Njen uporan rad doveo je do šokantnog otkrića: ostaci 796 djece i beba, koje su umrle u domu za majke i djecu „St. Mary’s“ pod upravom časnih sestara reda Dobre Pomoći (Bon Secours), zakopani su u staru septičku jamu

Kada se Catherine Corless 2005. godine prijavila na večernji kurs lokalne historije, vjerovala je da je to tek jednostavna aktivnost, bez velikih iznenađenja. Zanimala ju je porodična prošlost i porijeklo starih građevina u njenom rodnom mjestu Tuam, u irskoj grofoviji Galway. Nije ni slutila da će upravo ta odluka promijeniti njen život, ali i razotkriti jedno od najmračnijih poglavlja novije irske historije – poglavlje koje su institucije godinama nastojale zaboraviti.

Corless, bivša sekretarica u tekstilnoj fabrici, na kursu je naučila kako istraživati, kako tragati za dokumentima i, najvažnije, kako ne odustajati pred prazninama u arhivama. „Ako nešto ne pronađeš, ne odustaješ. Pitaš se zašto to nije tu. Mnogo koristiš riječ ‘zašto’“, kazala je u intervjuu za The New York Times 2017. godine. Njen uporan rad doveo je do šokantnog otkrića: ostaci 796 djece i beba, koje su umrle u domu za majke i djecu „St. Mary’s“ pod upravom časnih sestara reda Dobre Pomoći (Bon Secours), zakopani su u staru septičku jamu.

Dom je djelovao između 1925. i 1961. godine, a danas se na tom lokalitetu nalazi stambeno naselje. Upravo tu, na parceli od 5.000 kvadratnih metara, tim od 18 arheologa, antropologa i forenzičara započeo je ovih dana iskopavanja, u operaciji koja će trajati najmanje dvije godine. Teška mašina, bez zuba, pažljivo će uklanjati sloj po sloj zemlje u potrazi za ostacima djece, navodno sahranjene na dubini od dva metra. Sve to bilo je moguće samo zahvaljujući neumornom istraživanju Catherine Corless.

Iako kao djevojčica nije znala za postojanje doma, Corless je bila svjesna društvene podjele u Tuamu: između „legitimne“ i „nelegitimne“ djece. Potonji su bili rođeni izvan braka, klasificirani kao „manje vrijedni“, i zajedno sa svojim majkama smješteni u crkvene institucije – izolovane od društva koje ih je odbacivalo, često prije nego što bi bili (legalno ili ilegalno) dati na usvajanje. Tek 1987. godine, zakon ih je izjednačio s ostalom djecom.

„Sjećam se blijedo te šačice mršave, tužne djece koju su u razred dovodili kao stado. Uvijek su dolazili kasnije od nas i izlazili ranije. Časne sestre su nam govorile da se ne smijemo miješati s njima, da imaju neku zaraznu bolest. Nikada ih nismo vidjeli kada smo krenuli u srednju školu. I ubrzo su zaboravljeni“, napisala je Corless u tekstu za The Observer.

Nakon što ju je lokalni historijski časopis zamolio da napiše esej za godišnje izdanje 2012. godine, Corless se – bez jasnog razloga – prisjetila te djece. Počela je tragati za informacijama. Tek razgovorima sa starijim mještanima saznala je za postojanje doma „St. Mary’s“. Otkrila je i da su 1975. godine dva dječaka, tragajući za jabukama, naišla na ljudske ostatke u napuštenoj septičkoj jami pored doma. To otkriće ju je navelo da zatraži uvid u matične knjige umrlih, kako bi došla do podataka o djeci koja su preminula u domu.

Tek nakon intervencije jednog zastupnika, dobila je pristup arhivama gradskog vijeća Galwaya. Uz pomoć mapa i rijetkih sačuvanih dokumenata, ustanovila je da je veliki broj djece preminuo prije zatvaranja doma. Početkom istrage, dokumentovala je smrt 200 djece. Do kraja istraživanja, 2014. godine, broj je narastao na 796. Svi su bili kršteni, ali je Corless uspjela pronaći samo dva izvoda iz matične knjige umrlih. Svaki je platila četiri eura – ukupno 3.184 eura iz vlastitog džepa.

Irska Katolička crkva negirala je bilo kakvo saznanje o smrti ili ukopu te djece. Red Dobre Pomoći unajmio je PR agenciju kako bi opovrgnuo postojanje masovne grobnice, tvrdeći da kosti potječu iz vremena gladi. „Moj rad je bio javno ismijavan“, prisjeća se Corless.

Njeno otkriće dugo nije imalo odjeka. Tek kada je jedan rođak jedne od umrlih beba, putem društvenih mreža, saznao za njeno istraživanje i kontaktirao novinara u Dublinu, priča je eksplodirala – kako u irskim, tako i u međunarodnim medijima. Vlada Irske formirala je komisiju za ispitivanje slučaja i šireg konteksta domova za majke i djecu, koji su utemeljeni ubrzo nakon osnivanja Irske Republike 1922. godine, a vodili su ih mahom crkveni redovi. Prva iskopavanja 2016. i 2017. godine potvrdila su „značajne količine ljudskih ostataka“ na lokalitetu u Tuamu.

Ipak, Corless nije naišla na mnogo podrške među sugrađanima. „Mnoge firme i ljudi na položajima su željeli da se sve zataška, da se samo podigne spomenik, bez spominjanja stvarnog broja sahranjene djece“, izjavila je u junu za The Irish Times. „Govorili su mi da kvarim ugled Tuama i Crkve. Njihov stav je bio: ‘Pusti to, to je prošlost’.“ Ali za Catherine, zaborav nije bio opcija. „Način na koji su tretirali tu djecu i način na koji su ih pokopali bio je previše užasan da bi se ignorisao.“

Nakon objave konačnog izvještaja državne komisije 2021. godine, sve uključene institucije su se izvinile i obećale iskopavanje lokaliteta. No, tek je 2022. donesen zakon koji je omogućio ekshumaciju i forenzičku analizu ostataka – uprkos činjenici da se ljudske kosti redovno pronalaze tokom izgradnje puteva u Irskoj.

Danas, lokalitet u Tuamu okružen je dvometarskom ogradom radi zaštite privatnosti. Tim predvođen Danielom MacSweeneyem, bivšim specijalnim izaslanikom Međunarodnog komiteta Crvenog križa, predano radi na otkrivanju ostataka, njihovoj identifikaciji, vraćanju porodicama i dostojanstvenoj ponovnoj sahrani. Više od 80 osoba već je ponudilo uzorke DNK u nadi da će pronaći posmrtne ostatke svojih bližnjih.

Za Catherine Corless, koja se više od decenije suočavala s ismijavanjem i osporavanjem, ovo je tiha pobjeda. „Kad sam kroz mali otvor na ogradi pogledala unutra, osjetila sam radost. Parcela je sada puna kontejnera, ograda i malih bagera. Radnici s kacigama, forenzičari i drugi stručnjaci koji će nam uskoro izvještavati o napretku. Vjerujem da će pronaći sve njih, svih 796 beba koje i dalje čekaju dostojan ukop“, zaključila je Corless.

U zemlji koja je dugo šutjela, Catherine Corless je postala njen glas. Glas savjesti.