Dana 12. septembra 1683. godine, udružena evropska vojska rasporedila se na brdima iznad Beča. U bici koja je trajala 15 sati, Sobieski je predvodio odlučujući juriš poljske husarije niz padine prema osmanskom logoru. Crveni šator velikog vezira bio je uništen, a osmanska je vojska bila prinuđena povući se s bojišta,

Beč, prijestolnica Habsburške monarhije, dvaput je u 16. i 17. stoljeću bio glavni cilj osmanskih vojnih pohoda. Obje opsade – 1529. i 1683. godine – završile su neuspjehom, ali su obilježile prijelomne trenutke u historiji Evrope. Prva opsada zaustavila je širenje Osmanskog carstva prema zapadu, a druga označila početak njegovog povlačenja s evropske političke i vojne scene.

Nakon osvajanja Budima i sloma Ugarske na Mohačkom polju 1526. godine, Osmansko carstvo i Habsburška monarhija postali su neposredni susjedi. Sultan Sulejman Veličanstveni krenuo je 1529. godine u veliki pohod protiv nadvojvode Ferdinanda I, dovodeći vojsku od više od 100.000 ljudi – gotovo četiri puta veću od habsburških snaga.

Međutim, težak marš kroz kišovitu i hladnu Europu iscrpio je osmansku vojsku. Artiljerija se zaglavila u blatu, dio topova ostao je u pozadini, a bolesti i glad odnosile su živote hiljada vojnika. Kada je Sulejman u septembru stigao pred Beč, njegova vojska već je bila oslabljena.

Opsada je trajala nekoliko sedmica, ali su Austrijanci izdržali. Osmanski janjičari i konjanici pokazali su se neefikasnim protiv visokih bedema. Najveći napad, 12. oktobra, završio je teškim gubicima – samo tog dana poginulo je oko 1.200 janjičara. Posljednji Sulejmanov juriš nije uspio, a 15. oktobra sultan je naredio povlačenje. Put nazad, kroz snježne mećave i pod stalnim napadima habsburške konjice, pretvorio se u katastrofu u kojoj je izgubljeno oko 16.000 vojnika.

Gotovo stoljeće i po kasnije Osmansko carstvo je još jednom pokušalo osvojiti Beč. Pod pritiskom mađarskog vođe Imrea Thökölyja, veliki vezir Kara Mustafa okupio je vojsku od oko 150.000 ljudi i u julu 1683. godine započeo opsadu. Osmanske snage uspjele su zauzeti vanjske utvrde i počele kopati tunele prema unutrašnjim bedemima. Car Leopold I napustio je grad, a činilo se da je Beč pred padom.

No, evropska diplomatija reagirala je u posljednji čas. Papa Inocent XI uspio je nagovoriti poljskog kralja Jana III. Sobieskog da krene u pomoć. Zajedno s vojskama iz Bavarske, Saske, Lorraina i drugih njemačkih kneževina, formirana je vojska od oko 80.000 ljudi.

Dana 12. septembra 1683. godine, udružena evropska vojska rasporedila se na brdima iznad Beča. U bici koja je trajala 15 sati, Sobieski je predvodio odlučujući juriš poljske husarije niz padine prema osmanskom logoru. Crveni šator velikog vezira bio je uništen, a osmanska je vojska bila prinuđena povući se s bojišta, ostavljajući za sobom ogromne količine ratnog plijena.

Za vrijeme opsade Beča bošnjačke čete, sastavljene od spahijske konjice i pješadije, bile su utaborene u Döblingu, odakle su jurišale na gradske zidine i tornjeve. Nakon poraza na Kahlenbergu, Bošnjaci su se s dijelovima osmanske vojske povlačili niz Dunav na istok prema Komarnom. Na tom mjestu, namame Bošnjaci u jednoj šumi Poljake u zasjedu te im nanesu poraz. Tu je poginulo više od dvije hiljade Poljaka, a sam je kralj Jan Sobieski u posljednji trenutak izbjegao zarobljavanje, zahvaljujući pomoći koju mu je uputio lotarinški vojvoda. Samo dva dana kasnije došlo je do nove bitke u kojoj su Poljaci odbili žestok napad Bošnjaka. U strahovitom je boju poginulo sedam hiljada Bošnjaka, a među njima i sam bosanski namjesnik Hizir-paša.

Ova pobjeda zapadnjaka označila je i početak kraja osmanske dominacije u istočnoj Evropi. Habsburzi su u narednim decenijama krenuli u ofanzivu koja će Osmanlije potisnuti duboko na Balkan.

Dvije opsade Beča simboliziraju prekretnice u odnosima Osmanskog carstva i Evrope: 1529. označila je granicu osmanskog širenja, dok je 1683. otvorila put dugotrajnom povlačenju Carstva s evropskog kontinenta.

Opsade su ostale duboko ukorijenjene u kolektivnoj memoriji Evrope kao trenutci kada je odlučivana sudbina kontinenta – između Istoka i Zapada, islama i kršćanstva, carstva koje je prijetilo dominacijom i sila koje su ga zaustavile.