Riječ je o suptilnom, proračunatom napadu koji se vodi kroz geopolitičke narative, strane lobističke kampanje i stratešku manipulaciju historijom u međunarodnim medijima i politici. Suverenitet, identitet i evropska budućnost zemlje sve su više pod pritiskom – ne samo od unutrašnjih političkih snaga, već i od aktera u Washingtonu, Moskvi, Beogradu, Zagrebu i Bruxellesu.
Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je formalno okončao rat iz 1992–1995, Bosna i Hercegovina se ponovo našla u žiži međunarodne pažnje. Ovoga puta, međutim, prijetnja ne dolazi u obliku otvorenog nasilja.
Riječ je o suptilnom, proračunatom napadu koji se vodi kroz geopolitičke narative, strane lobističke kampanje i stratešku manipulaciju historijom u međunarodnim medijima i politici. Suverenitet, identitet i evropska budućnost zemlje sve su više pod pritiskom – ne samo od unutrašnjih političkih snaga, već i od aktera u Washingtonu, Moskvi, Beogradu, Zagrebu i Bruxellesu.
Politička struktura Bosne i Hercegovine danas oblikovana je ratom. Dejtonski sporazum iz 1995. godine uspostavio je izuzetno složen ustavni poredak, podijelivši zemlju na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, uz mali autonomni distrikt Brčko. Taj je aranžman, zamišljen kao mehanizam za očuvanje mira, istovremeno učvrstio etno-političke podjele. On zahtijeva osjetljivo balansiranje između Bošnjaka, Hrvata i Srba, a sve više se smatra zastarjelim i ometajućim.
U tom kontekstu, bivši guverner Illinoisa Rod Blagojević nedavno je izazvao međunarodnu raspravu objavivši autorski tekst u konzervativnom Washington Timesu, opisujući Bosnu kao „duhovnu ispostavu“ Iranske revolucije. On tvrdi da je Iran infiltrirao Sarajevo putem kulturnih centara i stipendijskih programa – poruka jasno usmjerena prema desničarskoj publici na Zapadu, s ciljem da se Bosna i Hercegovina prikaže ne kao partner, već kao sigurnosna prijetnja.
Ove tvrdnje nisu potkrijepljene pouzdanim izvorima. Ipak, takav jezik ima odjeka u zapadnim političkim krugovima u kojima se strah od „radikalnog islama“ često koristi kao politički alat.
Adnan Kapo, direktor Instituta za geopolitiku, ekonomiju i sigurnost u Sarajevu, upozorava da su ovakvi prikazi dio šire kampanje koja ima za cilj reviziju historijskog sjećanja i podrivanje demokratskog puta Bosne i Hercegovine. „To je pokušaj da se agresori prikažu kao žrtve“, kaže Kapo, „a oni koji su branili multikulturalnu evropsku Bosnu kao destabilizirajući radikali.“ Povezivanje Bošnjaka s ekstremizmom je, prema Kapinim riječima, „prvostepena islamofobija“, proračunat potez s ciljem da se privuče simpatija krajnje desnice na Zapadu.
Ovi narativi usklađeni su s pozivima američkih think tankova, poput Heritage Foundation, za ukidanje Ureda visokog predstavnika (OHR) – ključnog međunarodnog tijela zaduženog za provedbu Dejtonskog sporazuma.
Bivši američki diplomata Max Primorac predlaže punu federalizaciju Bosne i Hercegovine po etničkim linijama, što u suštini znači de facto podjelu. Iako se taj prijedlog predstavlja kao mjera „osnaživanja lokalne zajednice“, kritičari upozoravaju da bi on dodatno oslabio centralne institucije i ojačao utjecaj nacionalističkih lidera koji profitiraju na etničkim podjelama.
Nedavna istraga portala Klix.ba otkriva kako Blagojević i Primorac sarađuju s ciljem delegitimizacije Christiana Schmidta, sadašnjeg visokog predstavnika. Oni koriste ključne riječi poput „Hamas“, „terorizam“ i „Iran“ kako bi Bosnu i Hercegovinu prikazali kao leglo ekstremizma, skrećući pažnju sa stvarnih problema – domaće uprave i ekonomske stagnacije.
Dok pritisci iz vana rastu, prema Kapinim riječima, najveća prijetnja jedinstvu Bosne i Hercegovine dolazi iznutra – od političkih elita, naročito iz Republike Srpske, na čijem je čelu Milorad Dodik, koji otvoreno zagovara secesiju. Uz podršku vlasti Srbije, ovi pokušaji imaju za cilj rušenje države iznutra.
To nije nova strategija. Ideja o podjeli Bosne datira još iz 1939. godine, a ponovo je aktivirana tokom rata 1990-ih. Ipak, svaki put kada se pokušaj disolucije ponavljao, on je zapravo ojačao državnost Bosne – kao što se to desilo sa AVNOJ-evskom deklaracijom iz 1943, referendumom za nezavisnost 1992. godine i današnjim obnovljenim građanskim aktivizmom.
Prema Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma, Ustav Bosne i Hercegovine uključuje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, čime ona postaje obavezujući pravni standard. Trenutni politički zastoj proizlazi iz napetosti između građanskih principa i etničkih kvota koje često potiskuju individualna demokratska prava.
Rezolucija Evropskog parlamenta od 3. jula 2025. godine eksplicitno kritikuje djelovanje Republike Srpske kao namjerne pokušaje podrivanja evropskog puta Bosne i Hercegovine. Ona označava promjenu u percepciji EU: kriza u Bosni i Hercegovini više se ne posmatra kao unutrašnje pitanje, već kao kampanja destabilizacije pod stranom ingerencijom – posebno uz rusko uplitanje putem diplomatije, medija i obavještajnih kanala.
Susjedi Bosne i Hercegovine također igraju aktivnu ulogu. Hrvatska i dalje insistira na izbornim reformama koje bi garantirale „legitimnog“ etničkog hrvatskog predstavnika – model zasnovan na etničkom pravu veta. Ipak, kritičari ističu da takav model nikada ne bi bio prihvaćen unutar same Hrvatske, te da bi dodatno učvrstio etničku segregaciju u Bosni.
Srbija, s druge strane, ostaje konzistentniji protivnik. Ona negira genocid u Srebrenici, protivi se priključenju Bosne i Hercegovine NATO savezu i aktivno podržava secesionističke ambicije Republike Srpske. Za Bosnu i Hercegovinu, miješanje Srbije predstavlja i političku i sigurnosnu prijetnju.
Kapo zato postavlja ključno pitanje: da li je Hrvatskoj u interesu imati slabu, nestabilnu Bosnu i Hercegovinu za susjeda, ili stabilnog, evropski orijentiranog partnera?
Bosna i Hercegovina danas se nalazi na kritičnoj geopolitičkoj raskrsnici. Rasprava više nije samo o unutrašnjoj strukturi zemlje; riječ je o tome da li evropski projekt može opstati uprkos stranim pokušajima potkopavanja u vlastitom dvorištu.
Kapo se zalaže za snažnu, građansku i inkluzivnu republiku, zasnovanu na vladavini prava i ljudskim pravima – ne izgrađenu protiv etničkih identiteta, već iznad njih. „Ne trebaju nam zakoni da bismo poštovali različitosti“, kaže on. „S tim smo odrasli.“
Za Tursku, Evropsku uniju i širu međunarodnu zajednicu, poruka je jasna: okretanje glave nije opcija. Borba za budućnost Bosne i Hercegovine nije samo lokalno ili regionalno pitanje; ona je test vjerodostojnosti same Evrope.
