi“ – prolazili su kroz surov sistem samokažnjavanja. Zatvorenici su bili prisiljeni da se međusobno tuku, javno ispovijedaju svoje „grijehe“ i bespoštedno se ponižavaju. „Bili smo kao psi u lancima. Nismo smjeli ni pogledati u more, a bilo je svuda oko nas“, zapisao je jedan od preživjelih svjedoka.

Do 1956. godine, kroz Goli otok je prošlo oko 16.000 ljudi. Mnogi su tu i skončali.

Slične priče mogu se pronaći širom kontinenta. U Rumuniji su kralja Mihaila natjerali na abdikaciju, a hiljade protivnika režima nestajalo su u zatvorima poput Piteštija. U Bugarskoj su „narodni sudovi“ pogubili hiljade ljudi odmah nakon rata. U Poljskoj, Litvi i Češkoj izbori su falsifikovani, a opozicija uništena. U Mađarskoj su komunisti stvorili „malu repliku Staljinove diktature“.

Taj val nasilja imao je istu logiku: utišati svaku kritičku riječ i slomiti svaki otpor.

Kada je francuski historičar Stéphane Courtois 1997. godine objavio „Crnu knjigu komunizma“, svijet je ostao zatečen. Njegova procjena govorila je o više od 100 miliona mrtvih širom svijeta – od gulaga Sibira, preko kineskog „Velikog skoka naprijed“, do Pol Potovih polja smrti u Kambodži.

Usporedbe su neumoljive: nacistički režim ubio je šest miliona Jevreja i još nekoliko miliona Roma, političkih protivnika i „nepoželjnih“. Komunizam je, međutim, ubijao decenijama, u miru i u ratu, u ime ideje koja se proglašavala oslobađajućom.

Tek krajem 20. stoljeća Evropa je počela otvarati arhive i suočavati se s istinom. Rezolucija Evropskog parlamenta iz 2019. godine izjednačila je zločine nacizma i komunizma, naglasivši da su oba režima odgovorna za genocid, masovna ubistva i deportacije.

„Evropa neće biti ujedinjena sve dok ne prizna žrtve svih totalitarnih režima“, stoji u toj rezoluciji.

Ali put ka zajedničkom sjećanju nije jednostavan. U nekim državama bivšeg Istočnog bloka i dalje se vode žestoke polemike. U Rusiji se Staljinovo lice prodaje na magnetima i šoljicama. U dijelu zapadne Evrope još uvijek se može čuti rečenica: „Ideje su bile dobre, samo je primjena bila loša.“

Komunizam je bio iskustvo moći, brutalno, militantno, nesporno i genocidno. Tačka u kojoj se ozbiljni historičari, bez obzira na njihovu ideologiju, slažu jeste činjenica da je kao historijski oblik države komunizam dostigao nivo kontrole nad stanovništvom koji nikada prije nije bio postignut. Niti će. Krajem oktobra 1997. godine, uoči 80. obljetnice lenjinističke revolucije, u ruskim novinama prvi je put objavljeno cjelovito istraživanje o broju ubijenih od strane komunističkih režima diljem svijeta od 1917. do 1987. godine. Tada je objavljen podatak o 110 miliona žrtava tog režima. Komunizam je u tom trenutku i zvanično postao najsmrtonosnija ideologija 20. stoljeća.