Čuda su oduvijek bila među najfascinantnijim temama ljudske civilizacije. Od najstarijih mitova do savremenih svetišta, ljudi su stoljećima tražili objašnjenje za neobjašnjivo, tragali za potvrdom da iznad prirodnih zakona postoji sila koja može preokrenuti tok događaja. No, iako se u gotovo svim religijama govori o čudima, pitanje kako i zašto se ona dešavaju i dalje ostaje misterija

U pokušaju da ga se definiše, čudo izmiče jasnim objašnjenjima. Većina ljudi tokom čitavog života nikada ne svjedoči događaju koji bi se mogao nazvati čudom. Ipak, u svakodnevnom govoru, neočekivani sretni preokret, poput neočekivanog ozdravljenja ili spasa u posljednjem trenutku, često opisujemo riječima: „Ovo je pravo čudo!“ Ali da li uistinu vjerujemo da su zakoni prirode zaustavljeni zarad nas? Tu se otvara dilema.

S jedne strane, mnogi će reći da se radi tek o metafori. S druge strane, u gotovo svim religijama svijeta nalazimo svjedočanstva o događajima koji prkose ljudskom razumu – o iscjeljenjima, ukazanjima, nebeskim znacima, čudesnim spašavanjima. Upravo zbog toga, čudo je ostalo jedan od stubova vjerskog iskustva.

Hrišćanska tradicija posebno obiluje pričama o čudesnim događajima. Novi zavjet svjedoči o Isusovim moćima: dodirom ili riječima liječio je bolesne, vraćao vid slijepima, pretvarao vodu u vino, umnožavao hljeb i ribe, hodao po vodi, smirivao oluje. Njegovo uskrsnuće, kojim je pobijedio smrt, postalo je centralno čudo hrišćanstva.

No, čuda nisu bila rezervisana samo za Isusa. Njegovi apostoli, prema predanjima, također su činili nadnaravne stvari, a i kasniji sveci imali su reputaciju čudotvoraca. U ranim stoljećima kršćanstva, ideja svetosti bila je gotovo nerazdvojna od sposobnosti da se ostvare čuda.

Između prvog i četvrtog stoljeća, hrišćani su bili brutalno progonjeni u Rimskom Carstvu. Hiljade vjernika ubijeni su zbog svoje vjere, a u pričama o tim mučenicima često se spominju natprirodni fenomeni.

Primjerice, 155. godine Polikarp iz Smirne spaljen je na lomači. No prema svjedočanstvima, plamenovi nisu uništili njegovo tijelo, već su se vinuli u nebo u čudesnim oblicima i širili miris koji je podsjećao na rajski. Tek kada mu je vojnik zabio bodež u srce, iz tijela mu je, kažu, poletjela golubica, kao simbol odlaska duše u vječnost.

U drugim pričama, mučenici bačeni pred divlje zvijeri u rimskim arenama preživljavali su jer su, molitvama, umirivali zvijeri. Takve legende imale su moć da ohrabre zajednice vjernika i ojačaju njihovu nadu da Bog bdije nad njima.

Iako su rani Crkveni oci prihvatali čuda kao realnost, neki su pokušavali umanjiti njihovu svakodnevnu ulogu. Sveti Augustin, jedan od najvažnijih teologa petog stoljeća, zapisao je da Bog nije dopustio da čuda traju zauvijek, jer bi ljudi, naviknuti na njih, postali ravnodušni. Drugim riječima, rijetkost čuda bila je način da se sačuva njihova posebnost i snaga.

Međutim, među običnim ljudima, priče o čudesnim iscjeljenjima, ukazanjima i neobjašnjivim znacima nikada nisu gubile popularnost.

Kada je hrišćanstvo postalo priznata religija Rimskog Carstva, broj mučenika je opao. Crkva je morala pronaći nove načine da definiše svetost. U srednjem vijeku, sveci su postali karizmatične ličnosti oko kojih su se okupljale zajednice. Njihove biografije, prepune čudesa, zapisivali su monasi, a te knjige ubrzo su postale među najčitanijim djelima tog doba.

Neka od tih čuda današnjem čitaocu mogu izgledati neobično, pa i fantastično. Tako se pripovijedalo da je Sveti Cuthbert prizvao vidre da mu ugriju noge dok je stajao u hladnim vodama. Za tadašnje ljude, uvjerenje da sveta osoba ima posebnu povezanost s prirodom i Bogom nije bilo nimalo čudno – naprotiv, predstavljalo je potvrdu svetosti.

Relikvije, predmeti za koje se vjerovalo da su u doticaju sa svecima ili Isusom, također su smatrane čudotvornima. Ljudi su vjerovali da posjeduju iscjeljujuću moć, pa su svetišta s relikvijama privlačila mase hodočasnika.

I u islamu, čuda imaju posebno mjesto. Arabski izraz muʿdžiza označava „ono što onesposobljava“ – djelo koje nadilazi ljudske mogućnosti i koje niko, osim Boga, ne može ponoviti. Prema islamskoj teologiji, čuda se daju poslanicima kao potvrda njihove misije i vjerodostojnosti.

Najvećim čudom u islamu smatra se Kur’an. Muslimani vjeruju da je on Božija riječ objavljena Muhammedu, a.s., i da svojim jezikom, stilom i porukom nadilazi ljudsku moć stvaranja. Pored toga, u hadiskim predajama spominju se i druga čuda Muhammeda: noćno putovanje i uzdignuće na nebesa (Isra i Mi‘radž), iscjeljenja, umnožavanje hrane i vode, pa čak i prirodni znakovi poput cijepanja mjeseca.

Čuda su bila prisutna i u životima ranijih Božijih poslanika. Kur’an govori o Mojsijevom štapu koji se pretvorio u zmiju, ili o Isau (Isusu) koji je, uz Božiju dozvolu, liječio slijepe i gubave te oživljavao mrtve. Ipak, naglasak je uvijek stavljen na to da čuda nisu djela samih poslanika, nego isključivo Božije moći.

U islamskoj tradiciji postoji i pojam keramet, čudesno djelo koje se pripisuje posebno pobožnim ljudima (evlijama), ali se jasno razlikuje od muʿdžize poslanika. Dok muʿdžiza potvrđuje poslanstvo, keramet se shvata kao znak Božije blizine prema pobožnom čovjeku.

Za muslimane, čuda nisu puka predstava radi fascinacije, nego znakovi (ajeti) koji trebaju podsjetiti vjernike na Božiju svemoć i uputiti ih ka vjeri i moralu.

Možda bi se očekivalo da će u vremenu naučnog napretka i racionalnog mišljenja vjera u čuda nestati. No istraživanja govore suprotno. Prema anketama, čak 80 posto Amerikanaca i 62 posto odraslih Britanaca i dalje vjeruje u čuda.

Za mnoge, čuda nisu samo puki natprirodni događaji, nego i način da se izrazi nada i smisao u svijetu punom nesigurnosti. Kada medicina zakaže, kada prirodne nesreće prijete, ili kada se suočimo s nepravdom, vjera u čudo daje ljudima snagu da vjeruju u mogućnost promjene.

Iako nauka nastavlja tragati za racionalnim objašnjenjima, čuda i dalje ostaju most između vjere i nade. Ona nas podsjećaju da, pored hladne logike i prirodnih zakona, u ljudskom iskustvu postoji i prostor za ono neobjašnjivo.

Čudo ne mora uvijek značiti spektakularan preokret prirode. Nekome je čudo rođenje djeteta, nekome neočekivano ozdravljenje, nekome pak trenutak unutrašnjeg mira. I možda je upravo u toj raznolikosti definicija najveća tajna čuda: ono je uvijek lično, uvijek duboko povezano s onim što čovjek doživljava kao sveto.