Historičar Damir Skenderović, profesor savremene historije na Univerzitetu u Fribourgu i jedan od najuglednijih evropskih istraživača radikalne i ekstremne desnice, godinama upozorava da je period nakon 1945. ostao potcijenjen u historiografiji. U analizi koju je objavio portal Swissinfo.ch, Skenderović i njegovi saradnici otkrivaju kako su se krajnje desne grupe, iako poražene u ratu, ubrzo počele transnacionalno povezivati od Švicarske i Švedske do Italije i Francuske. Dokumenti i biografije koje se danas rekonstruiraju pokazuju da su evropski ekstremisti već sredinom 20. stoljeća stvarali svoje “međunarodne komisije”, širili negacionizam, te razvijali ideju kontinenta kao “kulturnog Zapada”, daleko prije savremenog uspona krajnje desnih partija.

Dugo su historičari zanemarivali razvoj desničarskog ekstremizma nakon 1945. godine. No sve veći broj istraživanja danas otkriva kako su se radikalno desne grupe u različitim državama počele međusobno umrežavati i kako je od tih rascjepkanih nacionalnih pokreta nastajala ideja jedne “evropske” radikalne desnice.

Gonzague de Reynold bio je iznimna figura. Pokušavao je uvjeriti italijanskog diktatora Benita Mussolinija da svoje fašističko učenje učini “više katoličkim”. Uvjereni desničarski katolik De Reynold tvrdio je da bi demokratija bez kršćanstva “neminovno dovela do najnehumanijeg oblika vlasti”. Prema jednoj biografiji, bio je “slijepi obožavatelj” portugalskog diktatora Salazara i nadao se da će Evropa postati nalik Portugalu.

Istovremeno, De Reynold je tokom 1930-ih odigrao ključnu ulogu u tzv. “duhovnoj odbrani Švicarske”. Sudjelovao je u preteči UNESCO-a i savjetovao članove švicarske vlade. Danas je, međutim, gotovo iščeznuo iz javnog pamćenja, iako ga se neki i dalje sjećaju i citiraju, uključujući desne konzervativce pa čak i određene “borilačke klubove”. Radikalno desni klubovi u francuskom dijelu Švicarske koriste njegove ideje, dok ga blogovi u Francuskoj predstavljaju kao švicarskog “kontrarevolucionara”.

Nakon Drugog svjetskog rata, De Reynold je uspio zadržati svoju dvostruku ulogu “graditelja mostova između različitih političkih sfera”, kako navodi historičar Damir Skenderović. Ostao je priznata figura sve do smrti 1970. godine. Za Skenderovića, De Reynold je primjer kako je u Švicarskoj i nakon 1945. bilo moguće biti posrednik između autoritarizma i demokracije, a da reputacija time ne trpi. U drugim evropskim demokratijama, ta vrsta posredovanja u neposredno poraću bila je mnogo teža.

Tri decenije Skenderović se posvetio proučavanju reakcionarne i ekstremne desnice, isprva kao jedan od rijetkih istraživača koji se time bavio. “Ne samo u Švicarskoj, nego i u Njemačkoj historiografija je vrlo malo obraćala pažnju na desničarski ekstremizam nakon 1945.”, kaže on. Tek 2018. njemački historičari su u većoj mjeri otvorili temu, kada je Njemački historijski kongres usvojio rezoluciju o opasnosti koju desni populizam, poput AfD-a, predstavlja za demokratiju. “Pitali su se: gdje je savremena historija? Jesmo li je izgubili?” Za Skenderovića odgovor je jasan: dugo je bila jednostavno zanemarena. Suprotno tome, političke nauke i sociologija već odavno imaju bogatu literaturu o radikalnoj i ekstremnoj desnici.

Kako su se nacionalisti povezali preko granica? Danas je to pitanje ključno: živimo u vremenu u kojem radikalno desni političari javno ističu međunarodna prijateljstva, a u Evropskom parlamentu djeluje više frakcija krajnje desnice. Italijanska politologinja Manuela Caiani podsjeća da su radikalno desne stranke u zapadnoj Evropi još od sredine 1980-ih pokušavale koordinirati svoje djelovanje, postepeno ostvarujući sve veće uspjehe. Današnje radikalne desnice, ističe ona, “pozitivno se identifikuju kao evropske”.

Njen akademski članak otvara se citatom italijanske premijerke Giorgie Meloni, koja je pozivala na podršku španskoj krajnje desnoj stranci Vox: “Vaša pobjeda može dati novi zamah cijeloj Evropi.” Za Skenderovića, historiografija ovdje i dalje kasni. “Dugo se 1945. posmatralo isključivo kao prelomna tačka, a pažnja je usmjeravana na druge teme.” No ostala su neistražena pitanja poput prenosa ideja starijih generacija ekstremne desnice na mlađe.

Ove je jeseni u Fribourgu organizirao veliku konferenciju o savremenoj historiji pod nazivom “Transnacionalna ekstremna desnica”, gdje su historičari iz cijele Evrope upoređivali svoje nalaze i tragali za vezama među biografijama ekstremno desnih aktera čije se priče tek rekonstruiraju.

Neutralne države poput Švicarske i Švedske pokazale su se iznimno važnim mjestima za nastavak ekstremističkih aktivnosti nakon 1945. Kako je pokazala historičarka Valérie Dubslaff, u tim državama bilo je mnogo lakše “nastaviti nacističku umreženost”. Primjer za to bila je Konferencija u Malmöu 1951., koja je dovela do osnivanja “Evropskog socijalnog pokreta” (ESB), svojevrsne “neo-nacionalističke internacionale”. Među sudionicima bio je i Švicarac Gaston-Armand Amaudruz, koji se preko lista Courrier du continent obraćao cijeloj Evropi.

Iako je ova internacionala ostala mala, njena struktura bila je fascinantna. Čak i prije stvaranja Evropske zajednice za ugljen i čelik, preteče današnje Evropske unije, ovi ekstremisti osnovali su “Evropsku komisiju” i organizirali mali kongres. Na tim okupljanjima zastupali su panevropsku, antikomunističku viziju, nudeći Evropu kao federaciju, alternativu NATO-u.

Ubrzo su Amaudruz i drugi napustili ESB i formirali još ekstremniju grupu. Iako su takve grupacije brzo postajale marginalne, njihove međunarodne veze ostale su važne. Tako je egipatski vođa panarabizma Gamal Abdel Naser primio ESB-ovog aktivistu i njemačkog nacistu Karl-Heinza Priestera.

Švicarska je dugo omogućavala pravni prostor onima koji su negirali Holokaust. Sve do donošenja zakona protiv rasizma 1995. godine, negiranje genocida nad šest miliona Jevreja nije bilo kažnjivo. Zbog toga su se knjige koje negiraju nacističke zločine decenijama širile i preko Švicarske. Amaudruz je svoje pamflete distribuirao širom Evrope.

Iako su negatori Holokausta između 1950-ih i 1990-ih najčešće dopirali tek do nekoliko stotina ili nekoliko hiljada ljudi, za Skenderovića su oni važan dio slagalice u razumijevanju kako su fašističke i druge ekstremno desne ideologije uspjele ponovo pustiti korijenje nakon 1945.

Dio te slagalice bila je i uloga egzila i dijaspore. Historijska studija Manuela Miraneaua iz Freiburga pokazuje to kroz primjer rumunskog biznismena Iosifa Drăgana, koji se obogatio u Italiji nakon rata i uspostavio ključne veze sa evropskom ekstremnom desnicom. Za Skenderovića, uloga dijaspore u stvaranju ekstremističkih mreža nakon Drugog svjetskog rata ostaje područje koje zahtijeva mnogo više istraživanja.

Skenderović primjećuje da se sve više mladih historičarki posvećuje proučavanju ekstremne desnice nakon 1945. S obzirom na to da su se ovom temom dugo bavili uglavnom muškarci, u istraživanjima je postojao određeni “rodni bias”. Danas se mnogo pažnje posvećuje transnacionalnim kontinuitetima u antifeminizmu i protivljenju pravu na pobačaj, koji su postepeno postali važni elementi međunarodnih radikalno desnih saveza.

Kada se nacionalisti sastanu, njihove razlike su brojne. No, osim izrazito patrijarhalnih pogleda na žene, povezuju ih migracije izvan Evropske unije i snažan osjećaj identiteta. “Radikalna desnica i nacionalisti uspjeli su graditi saveze preko granica jer su uspostavili ideju Evrope kao kulturnog Zapada na način koji se razlikuje od eksplicitnih rasista poput Amaudruza”, objašnjava Skenderović. Koliko je ovaj način razmišljanja utjecao i na historiju evropskih integracija nakon 1950-ih ostaje tema koja se tek istražuje.

“Do koje mjere su određene ideje radikalne desnice prodrle u historiju evropskih integracija? Već desetak godina pojavljuju se studije koje pokazuju da su neki akteri evropskog jedinstva 1950-ih u obzir uzimali i kolonijalizam, zamišljajući da bi ujedinjena Evropa mogla obnoviti svoj kolonijalni utjecaj u Africi”, kaže Skenderović.

Desničarski katolik iz Freiburga, Gonzague de Reynold, imao je već tada transnacionalnu viziju. Zalagao se za “Evropu domovina”, a ideal mu je bilo Sveto Rimsko Carstvo i Rimsko Carstvo, navodi historičar Aram Mattioli. Neke struje desnice i danas, 2025. godine, i dalje crpe inspiraciju iz istih historijskih figura.