U glavnom gradu Jordana, bolnica Ljekara bez granica postala je utočište za ranjene iz Gaze, Iraka, Sirije, Jemena i drugih konflikata. Tu se ne spašavaju samo životi – tu se vraća dostojanstvo

Muštikle odzvanjaju o pod, kotači invalidskih kolica klize hodnicima, a zavoji prekrivaju ruke, noge i lica. Svaki pacijent nosi vidljivu ranu: opekotine, amputacije, svježe ožiljke. Na prvi pogled, izgleda kao bilo koja bolnica. Ali nije.

Nalazimo se u Bolnici za rekonstruktivnu hirurgiju u Amanu, glavnom gradu Jordana, koju vode Ljekari bez granica (MSF). Ovdje stižu ranjeni iz ratova Bliskog istoka, iz Gaze, Iraka, Sirije, Libana, Jemena i Libije. To je utočište u kojem se ne obnavljaju samo tijela, već i životi uništeni nasiljem.

„Naš cilj ovdje nije samo spasiti život u prvim trenucima, nego vratiti kvalitet života“, objašnjava direktor centra Roshan Kumarasamy. Bolnica je nastala kao dopuna ratnim hirurškim timovima u Iraku, a danas, gotovo dvadeset godina kasnije, kombinuje ortopediju, plastičnu i maksilofacijalnu hirurgiju, te koristi inovacije poput 3D štampe.

Pacijenti dolaze iz šest zemalja u ratu ili nakon rata. „Mnogi su bivši borci, neki su ubijali i nose krivicu, hronični bol, zavisnosti ili loše liječene infekcije“, kaže Kumarasamy. Prosječni boravak traje od četiri do šest mjeseci. Za to vrijeme pacijenti prolaze kroz sveobuhvatan program fizičkog i mentalnog zdravlja.

Za 19 godina rada, centar je liječio više od 5.600 pacijenata i obavio više od 18.000 operacija. Trenutno zbrinjava 127 ljudi koji, daleko od svojih porodica, žive zajedno u prostoru oblikovanom kao privremeno utočište od traume.

„Naši hirurzi rade zajedno više od deset godina; timovi za fizioterapiju i 3D tehnologije postižu nevjerovatne rezultate. Ono što ovdje radimo često izgleda kao čudo“, naglašava Kumarasamy.

Bolnica nije samo mjesto liječenja: iz nje su proizašle inovacije. U saradnji s Fondacijom MSF razvili su Antibiogo, softver zasnovan na vještačkoj inteligenciji koji analizira slike Petrijevih posuda i preporučuje tretmane. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) već ga je usvojila u kontekstima s niskim resursima.

Od početka rata u Gazi, brojke Ministarstva zdravlja pod kontrolom Hamasa govore o više od 63.000 mrtvih i 161.000 ranjenih. Bolničke infrastrukture su kolabirale, nedostaje lijekova, a čekanja su beskrajna. Djeca su najranjivija.

Saja je godinu dana živjela u šatoru na kampu za raseljene. U noći 30. oktobra 2024. Goidne u izraelskom zračnom napadu pogođen je njen privremeni dom. „Osjetila sam strašnu eksploziju, začepila uši i odbačena sam na drugo mjesto. Vrištala sam dok nisam izgubila glas“, priča.

U bolnici u Gazi nije bilo kreveta ni lijekova. Dobila je antibiotike na sedmicu dana, ali rana se inficirala. Usputne amputacije – prvo ispod koljena, a potom iznad bile su neminovne. Troje njene braće i sestara također je ranjeno, a brat i otac poginuli su u napadu.

Danas, u Amanu, Saja prolazi kroz rehabilitaciju, ima protezu i psihološku podršku. „Želim se vratiti u Gazu, studirati i živjeti kao bilo koja druga osoba“, kaže tiho, dok joj pogled odaje duboke ožiljke rata.

„Zovem se Amir, imam sedam godina. Mom ocu su oduzeli život, meni nogu, a brat je ranjen“, kaže mirno, šokantno zrelo za svoje godine. Njegova porodica se sklonila u školu kada je bomba pala 30. decembra 2023. Otac je poginuo, Amir izgubio nogu, brat Aser teško ranjen. Njegova majka se sjeća: „Djeca su plakala stalno. Nisam znala je li od gladi, bola ili tuge. Ponekad sam im morala davati hranu za životinje da prežive.“

Danas, u Amanu, Amir čeka protezu. S muštiklama jarkih boja već brzo hoda, a smijeh mu se vraća. Kaže da ne želi nazad u Gazu: sanja o sigurnom mjestu gdje će rasti. Njegova braća imaju snove: Adam želi biti inžinjer, Amir pilot, a Aser frizer, kao otac.

„Imam 11“, kaže s osmijehom, iako mu je devet. Obožava Real Madrid, ali život mu se promijenio 14. augusta 2024. kada je bomba razorila njegov dom. Rami je teško ranjen u obje noge, brat od osam godina ostao je bez nogu, a stariji brat (14) je poginuo.

Od januara 2025. prošao je deset operacija, uključujući jednu od osam sati. „Mislila sam da će izgubiti obje noge“, prisjeća se majka Islam. „Ali ovdje su ga spasili. Počela sam opet vjerovati u nadu.“

Rami ide na fizioterapiju, školu u bolnici i psihološke terapije. Njegova majka opisuje život u Gazi kao „nehuman: nema hrane, cijene divljaju, djeca piju samo slanu vodu“. Evakuacija je trajala pet mjeseci, a kada su konačno izašli, imali su samo odjeću na sebi.

Bolnica u Amanu nije utočište samo za Palestince. Hossam Abdulrahman ima 22 godine i iz Iraka je.

Kao dijete izbjegao je od Islamske države. U povratku 2014. doživio je eksploziju, aktivirao je skrivenu bombu u vlastitoj kući. Opekotine na 85% tijela obilježile su njegov život. Godinama je išao s operacije na operaciju. Danas u Amanu ima nešto više pokretljivosti i nade, ali njegov budući put ostaje nesiguran: „Ne mogu zamisliti život u Iraku. Možda ću morati tražiti novi dom.“

U bolnici inovacije ide ruku pod ruku s humanizmom. Naim Haj Ali, inžinjer 3D tehnologije, objašnjava: „Prvo skeniramo, zatim izrađujemo probne modele, podešavamo i izrađujemo protezu. Cijeli proces traje od dvije sedmice do mjesec dana.“

Troškovi su niži, a proteze se mogu prilagoditi djeci dok rastu. Jednostavne inovacije mijenjaju živote. Naim se sjeća jednog pacijenta iz Jemena koji je tražio posebnu gumenu oblogu za protezu kako bi mogao voziti motor. „Kada nam je poslao video u kojem vozi, svi smo plakali od sreće.“

U Amanu, među protezama i zavojima, obnavlja se ne samo tijelo, nego i duša.