Na obalama Dnjepra vodi se jedna od najokrutnijih i najneobičnijih epizoda rata u Ukrajini, borba koju vojnici nazivaju „ukrajinskim Vijetnamom“. Gradovi poput Nikopola i Hersona žive pod stalnim terorom ruskih dronova, dok se ukrajinske jedinice bore u močvarama, mulju i mreži ostrva gdje je svaki pokret meta. Civili izlaze na ulicu samo kada padne magla, a vojnici provode noći u vodi do pojasa

Na liniji fronta koja se proteže uz rijeku Dnjepar, rat poprima mračne obrise. Ukrajinski gradovi Nikopol, Marhanec i teško ranjeni Herson žive pod stalnim terorom ruskih dronova, dok ukrajinske snage pokušavaju odbraniti močvarno područje koje se već mjesecima poredi s „ukrajinskim Vijetnamom“.

U tom izokrenutom svijetu, kaže 39-godišnja Olga Dolnik iz Nikopola, dobro vrijeme donosi strah, a jutarnja magla jedini privremeni predah. Samo tada se usuđuje izaći iz kuće, dok deseci ruskih bespilotnih letjelica svakodnevno prelijeću njenu ulicu.

Ona vodi posjetioce do pijace i gradskog centra, pokazujući mjesta gdje su napadi već postali rutina: supermarket ATB, gradski trg, autobusna stajališta. Kada se magla raziđe, alarm za dronove prekida šetnju. Ubrzo slijedi eksplozija, pogođena je benzinska stanica, jedna od stotina meta koje ruske snage sistematski biraju posljednjih mjeseci. Samo u jednom danu pogođene su četiri pumpe u Marhancu, a stanovnici sada toče gorivo isključivo noću.

Internet i mobilne veze su gotovo potpuno prekinute. Prema riječima lokalnih zvaničnika, napadi dronovima porasli su za 50% u odnosu na početak novembra. Podaci od 2022. govore o 106 ubijenih civila i gotovo 800 ranjenih, većinom u napadima na vozila, ambulante i redove pred trgovinama. Organizacija Truth Hounds bilježi i do 700 napada sedmično u Hersonu. Ruske snage su proglasile 2,5 kilometra rive pod ukrajinskom kontrolom „crvenom zonom“: svako kretanje smatra se legitimnom metom.

Takve „ljudske safarije“, kako ih nazivaju stanovnici, preživio je i medicinski tehničar Andrij Mirošničenko. Dok je prevozio pacijenticu, dron je pogodio krov njihovg ambulantnog vozila. „Izvukli smo pacijenticu i sakrili se u rupu u zemlji. Drugi dron je eksplodirao odmah pored“, priča. Svi su zadobili povrede, ali su uspjeli preživjeti i bili evakuisani oklopnim vozilom.

Borbe na obalama Dnjepra vode se u uslovima sve brutalnijeg terena. Nakon rušenja brane Nova Kahovka 2023. godine, voda se povukla i ostavila mrežu ostrva, mulja i trske. Na tom isprepletenom pejzažu, ukrajinski vojnici postavljaju mine, zasjede i koriste izviđačke dronove, dok Rusi pokušavaju preuzeti kontrolu nad ostrvima koristeći čamce i lagane amfibije. Novi regruti 40. brigade obučavaju se na rječicama i močvarama pod nadzorom narednika Romana Hotaba. „Ovdje ko ne nauči nestati, ne preživi“, kaže on.

Jedan od veterana, Aleksandar, preživio je dvije sedmice skrivajući se među leševima saboraca, lutajući bez hrane i vode. „Na 30 centimetara već je voda, nema se gdje sakriti“, kaže. Njegova odiseja završila je medaljom, ali većina njegove patrole i dalje se vodi kao nestala.

Dodatnu težinu borbama na Dnjepru daje činjenica da se radi o prostoru gdje se spajaju dvije logike rata: ona klasične artiljerijske borbe i ona droniziranog, tehnološki ubrzanog sukoba u kojem je svaki pokret vidljiv, svaki točak automobila meta, a svaki izvor topline potencijalni signal za napad. Oficiri na terenu sve češće govore da je bitka za Dnjepar zapravo poligon na kojem se oblikuje budući karakter ratovanja u Evropi. U toj budućnosti rovovi nisu nestali, ali su samo jedna dimenzija šire mreže borbe, u kojoj se vojnici kreću kroz vodu, mutnoću i trsku kao kroz prirodnu arhitekturu koja ih jednako ugrožava kao i neprijatelj. „Ovdje vrijeme nije linearno“, kaže jedan od oficira. „Dron vas može posmatrati deset minuta, potpuno tiho, a onda vas pogoditi u sekundi.“

Drugi psihološki sloj ovog rata tiče se civilnog stanovništva, koje živi u prostoru gdje dan više nema prirodni ritam. Sunce, umjesto da bude izvor svjetla i sigurnosti, postalo je najopasniji signal, u sunčanim danima dronovi vide najdalje. U Nikopolu se stanovnici odvikavaju od normalnog vremena: djeca idu u park samo kada pada kiša, a stariji izlaze po lijekove prije zore. Škole rade u podrumima, internet često ne radi, a roditelji prate Telegram kanale koji signaliziraju pravac kretanja FPV dronova. Psiholozi opisuju ovu traumu kao „stalni život u nišanu“, strah od nevidljivog posmatranja koje može trajati satima prije nego što napad dođe.

Treći sloj rata tiče se strateškog značaja Dnjepra. Rusi nastoje ovladati mrežom ostrva kako bi postavili antene i proširili domet svojih dronova, čime bi povećali „zonu smrti“ koja već obuhvata Nikopol i Herson. Ukrajinska vojska ulaže ogromne napore da zadrži kontrolu nad svakim ostrvom, pa i onim najmanjim. Diverzantske grupe provode noći u vodi do pojasa, noseći dronove za miniranje i eksplozivne naprave u hermetički zatvorenim torbama. „Ovo nije rat koji se dobija jednom velikom bitkom“, kaže jedan od oficira. „Ovo je rat koji se dobija hiljadama malih pobjeda nad močvarom, mrakom i neprijateljem koji uvijek gleda odozgo.“

IZVOR: El Mundo