Šta ostaje od suživota trideset godina nakon Daytona? Milanski Corriere della Sera u svom nedjeljnom dodatku La Lettura istražuje Sarajevo i donosi priču o „bosanskom laboratoriju“: od apela Mustafe Cerića u Jerusalem Postu, preko borbe Emele Mujanović za vjerska prava u vojsci, do neumornog optimizma Jakoba Fincija. Da li je Bosna i dalje evropski odgovor na globalno ludilo ili tek podsjetnik na rane koje nikada nisu zacijelile?

Tekst Mustafe Cerića osvanuo je na portalu Jerusalem Posta 24. Februara, u trenucima dok se američko-izraelski napad na šiitski Iran još uvijek činio tek dalekom mogućnošću. Samo tri dana ranije, isti je list objavio apel rabina Mendyja Chitrika koji je pozvao na oživljavanje sjećanja na vijekovnu kohabitaciju Jevreja i muslimana na Bliskom istoku, te na ponovno povezivanje pokidanih niti tih odnosa.

Mustafa Cerić, koji je kao reisu-l-ulema predvodio bosanske muslimane tokom ratnih devedesetih, odgovorio je podsjetnikom da su kroz historiju, uz suživot i razmjenu, postojale i diskriminacije i tenzije, sve do aktuelnog rata u Gazi. „Zrelost od nas zahtijeva“, piše Cerić, „da se odupremo kako romantičarskoj nostalgiji, tako i koroziji cinizma“. Umjesto povratka u imaginarno „zlatno doba“, on predlaže trijeznu i poniznu obnovu odnosa, ukorijenjenu u zajedničkoj moralnoj hrabrosti.

Moleći se jednom Bogu da podari put ka pomirenju, on sažima izazov pred kojim stoje zajednice i njihovi lideri: „Zarad naše djece, mi muslimani, Jevreji, kršćani i ostali moramo odabrati onaj teži put: put istine bez mržnje, solidarnosti bez potiskivanja i vjere bez fanatizma“.

Nemoguće je u potpunosti razumjeti i vrednovati ovako snažan istup bez uvažavanja prošlosti i sadašnjosti Bosne i njenih muslimana. I zemlja i narod ostaju ključna raskrsnica za Evropu, Bliski istok i, šire posmatrano, za religije, velike sile i društva našeg doba. Neposredno nakon obilježavanja godišnjice Daytonskog sporazuma, kojim je 1995. okončan rat, zemlja ostaje razapeta između olakšanja zbog tri decenije mira i duboke frustracije zbog nedovršenog procesa pomirenja. Dva entiteta koja čine Bosnu i Hercegovinu ostaju duboko podijeljena, bosanskohercegovački patriotizam danas se gotovo isključivo poistovjećuje s bošnjačkom zajednicom.

U retorici političkih lidera secesionističke težnje Hrvata i Srba prisutnije su nego ikada. Prošle nedjelje, 1. marta, na dan kada se obilježava nezavisnost zemlje iz 1992. godine, vlasti Republike Srpske nisu se zadržale samo na uobičajenom bojkotovanju ceremonija, već su naredile spuštanje zastava na pola koplja, pretvarajući praznik u dan žalosti.

Jutro je 19. februara, prvi dan ramazana, a u sjedištu uprave bosanskog islama, Rijasetu, vlada puna radna aktivnost. S krova ulaza, žuto-plava zastava Bosne i Hercegovine i zelena zastava s bijelim polumjesecom vihore se jedna pored druge nad zasniježenim Sarajevom. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, koji je 2012. naslijedio Cerića, upravo se priprema za put.

Mensur Karadža, direktor pravnih poslova, i Muhamed Jusić, direktor za vanjske poslove, primaju ekipu „la Letture“ u dvorani onoga što sa blagim smiješkom nazivaju svojim „malim Vatikanom“.

Centralizirana i opremljena širokim ovlastima zahvaljujući organizacionoj strukturi koju je 1882. uspostavila Austro-Ugarska, ova Zajednica ne okuplja samo bosanske muslimane, već i vjernike iz drugih država bivše Jugoslavije te iz dijaspore, uključujući i pet zajednica u sjevernoj Italiji. Sagovornici ponosno ističu specifičnost bosanskog islama, njegovu sposobnost da ljubomorno čuva tradiciju, ali i da promoviše reforme.

„Čuvamo svoju autonomiju i potpuno smo nezavisni, uključujući i odnos prema Turskoj“, naglašava Jusić, „ali ne želimo otuđiti svoje prijatelje, ni na Istoku ni na Zapadu“. Ipak, izražava zabrinutost zbog zapadne „antimusulmanske retorike“, upirući prstom u političke centre poput Washingtona i Budimpešte. „Užasava nas sama pomisao na povratak u devedesete“, dodaje, podsjećajući da proces zacjeljivanja rana od rata 1992–1995 i genocida u Srebrenici još uvijek traje. Međureligijski dijalog ovdje je pitanje opstanka. „Ako izgubimo katolike, bitka je izgubljena“, rezimira Jusić.

Samo nekoliko dana ranije, koncert hrvatskog nacionalističkog pjevača Marka Perkovića Thompsona u Širokom Brijegu bio je praćen ikonografijom i sloganima koji prizivaju ustaški revanšizam. Podsjećaju da je prošle godine Thompsonov koncert u Zagrebu privukao pola miliona ljudi. „Jedan biskup je predvodio molitvu na tom koncertu“, tvrdi Jusić, „dok je zagrebački nadbiskup nastojao umanjiti težinu incidenta“. Realnost je takva da, kako za katolike tako i za muslimane, autentično vjersko djelovanje okuplja jedva pedesetak ljudi, dok militarizacija vjere pod zastave stavlja stotine hiljada.

U svojoj originalnosti, prožet traumama, bosanski islam nastavlja svoju transformaciju. Amila Svraka-Imamović predaje komparativno pravo na Univerzitetu u Sarajevu. Nasljednica je škole mišljenja Fikreta Karčića, profesora koji je evropske pravnike podučavao islamu, a svoje sugrađane podsjećao da su oni „drugi evropski muslimani“,ne došljaci, već autohtoni dio Evrope već vijekovima.

U doba Jugoslavije, Karčić je kao praktični vjernik bez partijske knjižice godinama bio isključen iz akademskog života. „Moj otac nije želio da nosim maramu, strahovao je da će mi to uništiti karijeru“, prisjeća se profesorica Amila. Iza njenog stola stoji uramljena zastava Bosne. „Ovo je bio kabinet profesora Karčića“, kaže s primjetnim emocijama, „naslijedila sam ga nakon njegove smrti 2022. godine“.

Slučaj Emele Mujanović dodatno osvjetljava snagu bosanskih muslimanki. Izbjegla u Njemačku kao dijete, vratila se u postdejtonsku Bosnu i odlučila postati vojnikinja, poput svog oca policajca. Tokom vojne akademije u Grčkoj, njena duhovnost sazrijeva. „Postala sam praktična vjernica“, objašnjava za „la Letturu“. Godine 2011. doživljava prekretnicu: „U Njemačkoj su me proganjale priče o ratu i masovnim silovanjima, preispitivala sam svoj identitet. Željela sam biti svoja u potpunosti; osjetila sam kako lanci pucaju i kao da sam se ponovo rodila“.

No, njen povratak u vojne redove obilježen je borbom za pravo na nošenje hidžaba. Deset godina trajali su sudski sporovi, zabrane i kompromisi. Iako je osjetila solidarnost, iskusila je i duboko nerazumijevanje: dozvoljeno joj je da nosi maramu, ali ne u javnosti i bez prava na nošenje oružja. Čak ni presuda kojom je vojniku dozvoljeno nošenje brade nije promijenila njen status. Ustavni sud je 2024. godine konačno odbio njenu apelaciju.

Emela je napustila vojsku. Danas je razvedena majka troje djece koja planira napustiti zemlju nakon završetka studija. Njen slučaj, koji čeka presudu Suda u Strasbourgu, mogao bi postati historijski presedan za status islama u Evropi.

Ovaj primjer ilustruje koliko je podjela na „vjerske“ i „svjetovne“ muslimane ključna za razumijevanje bh. društva. Iako ustavna kategorija „konstitutivnih naroda“ često nameće etno-religijski identitet kao jedini mogući, politikolog Amer Kurtović primjećuje da raste broj muslimana koji se identificiraju kroz „građanski pristup“, boreći se prvenstveno za vladavinu prava i ljudska prava, a ne za kolektivne vjerske interese.

Jakob Finci nas prima u svom uredu u sinagogi u sarajevskoj ulici Hamdije Kreševljakovića. „Govorim italijanski iz djetinjstva, moje prezime bi kod vas bilo Finzi“, kaže ovaj 82-godišnji predsjednik Jevrejske zajednice BiH. Rođen je u logoru na Rabu pod italijanskom okupacijom. Nakon Daytona, bio je ključna figura u osnivanju Međureligijskog vijeća BiH, koje se danas smatra globalnim primjerom saradnje. Godinama se borio protiv ustavne diskriminacije koja Jevrejima, Romima i ostalima zabranjuje kandidaturu za Predsjedništvo države.

Iako je Sud u Strasbourgu 2009. presudio u njegovu korist, politička stvarnost se nije promijenila. Ipak, Finci nastavlja borbu za preostalih hiljadu Jevreja u zemlji (Holokaust je uništio 85% populacije). S ponosom ističe humanitarni rad zajednice tokom opsade Sarajeva 1992. godine, simbolično se sjećajući 1492. godine kada su Jevreji i muslimani zajedno protjerani iz Španije. „Tada smo došli ovdje i muslimani su nas prihvatili“, podsjeća Finci.

Tu, u tim historijskim i ljudskim slojevima, leži ključ za razumijevanje apela Mustafe Cerića. Put „istine bez mržnje, solidarnosti bez potiskivanja i vjere bez fanatizma“ zaista je onaj najteži, ali u bosanskom laboratoriju on ostaje jedina nada za opstanak.