Imamovićev rad tematizira odluku Vatikana o otvaranju do tada tajnih arhiva inkvizicije, institucije koja je stoljećima bila simbol progona heretika i drugačijeg mišljenja u ime Katoličke crkve. Njeno djelovanje ostavilo je dubok trag širom Evrope, ali posebno na prostoru srednjovjekovne Bosne, koja je bila jedno od glavnih žarišta crkvenog progona. Otvaranje arhiva inkvizicije u Rimu, prema ovom radu, predstavlja dragocjen resurs za savremene historičare, pogotovo bosanskohercegovačke, jer pruža mogućnost da se kroz autentične zapise dublje razumiju događaji koji su oblikovali srednjovjekovnu Bosnu – ne samo u vjerskom, nego i političkom i kulturnom smislu.

Kada se govori o inkviziciji, slike tamnica, lomača i fanatičnih progonitelja najčešće se vežu za Španiju, južnu Francusku ili Italiju. Međutim, Bosna je u srednjem vijeku bila važan, ali često zaboravljen front borbe između slobodarske duhovnosti i evropskog crkvenog imperijalizma. U svom iscrpnom tekstu, objavljenom u časopisu „Baština sjeveroistočne Bosne“ koje izdaje Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, akademik dr. Enver Imamović razotkriva kako su pod plaštom borbe protiv hereze djelovali misionari, špijuni i vojske, s ciljem uništenja jedinstvenog bosanskog duhovnog identiteta.

Imamovićev rad tematizira odluku Vatikana o otvaranju do tada tajnih arhiva inkvizicije, institucije koja je stoljećima bila simbol progona heretika i drugačijeg mišljenja u ime Katoličke crkve. Njeno djelovanje ostavilo je dubok trag širom Evrope, ali posebno na prostoru srednjovjekovne Bosne, koja je bila jedno od glavnih žarišta crkvenog progona. Otvaranje arhiva inkvizicije u Rimu, prema ovom radu, predstavlja dragocjen resurs za savremene historičare, pogotovo bosanskohercegovačke, jer pruža mogućnost da se kroz autentične zapise dublje razumiju događaji koji su oblikovali srednjovjekovnu Bosnu – ne samo u vjerskom, nego i političkom i kulturnom smislu.

Naime, srednjovjekovna Bosna razvila je vlastitu, domaću crkvu – Crkvu bosansku – koja nije priznavala papu niti njegove dogme. Iako su je vanjski akteri često optuživali da je „katarska“ ili „manihejska“, bosanska crkva bila je autentična vjerska institucija, prilagođena lokalnom kontekstu i vođena idejom jednostavnosti i moralne čistoće.

Ova autonomija je smetala mnogima – posebno Ugarskoj i Vatikanu, koji su vjerske razlike koristili kao opravdanje za vojne pohode i političku kontrolu.

Dr. Imamović navodi više konkretnih primjera izravnog djelovanja inkvizicije na bosanskom tlu, iako se ona često nije manifestirala kroz masovna suđenja, već kroz političko-religijsku sabotažu i kampanje.

Ugarski kralj Bela IV i pohod na “heretike” (1244)

Ugarski kralj Bela IV piše papi i obavještava ga da su u Bosni „jeretici“ koji odbijaju katoličku vjeru. Papa Inoćentije IV tada šalje franjevce kao inkvizitore s ciljem pokrštavanja stanovništva i istrebljenja bosanske crkve. To nije bio čin vjerskog prosvjetljenja, već politička priprema za vojni pohod koji je uslijedio pod istim izgovorom.

Pohod križara pod vodstvom ugarskog kralja Ludovika I (1365)

Jedan od najozbiljnijih napada na Bosnu izveden je kada je papa Urban V proglasio križarski rat protiv “jeretičke” Bosne. Ludovik I je 1365. poveo vojsku u Bosnu s ciljem uništenja bosanske crkve. Bio je to klasičan vjersko-politički pohod, podržan dekretom iz Rima i logistikom iz Ugarske. Ovakvi „ratovi za vjeru“ u stvarnosti su bili osvajanja pod vjerskim izgovorom.

Franjevci kao produžena ruka inkvizicije

Franjevci su od 13. stoljeća djelovali u Bosni i okolnim zemljama kao glavni nosioci papinske politike. Dr. Imamović navodi kako su u mnogim selima uspostavljali posebne inkvizicijske tribunale, najčešće uz pomoć lokalnih feudalaca koji su imali koristi od progona. Ljudi koji su se molili drugačije ili nisu priznali papu, bili su optuženi za herezu i izvrgnuti kaznama – često i smrtnim.

Spaljivanje bosanskih vjerskih knjiga i rukopisa

Jedan od najtiših, ali najpodlijih oblika inkvizicijskog djelovanja bilo je sistematsko uništavanje pisanog naslijeđa bosanske crkve. Papa Ivan XXII u više navrata naređuje uništavanje “jeretičkih spisa”. Spaljivanje knjiga i rukopisa imalo je za cilj brisanje identiteta i memorije naroda, u skladu s inkvizitorskom logikom da je „znanje opasno ako nije crkveno odobreno“.

Prisilna pokrštavanja i prijetnje smrću

Mnogi „nepokajani heretici“ su pred inkvizicijom bili prisiljeni da se odreknu svoje vjere, da javno kleče, mole za oprost i javno okrive druge. Oni koji bi to odbili – završavali su na lomači ili su im oduzimana imanja, a porodice progonjene. Iako se ovi slučajevi u Bosni dešavaju s manjim intenzitetom nego u Španiji, njihovo psihološko i kulturno nasilje bilo je isto razorno.

Uprkos svemu, bosanski vladari, posebno Tvrtko I Kotromanić, uspijevali su sačuvati određeni stepen vjerske slobode. Nisu direktno priznali papu, ali su slali poslanike u Rim – kako bi izbjegli otvoreni sukob. Često su u diplomatskoj komunikaciji obećavali reforme koje se nikad nisu sprovodile, što pokazuje političku mudrost i svijest o prijetnji inkvizicije.

Kada je 1463. Osmanlijsko carstvo preuzelo Bosnu, inkvizicija je naglo izgubila tlo. Novi sistem je omogućio vjersku toleranciju pod šerijatskim okvirom, a pripadnici bosanske crkve koji su decenijama bili progonjeni, sada su slobodno mogli preći na islam – mnogi su to i učinili. Ne zbog prisile, već iz otpora prema dotadašnjem vjerskom ugnjetavanju.

Bosna je, kako zaključuje dr. Imamović, kroz cijeli srednji vijek bila meta vjerskog i političkog nasilja, koje je u ime vjere pokušavalo uništiti njenu posebnost. Inkvizicija nije pobijedila u Bosni, ali je ostavila duboke ožiljke.