Ćiro Truhelka ostao je upamćen kao jedan od utemeljitelja moderne muzeologije i historiografije u Bosni i Hercegovini, neumorni istraživač i dugogodišnji ravnatelj Zemaljskog muzeja u Sarajevu. No, uz pionirski naučni rad, njegovo naslijeđe nosi i tamnu stranu: pamflet Hrvatska Bosna iz 1907. godine, u kojem je historiju pretvorio u ideološko oružje i Bosnu podvrgnuo otvorenim teritorijalnim i nacionalnim pretenzijama

Rođen u Osijeku drugog februara 1865. godine, Ćiro Truhelka pripada onoj generaciji intelektualaca čiji je rad duboko obilježio način na koji se krajem 19. i početkom 20. stoljeća promišljala prošlost Bosne i Hercegovine. Punih 57 godina neumorno je istraživao, pisao i objavljivao, a najplodnije razdoblje njegova rada vezano je upravo za Sarajevo, u kojem je proveo 36 godina.

S Truhelkom je, kako je zabilježeno, „u grob legao posljednji član onog malog kruga zaslužnih radnika“ okupljenih oko Zemaljskog muzeja u njegovim pionirskim godinama. Bio je kustos osamnaest godina, potom isto toliko i ravnatelj, ostavivši neizbrisiv trag u institucionalnoj, muzeološkoj i znanstvenoj infrastrukturi Bosne i Hercegovine.

Ipak, Truhelkino naslijeđe nije jednoslojno. Uz nesumnjive naučne doprinose, njegovo ime ostaje trajno obilježeno i jednim tekstom, pamfletom Hrvatska Bosna (1907), koji predstavlja paradigmatski primjer kvazinaučnog nacionalizma, ideološke zloupotrebe historije i otvorenih teritorijalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini.

Truhelkino porijeklo i obrazovanje upućuju na tipičan put austrougarskog intelektualca. Sin Antuna Truhelke, učitelja, muzičara i pisca, rano se susreo s obrazovanjem i kulturom. Njemačku osnovnu školu i gimnaziju započeo je u Osijeku, a nakon očeve smrti s majkom se 1878. seli u Zagreb, gdje završava gimnaziju i Filozofski fakultet. Studirao je opću povijest i povijest umjetnosti, a već kao student počinje raditi u Umjetno-obrtnom muzeju i predavati na Obrtnoj školi.

Već 1885. godine izrađuje katalog Strossmayerove galerije slika, čime privlači pažnju tadašnjih kulturnih i političkih krugova. Iste godine, u kontekstu austrougarskog nastojanja da se Bosna i Hercegovina „civilizacijski uredi“, Zemaljska vlada odobrava pravila Muzejskog društva u Sarajevu. Na preporuku Izidora Kršnjavog, Truhelka, tada mladi, ambiciozni doktor, dolazi u Sarajevo prvog marta 1886. godine.

Otvaranjem Zemaljskog muzeja 1. februara 1888. godine započinje novo poglavlje u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Truhelka je od samog početka centralna figura tog projekta. Kao kustos, a potom i ravnatelj, ne samo da je sistematizirao prahistorijsku, srednjovjekovnu i etnografsku zbirku, već je muzeju dao modernu koncepciju, kakva je u to vrijeme bila rijetkost i u razvijenijim dijelovima Evrope.

Posebno je značajan njegov rad na Glasniku Zemaljskog muzeja, koji je uređivao punih petnaest godina. Od 1889. do 1918. objavio je više od 150 radova, obuhvatajući prahistoriju, arheologiju, heraldiku, numizmatiku, paleografiju, epigrafiku, srednjovjekovnu i osmansku historiju Bosne, ali i etnografiju i albanologiju. Njegovi rani radovi, o gromilama na Glasincu, sojenicama u Donjoj Dolini, stećcima i bosančici, i danas predstavljaju nezaobilazne reference.

U tom smislu, Truhelka je bio pionir: čovjek koji je prvi sistematski uveo Bosnu i Hercegovinu u evropski naučni opticaj. Njegova djela objavljivana su na njemačkom i francuskom jeziku, a predavanja držana na međunarodnim kongresima svjedoče o ugledu koji je uživao.

Međutim, s kraja 19. stoljeća, buđenje nacionalnih ideologija u okruženju snažno se reflektiralo i na znanstveni diskurs. U hrvatskom političkom prostoru, naročito pod utjecajem pravaške misli, religijski identitet počinje se izjednačavati s nacionalnim. Katolici u Bosni proglašavaju se Hrvatima, a uskoro se i muslimani nastoje uklopiti u isti obrazac, uprkos historijskoj činjenici da su se i jedni i drugi stoljećima nazivali Bošnjacima.

Historija postaje oružje. Od naučnika se očekuje da „dokažu“ unaprijed zadane političke teze: da je Bosna „stara hrvatska zemlja“, a njeno stanovništvo, bez obzira na vjeru, hrvatskog etničkog porijekla. Ćiro Truhelka, nažalost, nije ostao imun na tu atmosferu.

Pamflet Hrvatska Bosna (1907), objavljen anonimno, ali kasnije nedvosmisleno priznat od samog autora, predstavlja najproblematičniji i historijski najštetniji dio intelektualnog naslijeđa Ćiro Truhelka. Taj tekst ne samo da izlazi iz okvira naučne rasprave nego svjesno i programski napušta elementarne principe historiografije, pretvarajući historiju u političko oruđe, a naučni autoritet u sredstvo teritorijalne i nacionalne propagande.

Važno je naglasiti: Hrvatska Bosna nije marginalna epizoda u Truhelkinom radu, niti trenutni lapsus izazvan političkom atmosferom. Riječ je o sistematično koncipiranom ideološkom spisu, pisanom s jasnom namjerom da se Bosna i Hercegovina predstavi kao „hrvatska zemlja“, a njeno višestoljetno historijsko iskustvo svede na dokazivanje unaprijed postavljenog nacionalnog aksioma.

Osnovna metodološka greška, i istovremeno ideološki temelj pamfleta, leži u činjenici da Truhelka hrvatstvo Bosne ne postavlja kao hipotezu, nego kao samorazumljivu istinu. Srednjovjekovna bosanska država u pamfletu nije predmet istraživanja, nego dokazno sredstvo. Ona se ne analizira, već se retroaktivno prisvaja, učitavanjem modernog nacionalnog identiteta u historijski kontekst u kojem takav identitet nije postojao.

Truhelka čini jednu od najtežih historiografskih grešaka: anahronizam, svjesno projiciranje ideologije 19. i početka 20. stoljeća u srednji vijek. Bosansko kraljevstvo se bez ikakvog kritičkog aparata proglašava hrvatskom državom, a njegova politička samobitnost negira se u korist „državnopravne veze“ s Hrvatskom, koja se ne dokazuje izvorima, nego retoričkom konstrukcijom.

Ovdje historiografija prestaje biti disciplina, a postaje politički narativ.

Posebno zabrinjava Truhelkino otvoreno priznanje da Hrvatska Bosna nije pisana radi naučne istine, nego kao program političkog djelovanja. On sam eksplicitno navodi da je cilj „zbližiti Bosnu Hrvatskoj“ i „utrti put iz Bosne prema monarhiji i Evropi preko Hrvatske“. Time se historija svodi na sredstvo političke mobilizacije, a naučnik svjesno preuzima ulogu ideologa.

Bosnu se ne posmatra kao historijski subjekt, već kao prostor koji treba „premostiti“, „usmjeriti“ i „uklopiti“. Njena vlastita tradicija, unutarnja raznolikost i višestoljetna politička autonomija postaju smetnja koju treba prevladati, a ne činjenica koju treba razumjeti.

Najmračniji dio pamfleta jeste Truhelkino oslanjanje na rasne teorije, tada popularne u evropskim pseudonaučnim krugovima, ali već tada duboko kompromitirane. Truhelka se služi „statistikama“ o boji očiju, obliku lobanje i širini grudnog koša kako bi dokazao da su pravoslavci u Bosni „rasno tuđi element“, dok su katolici i muslimani navodno „autohtoni Hrvati“.

Ovdje je važno jasno reći: to nije nauka, nego rasizam maskiran terminologijom nauke. Truhelka ne samo da selektivno bira podatke, nego im pripisuje vrijednosti koje nemaju nikakvo uporište u ozbiljnoj antropologiji, biologiji ili historiji. Takav diskurs ne služi razumijevanju društva, nego njegovoj hijerarhizaciji i delegitimizaciji „drugih“.

U tom smislu, Hrvatska Bosna stoji rame uz rame s najgorim primjerima evropske rasne publicistike s početka 20. stoljeća. Nije slučajno da se u njegovom jeziku prepoznaju obrasci koji će kasnije postati standardni u fašističkoj i nacističkoj literaturi: govor o „čistoj krvi“, „rasnoj pripadnosti“, „kulturnoj superiornosti“ i „istorijskom pravu“ zasnovanom na biologiji.

Pamflet je prožet otvorenom srbofobijom. Pravoslavno stanovništvo Bosne opisuje se kao „došljaci“, „vlaški element“, historijski i kulturno strani Bosni. Njihovo prisustvo ne posmatra se kao dio složene bosanske historije, nego kao anomalija koju treba politički neutralizirati.

Takav diskurs ne samo da negira historijsku stvarnost nego aktivno proizvodi unutrašnjeg neprijatelja, što je klasična strategija nacionalističke propagande. Time se Bosna pretvara u poprište etničkog rivalstva, a ne u zajednički historijski prostor.

Truhelkino insistiranje da se bosanski jezik imenuje hrvatskim dio je iste strategije. Jezik se ne tretira kao kulturna i historijska činjenica, nego kao politički marker. Ukidanjem bosanskog jezika iste godine kada izlazi Hrvatska Bosna, ideološki i administrativni procesi se preklapaju: ono što se „dokazuje“ u pamfletu, provodi se u praksi.

Time se briše simbolički temelj bosanske posebnosti, a Bosna se svodi na provinciju tuđeg nacionalnog projekta. Najproblematičnije u svemu nije samo to što je Truhelka napisao Hrvatsku Bosnu, nego što je nikada nije povukao, relativizirao ili kritički preispitao. Naprotiv, on je i decenijama kasnije branio njene osnovne teze. Time pamflet prestaje biti „produkt vremena“ i postaje svjesni izbor.

Zbog toga je nužno jasno razdvajanje: Truhelka kao pionir muzeologije i arheologije u Bosni i Hercegovini zaslužuje mjesto u historiji nauke. Ali Truhelka kao autor Hrvatske Bosne mora biti jasno imenovan kao primjer ideološke zloupotrebe historiografije, kvazinauke i intelektualnog legitimiranja teritorijalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini. Bez tog razgraničenja, svaka historiografija o Bosni ostaje nepotpuna i opasno sklona ponavljanju istih obrazaca.

Ćiro Truhelka umro je u Zagrebu 18. septembra 1942. godine. Iza sebe je ostavio ogroman opus, bez kojeg je nemoguće pisati ozbiljnu historiju Bosne i Hercegovine. Njegovi prinosi arheologiji, muzeologiji i srednjovjekovnim studijama ostaju trajna vrijednost.