Između 2016. i 2020. svaka četvrta isporuka američkog oružja završila je u Saudijskoj Arabiji. Time zaljevski režimi ne samo da finansiraju zapadne vojne industrije, već i osiguravaju njihovu političku podršku. Rat u Jemenu, saudijska intervencija u Libiji i brojne operacije u Rogu Afrike izvedene su uz oružje kupljeno u Washingtonu i Londonu. Energetska i vojna zavisnost su dvije strane istog sistema

Već više od jednog stoljeća Bliski istok se nalazi u samom središtu svjetskog poretka. Njegove goleme rezerve nafte i gasa nisu samo promijenile način na koji svijet proizvodi energiju, već su oblikovale i samu strukturu globalne moći, od nastanka „fosilnog kapitalizma“ početkom 20. stoljeća, do današnje klimatske krize. Nafta je bila pokretač industrijskog razvoja, ali i oruđe imperijalne kontrole. Kapital koji je iz nje proizlazio postao je temelj savremene vojne ekonomije, finansijskog sistema i političkog nadzora nad svijetom.

U tom sistemu Bliski istok nije samo izvor resursa: on je ogledalo globalne zavisnosti između energije, oružja i kapitala. Ko razumije tu povezanost razumije i zašto borba protiv fosilne ekonomije ne može biti odvojena od borbe za pravdu u Palestini, Jemenu ili Iraku.

Korijeni današnjeg poretka sežu u prvu polovinu 20. stoljeća. Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Osmanskog carstva, Britanija i Francuska su podijelile Bliski istok na sfere uticaja. Nafta je bila središnji razlog te podjele: nalazišta su bila obilna, troškovi eksploatacije niski, a udaljenost od Evrope mala. Eksploatacija je povjerena šačici evropskih kompanija koje su plaćale minimalne naknade lokalnim monarsima, uz punu podršku kolonijalne uprave.

Još prije kraja rata britanski ratni kabinet je shvatio presudnu važnost nafte. Winston Churchill je 1914. godine proglasio iranske rezerve „ključem opstanka britanske mornarice“. Prelazak sa uglja na naftu omogućio je lakše, brže i snažnije brodove i time dao vojnu prednost carstvu koje je kontrolisalo naftne izvore. U to doba britanska vlada je bila vlasnik Anglo-Persian Oil Company, današnjeg BP-a. Kolonijalna dominacija i energetska nadmoć išle su ruku pod ruku.

Drugi svjetski rat donio je dvostruki zaokret: prelazak sa uglja na naftu kao dominantno fosilno gorivo i zamjenu evropske imperijalne moći američkom. Ratno iscrpljene evropske zemlje izgubile su kapacitet da kontrolišu kolonije, a Sjedinjene Američke Države, sa vlastitim ogromnim naftnim zalihama, postale su centar svjetske proizvodnje i potrošnje.

Američka strategija nakon 1945. bila je jasna: zaštititi domaće rezerve i osigurati snabdijevanje Evrope jeftinom bliskoistočnom naftom. Marshallov plan je izričito zahtijevao da evropske potrebe za energijom budu zadovoljene iz inostranstva. Najveći dio pomoći iz tog plana trošen je upravo na uvoz nafte pretežno iz Saudijske Arabije, Iraka i Irana. Tako je poslijeratna obnova Evrope istovremeno učvrstila ekonomske veze između Washingtona i zaljevskih monarhija.

Pedesetih godina 20. stoljeća kolonijalna vlast počinje pucati. U Egiptu 1952. vojni oficir Gamal Abdel Nasser ruši probritanskog kralja Faruka i otvara eru arapskog nacionalizma. Nasserov uspjeh odjekuje širom regije: šiitski i sunitski pokreti, ljevičarske organizacije i sindikati zahtijevaju nacionalizaciju nafte i pravedniju raspodjelu bogatstva. Nafta je postala simbol oslobođenja od kolonijalne eksploatacije.

Britanija i Francuska gube politički uticaj, a Sjedinjene Države se pojavljuju kao novi garant „reda“. Washington gradi sistem dvostrukog oslonca: na Saudijsku Arabiju kao konzervativnog čuvara monarhijskog statusa quo i na Izrael kao vojnu ispostavu Zapada.

Saudijsku dinastiju SAD opskrbljuje oružjem i obukom, pomažući joj da uguši unutrašnje pobune i radikalne frakcije unutar same kraljevske porodice. Paralelno, nakon 1967. i izraelske pobjede nad Egiptom, Sirijom i Jordanom, američka podrška Izraelu prerasta u strateški savez. Od tada do danas Izrael prima više američke pomoći nego ijedna država na svijetu.

Taj savez nije bio samo vojni: on je bio ideološki i sistemski. Izrael je u američkoj strategiji postao „najveći nosač aviona“ na Bliskom istoku, kako je to rekao državni sekretar Alexander Haig. Joe Biden je još 1986. izjavio da je Izrael „najbolja investicija od tri milijarde dolara koju SAD ikada prave“, jer „da ne postoji, morali bismo ga izmisliti“. Ova simbioza nafte, oružja i kolonijalnog nasljeđa oblikovala je arhitekturu američkog carstva.

Šezdesetih godina dolazi do prekretnice: u Bagdadu 1960. osnovana je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC), Iran, Irak, Kuvajt, Saudijska Arabija i Venecuela. Cilj je bio prekinuti dominaciju sedam zapadnih naftnih giganata, tzv. „Seven Sisters“, koji su kontrolisali svjetsku proizvodnju i određivali cijene.

Tokom sedamdesetih, proces nacionalizacije naftne industrije daje državama Bliskog istoka kontrolu nad vlastitim resursima. Zapadne kompanije gube monopol, a cijene nafte rastu naglo, posebno nakon 1973. godine i arapskog embarga. Zemlje izvoznice ostvaruju enormne prihode, samo između 1965. i 1986. bliskoistočni članovi OPEC-a zaradili su više od 1,7 triliona dolara, od čega Saudijska Arabija više od 40 posto.

Ovaj novac, poznat kao petrodolari, postaje osnova novog globalnog finansijskog sistema. Veliki dio tog kapitala vraća se u američke banke kroz kupovinu državnih obveznica i ulaganja u oružje i infrastrukturu. Washington i Rijad su u tajnosti dogovorili da se nafta prodaje isključivo u američkim dolarima, čime je dolar postao svjetska rezervna valuta. Time su SAD stekle privilegiju da troše više nego što zarađuju jer globalna potražnja za dolarom garantuje trajnu nadmoć američke ekonomije.

Krajem sedamdesetih petrodolari postaju ključni mehanizam američke globalne dominacije. Saudijska Arabija i ostale zaljevske monarhije ulažu stotine milijardi u američke obveznice i dionice, dok istovremeno troše ogromne sume na kupovinu američkog oružja. Tokom posljednjih decenija taj odnos se nije promijenio: više od petine svjetskog izvoza oružja danas ide u zemlje Zaljeva, a najveći dio isporučuju SAD, Francuska i Velika Britanija.

Između 2016. i 2020. svaka četvrta isporuka američkog oružja završila je u Saudijskoj Arabiji. Time zaljevski režimi ne samo da finansiraju zapadne vojne industrije, već i osiguravaju njihovu političku podršku. Rat u Jemenu, saudijska intervencija u Libiji i brojne operacije u Rogu Afrike izvedene su uz oružje kupljeno u Washingtonu i Londonu. Energetska i vojna zavisnost su dvije strane istog sistema.

Početkom 21. stoljeća karta energetskih tokova ponovo se mijenja. Kina postaje industrijska radionica svijeta i glavni uvoznik nafte. Godine 2000. trošila je šest posto svjetske nafte, a danas više od šesnaest, više nego cijela Evropa zajedno. Gotovo polovina svjetskog izvoza nafte sada ide u Istočnu Aziju, najviše u Kinu.

Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar sve više usmjeravaju svoje izvoze prema istoku. Njihove državne kompanije, poput Aramka, ne bave se više samo crpljenjem nafte, nego i preradom, petrokemijom, transportom i investicijama. Aramko ima zajedničke projekte sa kineskim, korejskim i japanskim partnerima, stvarajući novu osovinu energetske zavisnosti između Azije i Zaljeva.

Zahvaljujući visokoj cijeni nafte, zaljevske zemlje su akumulirale ogromne devizne rezerve, više od 800 milijardi dolara, i oko pet triliona dolara u državnim investicionim fondovima. Ipak, uprkos „istočnoj orijentaciji“, većina tog kapitala i dalje završava u zapadnim finansijskim centrima. Od 2017. ulaganja zaljevskih fondova u američke berze gotovo su se utrostručila, dok su paralelno narasle i narudžbe oružja iz SAD-a i Evrope.

Drugim riječima, dok nafta fizički teče prema Pekingu, novac i dalje teče prema Wall Streetu. Globalni energetski sistem ostaje u američkom vlasništvu, samo su rute promijenjene.

Uprkos toj dominaciji, posljednje dvije decenije donose eroziju američke moći. Invazija na Irak 2003. pokazala je granice vojne sile i izazvala talas antizapadnih osjećaja širom regije. Kina i Rusija se sve odlučnije pojavljuju kao alternativni partneri bliskoistočnih država, dok Turska, Iran, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati grade vlastite regionalne mreže moći.

Sjedinjene Države pokušavaju odgovoriti konsolidacijom svojih stubova: Izraela i zaljevskih monarhija. Abrahamovi sporazumi iz 2020. godine, kojima su UAE i Bahrein normalizirali odnose s Izraelom, a potom i Sudan i Maroko, predstavljaju najjasniji izraz te strategije. Washington teži da objedini izraelsku vojnu silu i zaljevsko finansijsko bogatstvo u jedinstven blok koji bi štitio američke interese i spriječio kineski uticaj.

Rat koji Izrael vodi u Gazi od 2023. godine ne može se razumjeti izvan te šire slike. Iza izraelskog militarizma stoji želja da se ponovo preuredi politička mapa Bliskog istoka i da se Izrael uključi u sistem regionalne normalizacije, prije svega sa Saudijskom Arabijom. Američka podrška toj politici nije samo pitanje „savezništva“: riječ je o strateškom pokušaju da se povežu izraelska vojna moć i zaljevski kapital u jedinstveni energetsko-bezbjednosni kompleks.

Taj savez bi, prema američkoj viziji, trebao osigurati kontrolu nad trgovinom nafte denominirane u dolarima, ograničiti kineski pristup resursima i produžiti vijek američke dominacije. No, cijena takvog poretka je dvostruka: produbljivanje regionalnih sukoba i ubrzano pogoršanje klimatske krize.

Zaljevske države nastavljaju širiti proizvodnju nafte i gasa, ulažući istovremeno milijarde u „zelene“ PR-kampanje, ali bez stvarnog smanjenja emisija. Njihove nacionalne kompanije, Aramko, ADNOC, QatarEnergy, planiraju povećanje eksploatacije do 2040. godine. Time svijet ostaje vezan za putanju koja vodi ka klimatskoj katastrofi. Fosilni kapitalizam, u svom najčistijem obliku, preživljava kroz vojno-finansijsku arhitekturu Bliskog istoka.

Ako su nafta i dolar bile osovina 20. stoljeća, onda su klima i Palestina njegovo moralno središte u 21. stoljeću. Palestinski otpor nije samo nacionalna borba protiv okupacije, on je i simbol borbe protiv globalnog sistema koji počiva na fosilnim gorivima, oružju i raseljenju. Dok američki nosači aviona patroliraju Sredozemljem, a izraelske bombe padaju na Gazu, u Rijadu i Abu Dhabiju se potpisuju ugovori vrijedni milijarde dolara o novim naftnim poljima i vojnoj opremi.

Svaka granata bačena na Bliski istok, svaka cijev koja prevozi naftu, dio je istog lanca koji povezuje profit i nasilje. Fosilni kapitalizam nije samo ekonomski sistem, on je i režim moći. Njegovo održavanje zahtijeva stalni rat, nejednakost i razaranje okoliša.

Zato borba protiv klimatske katastrofe ne može biti odvojena od borbe za okončanje kolonijalizma i okupacije. Bez razbijanja saveza između Washingtona, Rijada i Tel Aviva, svijet neće moći izaći iz ciklusa nafte i krvi.

Adam Hanieh je profesor političke ekonomije i globalnog razvoja na Univerzitetu u Exeteru i istaknuti istraživački saradnik na Institutu za međunarodne i regionalne studije Unbiverziteta Tsinghua u Pekingu; njegov cijeli esej pročitajte OVDJE.