Invazija na Ukrajinu i ponovno buđenje ruske prijetnje podsjećaju na upozorenja Winstona Churchilla – s tom razlikom što se Evropa danas suočava s ovim izazovom bez stabilne podrške Sjedinjenih Država pod vodstvom Donalda Trumpa

U martu 1946. godine, Winston Churchill održao je jedan od najpoznatijih govora poslijeratnog razdoblja u američkom gradu Fultonu, Missouri. U govoru koji je postao poznat kao govor o „Željeznoj zavjesi“, Churchill je upozorio svijet na sovjetsku ekspanziju i prijetnju koju predstavlja za slobodu i stabilnost Evrope.

Danas, u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu, njegove riječi odjekuju s uznemirujućom aktuelnošću – kako to ističe i francuski predsjednik Emmanuel Macron, upozoravajući da Rusija možda neće stati samo na Ukrajini, posebno u trenutku kada SAD, pod vodstvom Donalda Trumpa, više nisu nepokolebljiv saveznik kakav su bie nakon Drugog svjetskog rata. Invazija na Ukrajinu probudila je strahove u zemljama poput Poljske i baltičkih država, koje u ruskoj agresiji vide direktnu prijetnju vlastitoj sigurnosti.

Churchill nije bio prvi koji je prepoznao sovjetsku prijetnju – generali poput Georgea Pattona išli su i dalje, zagovarajući invaziju na SSSR – no Churchillova elokvencija i strateška vizija omogućili su mu da jasno artikulira opasnosti koje Sovjetski Savez predstavlja za Evropu.

U govoru u Fultonu opisao je kako je kontinent podijeljen na dvije sfere utjecaja, a „željezna zavjesa“ spuštena od Baltika do Jadrana. Iza te zavjese, upozoravao je, narodi su izloženi autoritarnom nadzoru i potiskivanju građanskih sloboda.

Churchill je naslućivao da se SSSR neće zadovoljiti kontrolom nad Istočnom Evropom, već će nastojati širiti svoj utjecaj prema zapadu, ugrožavajući stabilnost i liberalne demokratije širom kontinenta. Njegov poziv na jedinstvo slobodnih naroda i suzbijanje sovjetskog ekspanzionizma postavio je temelje zapadne politike tokom Hladnog rata.

Osnivanje NATO-a 1949. godine bilo je uveliko odgovor na Churchillova upozorenja, a Sjedinjene Države postale su ključni stub evropske odbrane od sovjetske prijetnje.

No, svijet se od tada radikalno promijenio. Ruska invazija na Ukrajinu u februaru 2022. pokazala je da su Churchillove intuicije o ruskoj opasnosti i dalje itekako aktualne. Vladimir Putin, poput nekadašnjih sovjetskih lidera, otvoreno koristi silu kako bi nametnuo svoju volju susjedima i izazvao međunarodni poredak – pri čemu koristi metode rata koje podsjećaju na one iz 20. stoljeća.

Ukrajina, kao suverena država koja teži priključenju evropskim demokratskim institucijama, postala je poprištem šire borbe između autokratije i demokratije. No, za razliku od Hladnog rata kada su SAD bile čvrst saveznik Evrope, današnja situacija je složenija. Predsjedništvo Donalda Trumpa označilo je prekretnicu u transatlantskim odnosima – Trump je više puta dovodio u pitanje vrijednost NATO-a, čak sugerirajući da SAD možda neće braniti evropske saveznike ako ne povećaju izdvajanja za odbranu. Takva retorika izazvala je osjećaj nesigurnosti u Evropi, koja više ne može uzimati američku podršku zdravo za gotovo.

Neizvjesnost dodatno pojačava Trumpova i retorika njegovih pristaša, koji su iskazivali simpatije prema Putinu i umanjivali prijetnju iz Rusije. Tokom prvog mandata, Trump je čak sugerirao da je Krim – koji je Rusija anektirala 2014. – “legitimno ruski” zbog većinskog ruskog govornog stanovništva. Te su izjave potkopale poziciju Ukrajine i poslale zabrinjavajuću poruku drugim istočnoevropskim državama.

Poljska i baltičke zemlje – Estonija, Latvija i Litva – s posebnom pažnjom prate rat u Ukrajini, svjesne da bi se sljedeći val ruske agresije mogao usmjeriti upravo prema njima. Ove zemlje, koje dijele granice s Rusijom ili Bjelorusijom te imaju značajne rusofone manjine, osjećaju egzistencijalnu prijetnju. Rezultat je povećanje vojnih izdvajanja i zahtjevi za jačom prisutnošću NATO-a.

Invazija na Ukrajinu nije samo regionalni sukob; ona je test evropske sposobnosti da odbrani svoje principe i suverenost pred revizionističkom silom poput Rusije. Ako Evropa ne odgovori jedinstveno i odlučno, realna je opasnost da će Rusija proširiti svoj utjecaj – ili čak agresiju – na druge zemlje. Poljska je primjer zemlje koja je pružila najsnažniju podršku Ukrajini, svjesna da je njezina sigurnost usko povezana s ukrajinskom. Baltičke zemlje povećale su vojnu saradnju i pozvale na pojačanje NATO prisutnosti, no sve to nije dovoljno ako Evropa ne djeluje koordinirano.

Churchill, iako je u završnici Drugog svjetskog rata razmatrao mogućnost sukoba sa SSSR-om, u svojim memoarima nije zagovarao izravnu konfrontaciju, već kombinaciju vojne odlučnosti i mudre diplomacije. Može li Evropa danas primijeniti sličan pristup, dok Trump potiče njezinu fragmentaciju?

Iako su NATO i Evropska unija pokazali zavidan nivo jedinstva u odgovoru na rusku invaziju – u vidu sankcija i vojne te humanitarne pomoći – dugoročni izazov bit će očuvati tu koheziju i spriječiti geopolitički zamor. Osim toga, Evropa mora ozbiljno investirati u svoju odbranu i smanjiti energetsku ovisnost o Rusiji – što bi Churchill zasigurno prepoznao kao ključan strateški korak.

Prelaz na obnovljive izvore energije i diverzifikacija opskrbljivača nužni su koraci za slabljenje ruskog utjecaja na kontinentu.

Churchillove vizije i upozorenja o ruskoj prijetnji ostaju relevantne i u 21. stoljeću. Invazija na Ukrajinu podsjetnik je da borba za slobodu i suverenost nikada ne prestaje. Evropa mora učiti iz prošlosti, očuvati svoje jedinstvo i odlučno djelovati kako bi odbranila vlastite vrijednosti i sigurnost. Kako je Churchill rekao: “Cijena veličine je odgovornost.” Danas ta odgovornost počiva na ramenima svih Evropljana. U svijetu gdje SAD više nisu onaj stari nepokolebljivi saveznik, Evropa mora preuzeti aktivniju ulogu u vlastitoj odbrani. Sigurnost Poljske, baltičkih zemalja i čitavog kontinenta ovisi o tome. (La Vanguardia)