Svaki august u domu porodice Mujadžić iz Cazina nosi bolno sjećanje, ali i neugasivu nadu. Mjesec u kojem je prije devet godina na svijet došla njihova kćerka Mia, mjesec u kojem su izgubili sigurnost, a pronašli hrabrost. Mjesec tuge, ali i života

Mia danas ima devet godina. Devet dugih, teških, prelijepih, ali i nepodnošljivo bolnih godina u kojima su njeni roditelji Renata (46) i Jasmin prošli sve što jedno ljudsko biće može podnijeti. Smijali su se i plakali, lomili i sastavljali, gubili vjeru i ponovo je nalazili. Njihova priča je priča o djevojčici kojoj su doktori davali samo tri posto šanse da preživi – a koja i danas prkosi svakoj dijagnozi.

Renata se sjeća svakog trenutka tog dana, iako bi najradije zaboravila. Trudnoća je bila uredna, pregledi uredni, ništa nije nagovještavalo komplikacije. Bio je to treći porođaj – nakon dvoje zdrave djece – i sve je izgledalo kao da će to biti najsretniji dan njenog života.

„Srce moje bebe kucalo je mirno, snažno, kao da je i ona sama znala da dolazi na ovaj svijet voljena“, prisjeća se Renata u razgovoru za 24 sata.

Ali u bolnici u Bihaću stvari su krenule kobno pogrešno. Medicinska sestra, hladna i gruba, pripremila je injekciju i dala Renati. Uslijedio je anafilaktički šok. Pred očima tama, panika, panični glasovi ljekara: „Spašavamo ili dijete ili nju!“

U tom haosu, počeo je porođaj. Dva stiska i Mia je došla na svijet. Ali nije plakala, nije disala, bila je ljubičasta, bez znakova života. Dvadeset minuta ljekari su je oživljavali. Konačno je udahnula, ali bez plakanja. Jedan od ljekara je, pred majkom, hladno izustio da je „bespotreban trošak“.

Miju su odmah nakon rođenja otpisali. Ljekari su roditeljima rekli da ima svega tri posto šanse da preživi, da je samo pitanje sata kada će umrijeti.

Prevezena je u Banju Luku, u induciranu komu. Sedam dana su aparati disali umjesto nje. Roditelji su ostali kod kuće praznih ruku, a njen krevetić bio je spreman. Da čak i ako zauvijek zaspi, ne ode bez imena, dali su joj ime Mia.

I tada se dogodilo čudo. Mia se probudila. Disala je samostalno.

Čudo preživljavanja, međutim, donijelo je i strašne posljedice. Tokom 20 minuta bez kisika Mia je pretrpjela moždani udar. Uslijedile su dijagnoze: perinatalna encefalopatija, Lennox-Gastautov sindrom (najteži oblik epilepsije), cerebralna paraliza tipa 5, respiratorna insuficijencija, skolioza, iščašeni kukovi.

Na papiru – stopostotni invaliditet. U stvarnosti – svakodnevna borba za svaki udah.

„Mia ne može ništa sama. Hrani se preko PEG-a, koristi aparat za disanje u snu, ne može govoriti, ali sve razumije. Pogledom nam kaže sve“, priča Renata.

Njihov život danas je niz rutinskih borbi: hranjenje, aparati za iskašljavanje, prsluk za olakšano disanje, napadi epilepsije usred noći, pelene, šprice, lijekovi, gastrostoma.

Troškovi iznose više od 1.000 eura mjesečno, dok od naknada dobijaju tek oko 650 eura. Sve ostalo sami finansiraju.

Mia sada čeka novu veliku bitku. U Njemačkoj joj je zakazana operacija kuka. Jedna operacija stoji 27.000 eura, a roditelji su do sada uspjeli skupiti 40.000 za obje. Nedostaje im još oko 14.000 eura.

Uz to, treba joj i specijalni korzet za skoliozu, pelene kojih država pokriva tek tri dnevno, a potrebno je sedam do osam. Samo gastrostoma košta oko 300 eura i mora se mijenjati svaka četiri do šest mjeseci.

Renata priznaje da je bilo trenutaka kada su im ljekari govorili da se oproste, da Mia neće preživjeti. Ali ona nikada nije odustala.

„Milion puta su nam rekli da se oprostimo, a ja sam znala da će preživjeti sve. Ona je naše čudo. Kad je bilo najgore, rekla sam: ‘Ne, ona će se izvući, pobijedit će’. I pobijedila je“, kaže majka.

Mijin svijet stane unutar zidova njihove kuće u Cazinu. Ne ide u školu jer za djecu poput nje nema programa. Provodi dane uz crtiće, povremene šetnje u kolicima i terapijske vježbe. Dokumentarac „Mia San Mia“ zabilježio je dio njene priče, a roditelji podršku pronalaze i u zagrebačkoj udruzi „Kolibrići“.

„Nekad sam mislila da su važne sitnice. Danas znam da je zdravlje jedina prava vrijednost“, kaže Renata.

Mia je rođena s tri posto šanse da preživi. Devet godina kasnije, ona je i dalje tu – tiha, ali nepokolebljiva borba za život. Njena majka to opisuje najjednostavnijim riječima:

„Sve što radimo, radimo za nju. Ona je naše čudo.“

CIJELI TEKST PROČITAJTE OVDJE.