Zatutnjalo je tlo pod njihovim nogama. Pjesma i cika u logoru u trenu prestade. Iza grmova, ispod drveća, iz ča dora… bahnuše gomile vojnika. Jedni pojuriše prema kupama da se late oružja, drugi prema konjima, treći zapucali iz onoga što su imali pri sebi. Niti su prvi stigli dohvatiti oružje, niti su drugi stigli do konja, niti su treći pogađali ciljeve. Čak ni oni koji su stigli do oružja nisu ga stigli upotrijebiti. Jedno stoga što nisu imali vreme na za to, drugo zbog nesigurnosti u nogama, budući da su bauljali i teturali od pijanstva. Takve su janjičarske binjedžije gazili konjima.

Spočetka oktobra je potekao glas da se ustanici iz Beogradskog pašaluka spremaju prijeći Drinu i Bošnjacima uništiti ljetinu, tek spremljenu u hambare i trapove. Odjednom kapetanima nije trebao nikakav poziv, nikakva naredba, ničiji ferman, nalog, ili vezirova bujruntija… Nije se čekao ni jedan dan, pa ni sat, da svi buljuci pograničnih nahija dojure na granicu i svrstaju se u čvrst bedem duž cijele obale rijeke.

Kapetani Donje Tuzle i Gradačca čak nisu čekali ni da budu napadnuti. Mahmud-beg Osmanpašić i Osman-beg Gradaščević, zajedno sa zvorničkim prvakom Ali-begom Fidahićem, odabrali su najteže mjesto za prijelaz preko rijeke, koliko besputno toliko divlje i tijesno, teško čovjeku a kamoli konju. U korito su spušteni dugi balvani kojima su premoštene obale i, mada su oni plutali, pomogli su vojnicima da, pola puzeći pola plivajući, stignu na drugu obalu. Pritom je svaki vojnik držao dizgin i kajase svog konja, koji je plivao naporedo s njim.

Smail-aga Čengić i Hadži Salih-beg srebrenički, oba vođe odbrane, mada nisu cijenili sigurnim takav put preko vode, prihvatili su izazov i krenuli istim pravcem. Odobravali su jedinstvo u pokretu i pripremljeno iznenađenje za neprijatelje. Predah na drugoj obali bješe kratak, uzet više da se dovedu u red oružje i odjeća, osuše konji, nego da se odmara. Dio pripreme izveli su i izviđači sa svojim čauš-bašom. Oni su se, bez konja, odšuljali prema ustaničkim taborima da nazru njihove položaje i provjere im snagu. Vratili su se s polovičnim zapažanjima. Tabori su u podnožju šumovitog ćuvika, razmješteni bez osobitog reda. Ima ih dvadesetak, velikih i malih. Od obale su udaljeni dva puškometa. Prostor do tamo je ravan, ali izbrazdan, ispresijecan jarugama i gustim živicama a dijelom je pokriven nepožnjevenom kukuruzovi nom, zaostalom od jesenas sa obranih njiva.

– Koliko ste bili blizu tabora? – upitao je Smail-aga čauš-bašu.– Na stotinjak koraka, svijetli ago. Posve jasno smo vidjeli stražare. – Koliki je razmak između stražarskih mjesta? – Negdje je manji, negdje veći. – Imaju li topove? – Nismo vidjeli. – Čega imaju više: nefera ili farisa? – Ni to ne znamo. – Koliki je razmak između čadora? – Nejednak. – Hm! – prezrivo je kazao aga – Asker si, a gledaš očima bilmeza! Jazuk! Malo si vidio. Čauš-baša požuri da popravi taj dojam o sebi, pa reče – Ima još nešto… – Dosta – prekide ga aga – pun si praznih riječi! Okrenuo se kapetanima i rekao: – Hazurola! Salih-beg i ja idemo na krila, okružit ćemo logor sa strana, a vaši buljuci neka udaraju sredinom. Koristit ćemo postojeći mir dok možemo, a pošto pukne prva puška, njihova ili naša, zna se… Gradaščević je zadržao izvidnika čauš-bašu želeći čuti još koju pojedinost. – Jesu li đauri postavili čarku-feleć? – upitao je. – Jok, sva meraja je otvorena. – Šta si kanio kazati kad te je aga prekinuo? – To da đauri pjevaju, svi, iz punih grla, kao na derneku. Vriska ih stoji. – Je li to ordijska pjesma, vilajetska? – Jok, već nekakva firaunska, pijanska. Ječi šuma od nje. Gradaščević tad pomisli: «Peke, belćim je dobro što je tako». Dato je naređenje za pokret. Dan se bližio kraju i prve večer nje sjene su se prostirale po zemlji. Buljuci su se razvili u širinu a zatim u ogromnom luku zatvarali polje. Sve se provodilo u tišini. Da bi iznenađenje bilo potpuno, trebalo je tišinu očuvati do samog početka juriša i stražare posjeći nečujno.

Pjesma koju je spomenuo čauš-baša uskoro je doprla do ušiju janjičara i oni su je začuli prije nego što su stigli do međe logora. I ne bješe jedna pjesma nego, reklo bi se, koliko čadora toliko družina i pjesama. Nisu bile razgovjetne, ali jesu vesele. Svaka družina se zabavljala na svoj način. «P’jani su», pomislio je Gradaščević osjetivši iskru zadovoljstva, «tim gore po njih. Beli ćemo sad hašer učiniti». Uto čauši javiše da su stražari mirno smaknuti i da je ulaz u logor otvoren. Dat je znak za napad i redovi konjanika se smjesta pokrenuše u galop.

Zatutnjalo je tlo pod njihovim nogama. Pjesma i cika u logoru u trenu prestade. Iza grmova, ispod drveća, iz ča dora… bahnuše gomile vojnika. Jedni pojuriše prema kupama da se late oružja, drugi prema konjima, treći zapucali iz onoga što su imali pri sebi. Niti su prvi stigli dohvatiti oružje, niti su drugi stigli do konja, niti su treći pogađali ciljeve. Čak ni oni koji su stigli do oružja nisu ga stigli upotrijebiti. Jedno stoga što nisu imali vreme na za to, drugo zbog nesigurnosti u nogama, budući da su bauljali i teturali od pijanstva. Takve su janjičarske binjedžije gazili konjima. Neki ustanici su se pokušali braniti sabljama, no, pijani, činili su to sporo i nevješto te brzo gubili i sablju i glavu. Oni pak koji su pojurili da se domognu konja, bjehu odsječeni cijelim buljukom janjičara. Povlačili su sablje i noževe i njima se branili. Janjičari su ih stisli sa svih strana i napadali u talasima, ne ostavljajući im ni korak prostora za odstupanje.

Borba bješe neravnopravna, sva u nadmoći jedne vojske. Ako bi neki ustanik i uspio svući janjičara s konja, dokrajčio bi ga drugi konjanik. Padali su leševi preko leševa. Na kraju borbe preostalim ustanicima ostalo je jedino da dignu ruke na predaju. Njih su janjičari slučili u krug i stali im vezati ruke i noge. Ostatak sukoba bio je mnogo jednostavniji i lakši. Zapaljeni su čadori, uklonjeni su sa žari ražnjevi sa pečenom prasadi i bačeni u kanal, pokupljena je vojna oprema i upotrebljiva hrana, povezani su zaplijenjeni konji i sabrana zaplijenjena stoka. Ratna dobit bješe veoma velika. Vojskovođe su buljucima dali kratak odmor a za to vrijeme primali izvještaje buljukbaša o rezultatima borbe. – Kakvi su nam gubici? – pitao je Smail-aga.– Dvanaest mrtvih i devet ranjenih – slijedio je odgovor. – Ranjene odmah dobro zbrinuti a šehide ponijeti sa sobom i dženazu im klanjati na našem tlu. Kakvi su gubici nevjernika? – Sto pedeset osam mrtvih, trideset devet ranjenih i osamde set sedam zarobljenih. – Zbrinuti i njihove ranjenike! Zarobljenicima ćemo ponuditi da se otkupe, ako to neće, sasjeći i njih! Šta je u žakama? – Glave, kaurbašina i njegovih baša. – Njih za peškeš poslati u Stambol. Prije toga ih treba dobro usoliti.

Tad je opazio kako čauši privode četiri djevojke bose i oskudno odjevene, gologlave, s raščupanim pletenicama, očiju obore nih zemlji. Duge stare lanene haljine na mršavim tijelima su im se spuštale do stopala. Stiskale su se jedna uz drugu kao što čine ovce među sobom. Svaka je krila lice koliko je mogla. Vidljiv je bio nji hov dert i paša u sebi osjeti trun sažaljenja.– Ko su te cure? – upita. – Đaurske đizlije? – Jok, ago, muslimanske robinje – odgovori buljukbaša. – Zarobili su ih Karađorđevi ustanici kad su zimus kidisali na Biograd. Sve su ih pohvatali na Kalemegdanu. Dali su ih svom vođi na peškeš. Karađorđe ih nije dugo držao kod sebe. Dao ih je svom prvom ćehaje, a taj ih je kasnije dao ovom vojvodi u žaki, kad se spremao krenuti na Bosnu.– Čije su? – Jedna je dizdareva, jedna delibašina, a druge dvije su sestre, juzbašine šćeri.– Treba ih vratiti u njihov pašaluk, vratiti kući. – Preklinju da to ne činimo, čestiti ago. Ne mogu se vratiti jer su osramoćene. Ako ih nećemo drukčije izbaviti iz belaja, mole da ih ubijemo. Sve ponavljaju: alahičun! – Jah, razmislit ću o tome.

Kakav nam je ćar? – Imamo njihov bajrak i… – Ponijeti ga u Travnik, peškeš valiji. Dalje! – Ućarili smo petsto trinaest dugih pušaka, sto osamnaest kratkih, sve srebrom okovane, četiri tovara kuršuma i baruta, sto osamdeset konja, dvadeset četiri grla krupnog i četrdeset pet grla sitnog hajvana, sedam zaprega i četrdest šest velikih žaka kukuruznog mliva. – Aferim! – zaključio je aga – Idemo dalje svijetla obraza.