Branko Blanuša, pokušaj SDS-ovog povratka na scenu

Blanušin izbor dolazi u trenutku duboke krize identiteta SDS-a. Stranka koja je početkom devedesetih bila ključni politički akter u državnom udaru, nasilnom preuzimanju vlasti i oblikovanju Republike Srpske ‘90-ih, već godinama traži način da se suprotstavi hegemoniji Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Milorada Dodika. Unutrašnje podjele, smjena lidera, slabi izborni rezultati i gubitak terena u gotovo svim općinama učinili su SDS političkom silom u defanzivi, često svedenom na simboličnu opoziciju bez stvarne moći

Izbor Branka Blanuše za novog predsjednika Srpske demokratske stranke (SDS) označava još jedan pokušaj ove nekada dominantne političke organizacije da redefinira svoju ulogu na političkoj sceni Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Riječ je o političaru koji ne pripada najužem ratnom ili poratnom rukovodstvu SDS-a, ali koji je godinama bio prisutan u stranačkim strukturama, pretežno na lokalnom i regionalnom nivou, daleko od medijskog fokusa koji je pratio njegove prethodnike.

Blanušin izbor dolazi u trenutku duboke krize identiteta SDS-a. Stranka koja je početkom devedesetih bila ključni politički akter u državnoim udaru, nasilnom preuzimanju vlasti i oblikovanju Republike Srpske,  već godinama traži način da se suprotstavi hegemoniji Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Milorada Dodika. Unutrašnje podjele, smjena lidera, slabi izborni rezultati i gubitak terena u gotovo svim općinama učinili su SDS političkom silom u defanzivi, često svedenom na simboličnu opoziciju bez stvarne moći.

Branko Blanuša se u tom kontekstu pojavljuje kao kompromisno rješenje. Njegov politički profil obilježava odsustvo oštre retorike i izbjegavanje javnih sukoba, što ga razlikuje od nekih ranijih lidera SDS-a koji su pokušavali parirati Dodiku konfrontacijom i nacionalističkom eskalacijom. Blanuša se, barem u prvim istupima, pozicionira kao zagovornik „tišeg“, organizacijskog oporavka stranke, uz naglasak na povratak terenskom radu, jačanje lokalnih odbora i obnovu povjerenja birača koji su godinama napuštali SDS.

Njegova politička biografija ne nosi snažan lični pečat velikih državnih funkcija. Upravo ta činjenica, međutim, postala je jedan od glavnih argumenata njegovih pristalica: Blanuša nije opterećen velikim aferama, nema izražen imidž političkog avanturizma i nije prepoznat kao figura prošlih sukoba unutar opozicije u Republici Srpskoj. U vremenu kada dio biračkog tijela pokazuje zamor od istih imena i istih političkih obrazaca, takav profil može biti prednost.

Ipak, politički prostor u kojem Blanuša preuzima SDS izrazito je nepovoljan. SNSD je duboko ukorijenjen u institucionalni aparat Republike Srpske, kontrolira ključne poluge vlasti i raspolaže infrastrukturom koju opozicija teško može nadoknaditi. Uz to, opoziciona scena je fragmentirana, sa slabom koordinacijom između SDS-a, PDP-a i manjih stranaka, što dodatno umanjuje šanse za ozbiljniji politički iskorak.

Blanušin najveći izazov bit će redefiniranje političke poruke SDS-a. Stranka se godinama kretala između tvrde nacionalne retorike i pokušaja umjerenijeg, građanskog nastupa, često bez jasne strategije. Novi predsjednik najavljuje distanciranje od dnevnih političkih provokacija i fokus na socijalna i ekonomska pitanja, ali ostaje otvoreno pitanje koliko je takav zaokret moguć u političkoj kulturi Republike Srpske, gdje nacionalne teme i dalje dominiraju izbornim kampanjama.

Posebno osjetljivo pitanje za Blanušu bit će odnos prema Sarajevu i institucijama Bosne i Hercegovine. Dok SNSD gradi politiku stalne konfrontacije, SDS se tradicionalno pokušavao predstaviti kao „odgovorna“ srpska stranka koja kritikuje centralne institucije, ali bez otvorenog poziva na njihovo urušavanje. Hoće li Blanuša uspjeti održati tu ravnotežu ili će biti prisiljen pratiti oštriju retoriku kako bi zadržao dio biračkog tijela, jedno je od ključnih pitanja njegove predsjedničke mandate.

Unutar same stranke, Blanušu očekuje težak zadatak konsolidacije. SDS je opterećen unutrašnjim frakcijama, ličnim ambicijama i naslijeđenim sukobima koji su često paralizirali njegovo djelovanje. Njegov autoritet još nije izgrađen, a uspjeh će zavisiti od sposobnosti da nametne disciplinu i zajednički politički pravac bez novih raskola.

Izbor Branka Blanuše za predsjednika SDS-a ne predstavlja politički preokret, ali označava pokušaj sporog, opreznog resetiranja stranke. Hoće li taj pokušaj rezultirati stvarnim povratkom SDS-a u politički život Republike Srpske ili će ostati još jedna epizoda u dugom nizu neuspješnih reformi opozicije, zavisit će manje od retorike, a mnogo više od konkretnih rezultata na terenu. Za sada, Blanuša ostaje političar koji više obećava stabilnost nego promjenu a pitanje je da li je to u ovom trenutku dovoljno.