Najnoviji talas napada izraelskih doseljenika na Palestince na Zapadnoj obali, uključujući spaljivanje džamije Hajj Hamida u Nablusu i seriju oružanih napada na sela oko Tulkarema i Beit Lida, prijeti urušavanjem druge faze mirovnog plana za Gazu. Oktobar je, prema UNRWA-i, bio najnasilniji mjesec otkako se bilježe incidenti, s čak 536 napada. Strahovi u Washingtonu rastu: da li bi ekstremističko nasilje moglo srušiti krhki prekid vatre i političku arhitekturu koju SAD pokušava stabilizirati?

Napad na džamiju Hajj Hamida u Nablusu u ranim satima četvrtka postao je simbol eskalacije doseljeničkog nasilja koje se širi Zapadnom obalom paralelno s napetostima u Gazi. Skupina doseljenika zapalila je vanjski dio kompleksa i ispisala uvredljive antimuslimanske grafite na zidovima molitvenog prostora. Samo nekoliko sati ranije, drugi napad zabilježen je na imanjima kod Beit Lida, dok je dan prije u Tulkaremu zapaljeno više kamiona i povrijeđeno nekoliko Palestinaca.

Podaci UNRWA-e pokazuju dramatičnu sliku: oktobar je bio najnasilniji mjesec otkako se vodi evidencija (od 2013.), čak 536 napada. Prema istim izvorima, u proteklih pet sedmica na Zapadnoj obali ubijeno je više od hiljadu Palestinaca, dok je poginulo 59 Izraelaca.

Takva dinamika zabrinjava Washington. Američki državni sekretar Marco Rubio upozorio je da bi nasilje „moglo imati reperkusije koje potkopavaju rad oko Gaze“, iako, dodao je, Vašington vjeruje da se sporazum ipak može održati ako se „ulože maksimalni napori“.

Za Beatriz Gutiérrez, profesoricu međunarodnih odnosa na Evropskom univerzitetu, glavni uzrok ovakvog porasta nasilja leži u političkom sastavu izraelske vlade, posebno udjelu stranke Otzma Jehudit.

„Otzma Jehudit je radikalno pro-doseljenička partija. Ranije su u vladama bile stranke naklonjene doseljenicima, ali Otzma se posebno ističe, naročito ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir“, kaže Gutiérrez. „Njihovo prisustvo u vladi dalo je najtvrđoj frakciji doseljeničkog pokreta osjećaj zaštite i nekažnjivosti kakav nisu imali ranije.“

Statistika to potvrđuje: prema izraelskoj organizaciji Yesh Din, 94% od 1.701 dokumentovanog slučaja nasilja doseljenika od 2005. do danas zatvoreno je bez podizanja optužnica. U većini slučajeva počinioci nisu identifikovani, a istrage su prekinute zbog navodnog nedostatka dokaza. Samo 3% slučajeva završilo je potpunom ili djelimičnom presudom.

Još alarmantniji je podatak da preko 60% žrtava uopće ne prijavljuje napad, bilo zbog nepovjerenja u izraelske institucije, bilo zbog straha od osvete. Profesorica podsjeća da je vlada u međuvremenu ukinula administrativne pritvore, instrument koji je godinama imao snažan odvraćajući efekat. „Ranije su nasilni doseljenici mogli biti pritvoreni deset dana bez sudske odluke. To je, iako kontroverzno, sprječavalo mnoge da se upuste u nove napade“, objašnjava Gutiérrez. Ipak, naglašava da se doseljenički pokret ne smije svoditi na monolit: postoje radikalne skupine, ali i poljoprivredne zajednice koje „žive relativno mirno“ pored Palestinaca.

Uz političko ohrabrenje i institucionalnu nekažnjivost, tu je i treći faktor: snažan utjecaj religijskog cionizma. „Veliki dio doseljeničkog pokreta ideološki je vrlo blizak religijskom krilu američke bijele supremacije“, kaže Gutiérrez. „To je ekskluzivistička vizija prema kojoj sve što nije jevrejsko treba ukloniti s teritorije biblijskog Izraela što uključuje dobar dio Zapadne obale.“

Iako većina izraelskog društva ne podržava nasilje doseljenika, sigurnosni izazov je očigledan: država mora štititi svoje državljane bez obzira gdje se nalaze. Ako se doseljenik osjeća ugroženim, a država ne može osigurati zaštitu, zakon mu omogućava nošenje oružja. To, u kombinaciji s činjenicom da većina njih ima vojnu obuku, stvara veoma neobičnu situaciju. „Često se desi da vojska pošalje jedinicu od pet ili šest vojnika, a u ilegalnom naselju se nalazi 25 naoružanih muškaraca s viškom municije“, kaže Gutiérrez.

Podsjeća i na 2005. godinu, kada su izraelske vlasti morale fizički izvlačiti doseljenike iz Gaze tokom demontaže naselja, traumatično iskustvo za državni aparat.

Sjedinjene Države strahuju da bi kontinuirane provokacije mogle srušiti krhki sporazum o Gazi. Međutim, Gutiérrez smatra da mnogo toga ovisi o Hamasu a njegov položaj na Zapadnoj obali nije isti kao u Gazi. „Palestinska uprava ima daleko jaču prisutnost u Zapadnoj obali, a izraelske snage kontrolišu mnogo veći dio teritorije. Također, Palestinske sigurnosne snage imaju snažnu podršku SAD-a“, kaže ona, podsjećajući da Palestinska uprava nikada nije dopustila Hamasu da se politički konsolidira u toj oblasti.

Profesorica odbacuje ideju da se vlada vodi strateškom namjerom da anektira Zapadnu obalu. Po njoj, to je prvenstveno ideja Otzma Jehudita, a Netanyahu je koristi kao političku retoriku. „Netanyahuu odgovara da se o aneksiji govori. To mobilizira njegovu bazu i održava koaliciju sa Otzma Jehuditom“, objašnjava ona. „Ne treba zaboraviti da je premijer pod optužnicom. On zna da će, kada ode s funkcije, morati pred sud. Ako mu najava aneksije produži politički opstanak, on će to iskoristiti.“

Mjesec nakon prekida vatre koji je omogućio povratak većine talaca, rat u Gazi ostaje u stanju zastoja. Izraelski napadi, Hamasovi pokušaji reorganizacije, i sve veća neizvjesnost čine konflikt statičnim. „Zamrznuta situacija najviše odgovara Izraelu, Hamasu i Iranu“, tvrdi David Villar, profesor religijskih studija na Univerzitetu Complutense u Madridu. „Niko od njih zapravo ne želi mir.“

Izrael se približava izborima, Hamas se odbija razoružati, a Iran finansira Hamas, Islamski džihad i PFLP. Nasuprot njima, postoje samo dva aktera koja aktivno zagovaraju mir: Palestinska uprava, koja prihvata okvir Trumpovog mirovnog plana i američki predsjednik, koji želi ovaj proces upisati u političku bilansu „zaustavljenih ratova“.

Druga faza mirovnog plana predviđa: demilitarizaciju Gaze, dolazak međunarodnih stabilizacijskih snaga i program obnove. „Ne vjerujem da će se vratiti staro stanje, previše je zamora u obje društvene zajednice i međunarodnoj areni“, kaže Villar. „Ali ako se konflikt ponovo zamrzne, ulazimo u novi, još opasniji status quo. Evropa je već jednom ‘zaboravila’ Zapadnu obalu i historija nas, nažalost, često iznenadi. Pogledajte slučaj Zapadne Sahare.“

IZVOR: 20Minutos