Sulejmanov most bio je više od obične građevine – bio je ključni element osmanske strategije, simbol inženjerske genijalnosti i katalizator razvoja Osijeka. Njegova izgradnja, upotreba i uništenje odražavaju burnu historije 16. i 17. stoljeća, obilježenu sukobima između Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije

Sulejmanov most, poznat i kao Veliki osječki most, predstavlja jednu od najimpresivnijih građevina Osmanskog Carstva na tlu Hrvatske. Smješten na rijeci Dravi u blizini Osijeka, ovaj most, izgrađen 1566. godine za vrijeme vladavine sultana Sulejmana I Veličanstvenog, bio je ključni strateški i trgovački objekt koji je povezivao Osijek s Dardom, a time i šire područje Slavonije s Mađarskom i Podunavljem.

Njegova grandiozna konstrukcija, dugačka između šest i osam kilometara, smatrana je u svoje doba pravim svjetskim čudom, privlačeći pažnju putnika, trgovaca i vojskovođa diljem Evrope.

Sulejman I Veličanstveni, poznat i kao Sulejman Zakonodavac, bio je jedan od najmoćnijih vladara Osmanskog Carstva. Tokom svoje vladavine (1520.–1566.) proširio je carstvo na velike dijelove Evrope, uključujući Hrvatsku i Ugarsku. Osijek je osvojio 1526. godine, nakon pobjede na Mohačkom polju, što je označilo početak osmanske dominacije u ovom dijelu Evrope. Strateški položaj Osijeka, smještenog na rijeci Dravi, učinio ga je ključnim punktom za daljnje osvajanje prema Mađarskoj i Beču, ali i za povezivanje s Bosnom i Jadranskom obalom.

Drava je predstavljala značajnu prirodnu prepreku za osmansku vojsku, posebno zbog močvarnog terena Baranje, prošaranog rukavcima, barama i poplavnim područjima. Iskustvo s Mohačkog polja pokazalo je da je premošćivanje Drave izvedivo, ali izgradnja stabilnog i dugotrajnog mosta koji bi omogućio nesmetan prijelaz vojske, karavana i robe bila je izazov koji je zahtijevao iznimnu inženjersku vještinu.

Gradnja Sulejmanovog mosta započela je 1566. godine, u sklopu priprema za Sulejmanov posljednji pohod na Beč. Most je bio ambiciozan projekat, a njegova izgradnja povjerena je pečujskom sandžak-begu Hamzi i požeškom sandžak-begu Nesuhu. Svaki od njih započeo je radove s jedne strane Drave, pri čemu je Hamza-beg imao veći udio u gradnji, zbog čega ga se često navodi kao glavnog graditelja.

Prema historijskim izvorima, most je bio dugačak oko sedam do osam kilometara, protežući se od Osijeka do Darde, preko rijeke Drave i močvarnog područja Baranje. Bio je širok oko šest metara, dovoljno da se dvije kočije mogu mimoići, a uz ograde je imao prostor za pješake. Konstrukcija je bila kombinacija pontonskog dijela, izgrađenog na lađama povezanim lancima, i čvrstih drvenih stupova zabijenih u tlo, što je omogućavalo stabilnost na močvarnom terenu. Drvene daske bile su položene bez upotrebe čavala, a most je uključivao i stražarnice na svakih nekoliko stotina metara radi sigurnosti i nadzora.

Gradnja je, prema legendama, izvedena u samo petnaestak dana, uz sudjelovanje oko 25.000 vojnika i civila. Ovaj nevjerojatan poduhvat svjedoči o organizacijskim sposobnostima Osmanskog Carstva, ali i o ogromnom trudu uloženom u projekt. Postoje, međutim, nesuglasice među historičarima o tačnosti ovih podataka, jer se smatra da su neke tvrdnje možda pretjerane. Ipak, činjenica da je most završen 19. jula 1566. godine, a da je već slijedeći dan Sulejman s vojskom prešao preko njega, potvrđuje njegovu funkcionalnost i značaj.

Sulejmanov most bio je inženjersko čudo svog doba. Njegova konstrukcija kombinirala je pontonski dio preko Drave, gdje su lađe povezane lancima nosile drvene daske, s čvrstim drvenim putem na hrastovim stupovima koji je prelazio močvarno područje Baranje. Most je bio projektiran tako da izdrži velika opterećenja, uključujući prolazak vojske, karavana i stoke.

Mostarina, koju su plaćali svi osim vojnika i plemića, bila je važan izvor prihoda za Osmansko Carstvo. Novac prikupljen od mostarine koristio se za redovito održavanje, što je uključivalo zamjenu dotrajalih dijelova i popravke nakon poplava ili napada. Most je bio ključna prometna arterija, povezujući Osijek s Budimom i Beogradom, čime je olakšavao trgovinu i kretanje vojske. Zahvaljujući mostu, Osijek je postao važno trgovačko središte Slavonije, privlačeći trgovce iz udaljenih krajeva, uključujući Dubrovnik i Arabiju.

Most je, međutim, bio i meta napada. Njegova strateška važnost učinila ga je metom Habsburške Monarhije, koja je nastojala oslabiti osmansku kontrolu nad regijom. Uništavanje mosta značilo je prekid ključnih prometnih i vojnih veza, što je često bilo cilj napada hrvatskih i austrijskih snaga.

Sulejmanov most doživio je više uništenja i obnova tokom svoje historije. Prvi značajan napad dogodio se 1664. godine, kada je hrvatski ban Nikola VII Zrinski, iskoristivši odsutnost velikog vezira Ahmed-paše Köprülüa, organizirao munjeviti napad na most. Zrinski je, uz podršku grofa Julija Hohenlohea, spalio baranjski dio mosta, čime je privremeno onemogućio osmanske vojne operacije. Ovaj poduhvat donio mu je veliku slavu, uključujući priznanje španskog kralja Filipa IV, koji ga je uvrstio u red Vitezova zlatnog runa.

Most je obnovljen iste godine, do 10. augusta 1664. godine, kada je sklopljen mir u Vasváru između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Sljedećih dvadesetak godina most je bio u civilnoj upotrebi služeći trgovcima i putnicima. Međutim, 1685. godine austrijski general Jacob Lesle pokušao je napasti Osijek i spaliti most. Osmanlije su, predviđajući napad, rastavile pontonski dio mosta, pustivši lađe niz Dravu, čime su spriječile njegovo potpuno uništenje. Lesle je uspio spaliti samo drveni prilaz mostu i obližnje građevine, uključujući poznati osječki bazar.

Konačno uništenje mosta dogodilo se 1686. godine, kada je austrijski vojvoda Ludvig Badenski, nakon osvajanja Pečuha i Šikloša, naredio paljenje mosta. Cijelu noć sa gtrećeg na četvrti oktobar 1686. most je gorio, a od njega su ostali samo nagoreni stubovi i grede. Pokušaj velikog vezira Sulejman-paše da obnovi most 1687. godine propao je nakon poraza u haršanjskoj bici, a Osmanlije su iste godine napustile Osijek, čime je završila njihova vladavina u regiji.

Godine 2008., prilikom čišćenja ribnjaka u Dardi, otkriveni su arheološki ostaci za koje se pretpostavlja da pripadaju Sulejmanovom mostu. Istraživanja su proveli ronioci Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zadra, a otkriveni hrastovi stubovi potvrđuju osmansku tehniku gradnje pontonskih mostova. Ovi nalazi potaknuli su inicijative za djelomičnu rekonstrukciju mosta i označavanje njegove trase, u čemu sudjeluju hrvatski konzervatori i Turska razvojna agencija TIKA.

Zlatko Karač, arhitekt i docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, proveo je opsežno istraživanje o islamskoj arhitekturi u Hrvatskoj, uključujući Sulejmanov most. Prema njegovim riječima, most je bio najveća građevina ovog dijela Osmanskog Carstva, a njegova konstrukcija kombinacija je čvrstih drvenih stupova i pontonskog dijela. Karač naglašava važnost prepoznavanja osmanske baštine u Hrvatskoj, ističući da je ona sastavni dio europske kulturne povijesti.

Knjiga „Veliki Osječki most“, objavljena 2019. godine u izdanju HAZU, rezultat je opsežnog istraživanja provedenog u suradnji s turskim institucijama. Autori, uključujući Ivanu Haničar Buljan, Nenada Moačanina i Milana Pelca, detaljno su dokumentirali historiju i značaj mosta, naglašavajući njegov doprinos razvoju Osijeka kao trgovačkog i kulturnog središta.

Sulejmanov most nije bio samo funkcionalna građevina, već i simbol osmanske moći i inženjerske superiornosti. U očima suvremenika, most je slovio kao „Il ponte famoso d'Essek“ ili „Die so berühmte und wunderbahre Essecker Brücke“, privlačeći putnike i umjetnike koji su ga prikazivali u crtežima i bakropisima. Legende o njegovoj veličini i brzini izgradnje dodatno su doprinosile njegovoj slavi.