Ni u svojim najzrelijim ostvarenjima Ćatić ne odustaje od orijentalnih motiva radi promicanja zapadnih pjesničkih simbola, već sasvim samouvjereno upotrebljava i jedne i druge, nekada u odvojenim pjesmama, a nekada ih suptilno preplićući. Tako će u sedamnaest soneta donijeti slike žena Orijenta i Okcidenta, o svakoj ističući njezine posebnosti, kojima se podjednako divi. Bez obzira na to je li riječ o Merjem ili Sapfo, Fatimi Ez-Zehri ili Astarti, Ćatić svaki put gradi zaseban poetski svijet kojim želi reflektirati posebnosti svake od njih.

Druga decenija 20. stoljeća započinje osnivanjem sarajevskog časopisa za društvena pitanja Pregled, jednog od najstarijih časopisa ove vrste u okruženju, koji i danas uspješno izlazi. Prve četiri godine, do početka Prvog svjetskog rata, zasigurno je najplodnije razdoblje u dotadašnjem razvoju bošnjačke književnosti austrougarskoga razdoblja: Muhamed Bekir Kalajdžić (1892–1963) pokreće “Prvu muslimansku nakladnu knjižaru”, književni list Biser (1912) te “Muslimansku biblioteku” u Mostaru. Ovo pregnuće ostat će najznačajniji izdavački poduhvat u bošnjačkoj historiji sve do šezdesetih godina 20. stoljeća i pokretanja Biblioteke “Kulturno nasljeđe” izdavačkih kuća “Svjetlost” i “Veselin Masleša”.

U ovoj će Kalajdžićevoj biblioteci izaći tridesetak omanjih studija, ponajviše iz oblasti islamskih nauka, etike i književnosti. I list i biblioteka imaju za cilj promicanje islamskog duha kroz poučno-zabavni sadržaj. Za razliku od tada već prohrvatskog Behara i prosrpskog Gajreta, Biser se ne opredjeljuje niti za jednu stranu već ustrajava na ideji bosanskih muslimana kao samosvojnog nacionalnog koncepta. Za glavnog urednika, kako lista tako i biblioteke, Kalajdžić uzima Musu Ćazima Ćatića, pjesnika koji tek treba proizvesti svoja najznačajnija poetska djela. Na stranicama Bisera brojni će se bošnjački pisci okušavati, a neki od njih i sasvim sazreti. Tako će i Ćatićev ciklus soneta O ženi, potom Gazeli, kao i brojne druge pjesme koje nastaju u ovom razdoblju, biti objavljene na stranicama ovog lista.

Ni u svojim najzrelijim ostvarenjima Ćatić ne odustaje od orijentalnih motiva radi promicanja zapadnih pjesničkih simbola, već sasvim samouvjereno upotrebljava i jedne i druge, nekada u odvojenim pjesmama, a nekada ih suptilno preplićući. Tako će u sedamnaest soneta donijeti slike žena Orijenta i Okcidenta, o svakoj ističući njezine posebnosti, kojima se podjednako divi. Bez obzira na to je li riječ o Merjem ili Sapfo, Fatimi Ez-Zehri ili Astarti, Ćatić svaki put gradi zaseban poetski svijet kojim želi reflektirati posebnosti svake od njih, ne uspoređujući ih niti ih osuđujući. Njegova temeljna nakana jeste divljenje ženi.

Ćatić će u Kalajdžićevom pregnuću biti pjesnik, urednik lista i biblioteke te prevodilac s turskog i arapskog jezika. U ovom će okviru Ćatić kao pjesnik sasvim sazreti i dosegnuti ulazak u najznačajniji krug bošnjačke poezije uopće. S druge strane, njegov urednički i prevodilački nerv ne bi došao do izražaja da ga Kalajdžić nije prepoznao i na nesvakidašnji način okupirao poslom. Stoga će ovaj period u Ćatićevom razvoju biti označen kao najplodnije razdoblje u kojem nastaje zrela Ćatićeva poetika “erotike i mistike” u kojoj će se možda i najsnažnije u bošnjačkoj poeziji ikada preplitati čulnost i suzdržanost, vjerovanje i grijeh te grijeh i pokajanje. Jedva da će dočekati objavljivanje svoje jedine zbirke Pjesme 1914. godine, a već naredne 1915. godine umire. U godini osnivanja Bisera (1912) Safvet-beg Bašagić objavljuje skraćenu i za bosanski prostor prilagođenu verziju svoje doktorske disertacije pod naslovom Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, u kojoj će ponuditi do tada najozbiljniji prohod kroz razvoj bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima. Nešto kasnije uslijedit će dva ozbiljna nastavljača bašagićevskog biografsko-bibliografskog pristupa ovom pitanju – Mehmed Handžić i Hazim Šabanović, koji će svojim radovima omogućiti bavljenje poetikom samih tekstova.

U ovim će godinama svoj književni angažman i započeti i okončati jedina bošnjačka književnica austrougarskog razdoblja – Nafija Sarajlić (1893–1970). Ona će svoje kratke prozne tekstove u vidu crtica objavljivati pod naslovom Teme u Zemanu (1912) i Biseru (1913–1915. i 1918). Iako je bila u pripremi, štampanje zbirke ovih lirskih proza omeo je Prvi svjetski rat. Njezine su Teme najzreliji književni izraz ovog perioda. Umnogome je nadrasla kako svoje prethodnike tako i savremenike, ali su je životne okolnosti u potpunosti odvojile od prvotne nakane da od crtica nastanu pripovijetke. Izuzetan je kritičar društvene zbilje, a likovi njezinih kratkih proza sasvim su iznijansirani preciznim i britkim opaskama. Njezine su crtice doslovno kroki-crteži kratkih životnih situacija s jasnom porukom koju ne razvodnjava dodatnim pojašnjenjima.

Jedna važna književno-pedagoška karijera započet će u godinama pred sami Veliki rat. Iako će svoje radove najprije objavljivati u periodičnim publikacijama, prva zbirka moralno-didaktične proze Hamdije Mulića pod naslovom Iz života za život – pričice za islamsku mladež pojavit će se 1913. godine. Uz književna okušavanja, Mulić će se baviti prikupljanjem usmene književnosti i pisanjem radova iz oblasti pedagogije, što ga čini jednim od prvih bošnjačkih pedagoga. U njegovom će se književnom radu sve vrijeme preplitati usmenoknjiževno, etnopedagoško i pedagoško sa živo prisutnom željom za pou čavanjem mladih čitalaca.

U istom ovom razdoblju započinju i Balkanski ratovi usmjereni ka protjerivanju osmanske uprave s prostora Balkana, što će biti svojevrstan uvod u Prvi svjetski rat, nakon kojeg će svijet izgledati sasvim drukčije – dvije velike imperije netragom nestaju – Osmansko Carstvo i Austro-Ugarska, a veći broj južnoslavenskih naroda pod patronatom evropskih sila gradi “zajedničku” državu. U osnovi će, zapravo, Kraljevina Srbija nakon Prvog svjetskog rata postati Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, jer će naslov i obim teritorija biti promijenjeni, ali će vladar ostati isti – kralj Aleksandar Karađorđević. U godini početka Prvog svjetskog rata pojavit će se drugi Mulabdićev roman Nova vremena (1914), koji će znatno zaostajati kako za Zelenim busenjem tako i za ostalim romanima ovoga razdoblja, pa tako i za Mulabdićevim pripovijetkama. Sada angažiran ka osavremenjivanju poljoprivrede i domaće ekonomije općenito, roman će biti sasvim neuvjerljiv u svom protežiranju osnovne teze.

Prvi roman Abdurezaka Hifzi Bjelevca Pod drugim suncem najprije će biti objavljivan na stranicama Bisera (1912–1914), a potom integralno (1914). Ovim će romanom Bjelevac otvoriti svoj bogati romaneskni opus “ženskih tema” sa snažnim nanosom mladoturskih ideja. Kraj ovog razdoblja nije donio neka velika književna ostvarenja, ali je u književnohistorijskom smislu važna prekretnica ka novim tendencijama.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)