Oživješe sokaci i trgovi, masa svijeta je krenula prema Carevoj džamiji da dočeka i prvi put vidi vezira Bošnjaka, bosanskog vladara. S tekbirima su se miješali uzvici «Husein gazija!», «Husein, vitez Bosne!», «Zmaj od Bosne!» «Naš Zmaj!»  

Dva dana nakon što se bošnjačka vojska pobjedonosno vratila s Kosova i doživjela javno priznanje svoga naroda, u Sarajevu je priređeno novo slavlje. Održavao se svebosanski sabor, koji se sastao da proglasi autonomiju Bosne. Na okupu, osim hercegovačkih prvaka, bjehu svi ostali; oni koji su bili uz vođu Pokreta u bitkama; oni koji su ga podržavali u unutrašnjosti pokrajine i šeherlije koji su mu bili na dočeku. Mulla Jusufkadić efendija je, na traženje Husein-begovo, obezbijedio dolazak na sabor cijele uleme, svih zvaničnih službenika i delegata esnaflija i seljaka.

Bio je ponedjeljak, dvanaesti septembra. Careva džamija dupke puna. Tražilo se slobodno mjesto ma i u budžaku. Sva lica bjehu vedra, raspoložena, sva oplemenjena radošću.

Gradaščevića pred ulazom stiže glasnik na oznojenom konju i predade mu pismenu poruku. Husein-beg zastade, otvori pismo i pročita: «Čestiti Husein-beže, kajem se što sam vas na Kosovu ostavio. Možete li mi halaliti i ponovo me primiti u svoj tabor? Ako možete, hvala vam! Selami vas Mahmud-kapetan Osmanpašić». «Tražite, kapetane, halal od naroda, a ne od mene», prođe mu kroz glavu i prestade misliti na njega. Kasnije mu, ipak, bî drago što mu je prijatelj ‘došao tobe’.

Saborsko vijećanje je počelo riječima o sazreloj potrebi da se, nakon ratnog okončanja, i politički dovrši pravedna borba za autonomiju i da sabor potvrdi zaključke koje su donijeli vojni komandanti u Prištini i koji su već predati Visokoj Porti. Svi jednoglasno ocijeniše da velika zasluga za uspjeh Pokreta pripada i Bošnjacima drugih vjera, koji se jednako čvrsto bore za zajednički cilj. Uz to, trebalo je potvrditi izbor i ustoličiti namjesnika, domaćeg prvaka, najzaslužnijeg za uspjeh Pokreta; dati mu zvanje paše sa tri tuga, «u tradicionalnom zvanju beglerbega, u aktualnom zvanju vezira, sa širokim ovlaštenjima po sistemu tafviza, to jest predavanja vlasti od strane većine».

A uz to zvanje spomenuto je samo jedno ime – gradačački kapetan Husein-beg Gradaščević, što je dočekano jednodušnim, jednoglasnim odobravanjem.

Kandidat se javi za riječ, ustade i stojeći reče:

– Poštovani sabore, čestita ulemo, cijenjeni ajani, dragi moji ratni drugovi, prijatelji iz varoši i selâ, izborom za valiju činite mi veliku čast, hvala vam, nu postoji više razloga zbog kojih ne mogu prihvatiti zvanje, tu veoma odgovornu dužnost. Navest ću neke: mlad sam, neiskusan, nepraktičan…

– Trenutak, Husein-beže – prekinuo ga je mulla Abdulkerim – halalite što vam prekidam riječ. Svi u ejaletu znamo o vama sve, to što ste rekli i što niste rekli, a mi vaši bliski saradnici znamo još i više. Vaša pamet, sposobnost i snaga su neupitni, jer su provjereni, i o tome se ne može raspravljati. Nu može o jednoj drugoj stvari: imate li pravo odbiti zahtjev koji vam dolazi od naroda, koji se tiče domovine? Ima li iko pravo na to? Zar se smije stati na pola puta u borbi za njeno dobro? Mi vas ovim izborom ne nagrađujemo, ovo nije dar pa se može i odbiti; ne nagrađujemo vas za djela koja ste dosad učinili, nego vas «kažnjavamo» budući da vas opterećujemo s novim, još težim obavezama. Cijenimo da ste vi jedini među nama koji borbu može dovesti do kraja. Svi smo ovdje s jedinstvenom željom da vam jemin učinimo kao gospodaru Bosne. Imamo spremljene riječi koje ćemo unijeti u zapisnik koga ću osobno prepisati i ovjeriti. Jemin ćemo položiti nad Kur’anom nakon što uzmemo abdest, sad, odmah. Jemin glasi: «Mi ovdje sakupljeni, svi, jednoglasno tebe postavljamo za valiju ejaleta Bosne. Svu našu pokretnu i nepokretnu imovinu i, posebno, naše porodice i djecu predajemo tebi u ruke i za tvoju sreću. Od sada samo tebe priznajemo kao valiju Bosne i nikoga s druge strane ne trebamo i ne primamo, ko god ga postavio. Ima umrijeti i propasti, ali od ovoga nema odustati». Dakle, Husein-beže, šta kažete?

– Pobijedili ste me – mirno reče on.

Napetost iščeze, sabor odahnu i opusti se u tihom raspoloženju.

A kad odluka izađe pred džamiju, na trg, šeherlije u trenu načiniše šenluk. Zapraskaše puške i kubure, razlijegoše se tekbiri a sa gradske tvrđave odjeknu alaj-top. Oživješe sokaci i trgovi, masa svijeta je krenula prema Carevoj džamiji da dočeka i prvi put vidi vezira Bošnjaka, bosanskog vladara. S tekbirima su se miješali uzvici «Husein gazija!», «Husein, vitez Bosne!», «Zmaj od Bosne!» «Naš Zmaj!»  

Ilam što ga je pisao i potpisao mulla Abdulkerim efendija Jusufkadić i koga je osobno poslao velikom veziru i Visokoj Porti glasi: «Na šerijatski sud su došli paše (mirimirani), kapidžibaše (serbevva-bi) Porte, muderisi, kadije, naibi i druga ulema i dobri ljudi, muteselimi, ajani, kapetani, vojni zapovjednici vojske (alajbezi), begovi i begovići i drugi prvaci ejaleta, zanatlije i trgovci i prvaci ostalih liva bosanskog vilajeta i, objašnjavajući razlog svog dolaska na sud, dali su sljedeću izjavu: ‘Da bi se postigao mir i sigurnost božijih robova i da bi se odstranili neredi i spriječile pobune koje su se do sada pojavljivale u Bosni, a prema onome kako iziskuje vrijeme i situacija, prvaci i uglednici ejaleta Bosne i mi svi ovdje sakupljeni, izabrali smo za vezira i pašu njegovu ekselenciju, čestitog Husein bega, bivšeg kapetana tvrđave Gradačac u Bosni. Do sada je svak visoko cijenio njegov način života i njegov karakter. Svi bogati i siromašni bili su zadovoljni s njim, voljeli ga i bili mu zahvalni. Da bi se postigla potpuna sigurnost i mir i bogatih i siromašnih i da bi se, ubuduće, spriječili neredi i pobune kakve su u Bosni vladale, šaljemo, putem mahzara, molbu uzvišenom sultanu da, kao milost ovim robovima, potvrdi izbor i postavi za valiju Bosne spomenutog Husein bega sa visokim rangom vezira’. Sve kaze vilajeta Bosne uputiće svoje molbe. Da je njihova izjava tačna (autentična) potvrđuje ovaj sud»

(Halid Kadrić, Kobno raspuće, bošnjačka hronika 19. stoljeća)