Bili smo potpuno svjesni zašto nam treba Behar. Živeći među drugima, shvatili smo da je nama najbitnija osviješćena spoznaja vlastite kulture, u istoj ravni kao i jezika kojim se kultura stvara i opisuje.

U sjećanje na Ismeta Icu Voljevicu (Mostar, 18. VII. 1922. – Zagreb, 30. X. 2008.)

Bilo je časno biti među pokretačima, glasio je naslov prelijepog kratkog eseja što nam ga je napisao dr. Muhamed Ždralović za zgodu predstavljanja tek izašlog prvog broja Behara u punoj Maloj dvorani Galerije Mimara u Zagrebu, dana 24. srpnja 1992. Tako se moje obećanje Ismetu Ici Voljevici da će Behar izaći uz njegov 70. rođendan – ostvario. Behar je izašao u tiskari Sabita i Mile Topić u Velikoj Gorici. Grafički i likovno ga je oblikovao Ico Voljevica, potpredsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Preporod.

Više se ne sjećam razloga zašto nije bio prisutan i autor eseja dr. Ždralović. Tada je, koliko se sjećam, Ili već otišao u Kairo, ili se spremao za odlazak na svoju novu radnu dužnost savjetnika veleposlanika u novotvorenom hrvatskom veleposlanstvu, Nj. E. Daniela Bučana, poznatog hrvatskog arabiste.

Ako se ne varam, ja sam, u sklopu svoje promotivne priče o časopisu pročitao Muhamedov tekst i predstavio drage prijatelje s kojima sam ponajbolje surađivao u tom najranijem razdoblju Preporodova djelovanja. Vidim tu fotografiju s promocije – lijeva na desno sjede Ismet Ico Voljevica, Edib Muftić, Ahmet Salihbegović i moja melenkost.

Predstavio sam svoje suradnike; izuzetno sam cijenio svakog od njih, ali i one koji su ispunili dvoranu do posljednjeg mjesta. Još ih vidim kako su s velikom voljom ulazili da pruže podršku Preporodu i Beharu.

Bili smo potpuno svjesni zašto nam treba Behar. Živeći među drugima, shvatili smo da je nama najbitnija osviješćena spoznaja vlastite kulture, u istoj ravni kao i jezika kojim se kultura stvara i opisuje.

Drugi bitan razlog postojanja Behara, bila je i zbiljna i bitna podrška reafirmaciji, povratku i uvođenju u službeni opticaj tradicionalnog etničkog i nacionalnog imena Bošnjak, bošnjačke atribucije književnosti i povratka bosanskog imena materinskog jezika.

Ne treba ni spominjati koliko je bilo od presudne važnosti pribaviti novčana sredstva da bi se naši naumi ostvarili, da bi se Behar tiskao i pojavio pred čitateljskom publikom. U prvoj godini izlaska Behara, morate se sami snalaziti, zaraditi povjerenje, zaslužiti budućnost i snažnu potporu čitalačke publike koju također treba ‘stvoriti’ i vrlo pažljivo njegovati. Ako putovanje te vrste dobro započne, možete se nadati potpori iz novog Ureda za nacionalne manjine, kojem sam aplicirao preko programske dionice djelatnosti Preporoda, i naravno najbitnije njegove komponente, Behara.

Sjećajmo se ljudi koji su bili u dvorani i čiju prisutnost još osjećam, čak i onih koji više nisu na ovom svijetu! Sjećanje nas oplemenjuje, podstiče da govorimo o ljudima koji su nam ostavili i pridodali dobru i plemenitu baštinu nepotrošive vrijednosti koja nas osvješćuje i utvrđuje naše pozicije postojanja bilo gdje da se nalazimo.

Oni su nam zapravo bliži od mnogih rođaka, oni su bili po utjecaju na naše znanje i ponašanje nerijetko bliži i presudniji od onih koji su za nas osobno vezani životnim habitusom – za „našu kost i naše meso“, a od naš tražili ništa, bijahu potpuno neovisni od naše ljubavi i bilo kakve porodične odanosti.

Gledam i druge fotografije s predstavljanja javnosti prvog broja Behara u Mimari; gledam u prvim redovima, u publici, dr. Sulejmana Mašovića, Ziju Sulejmanpašića, muftiju Ševku Omerbašića, dr. Osmana Muftića, ing. Kemala Nanića, akademika Ziju Haznadarevića, i ljude iz Glavnog odbora Preporoda, vidim i one koji su nam omogućili svojim marketinškim donacijama da platimo prve troškove – Hasana Tanovića (firma Tanoteks, Varaždin), Zlatana Karabegovića (IPR.doo), dr. med. Zeky Ahela (Privatna liječnička oridinacija, Zagreb). Bez njih ne bi danas bilo otisnutog sadržaja, teksta, misli. Bila bi samo priča poput dima cigarete. Ali nije, zato se valja sjećati. I pričati. Govoriti o tim ljudima po kojima se već daju ulice u gradovima njihovih zavičaja, možda jednog dana i u Zagrebu. Tako smo dobili naš Behar dana 18. VII. 1992., i donio ga u kuću Kasele i Ice kako sam obećao.

KAD PRIČAM O ICI VOLJEVICI, ISPRIČAM UVIJEK I NEŠTO NOVO

Kako su samo Zagrepčani voljeli Ismeta Icu Voljevicu! Njegove karikature čiju je slavu pronio neusporediv lik Grga. Voljevicu su učinile velikim junakom našeg duha, našeg vedrog pogleda na svijet, koji je Grgom razbijao naše nemoćne i jalove ljutnje na političare, naše dnevne frustracija na česte nestanke roba široke potrošnje, malih plaća i oskudice i uopće tjeskobe koje je reproducirao birokratski i administrativni i politički sistem. Ukratko: u tom liku Grge, prepoznavali su se ljudi zbiljnog jada i bijede – nalazeći lijek u Icinom „humoru koji oslobađa“!

Ico je znao u jednu rečenicu zbiti svoju autobiografiju: „Ja sam mostarski osnovac, sarajevski gimnazijalac a zagrebački sveučilištarac.“ Da, to je istina. Naime, njegova porodična postojbina je u Blagaju, a osobna – iz grada na Neretvi, u Mostaru. Ljudi tog kraja, poznati su po vedrini duha, duhovitosti i dosjetljivosti, drugim riječima po promišljenosti i životnoj neposrednosti. U Mostaru je rođen 18. VII. 1922. godine. Nakon osnovne škole obitelj je preselila u Sarajevo, gdje je završio gimnaziju, nakon koje je počeo i raditi u kinu Dubrovnik kao crtač i aranžer! Tada se priključio, kako je govorio, Jugoslavenskoj narodnoj armiji, ali ga je „spasila naredba odozgor“ – da oni koji imaju gimnaziju, moraju upisati fakultetu jer su „fakulteti zjapili prazni“! U Zagrebu je upisao studij arhitekture 1947. godine – i ostao cijeli svoj plodni život, do smrti 30. VII. 2008. godine. Između rođenja i smrti, izgradio je čudesnu, lijepu, prepoznatljivu karijeru koja jest po svojoj „predmetnosti – neopipljiva“, duhovita, ali koje je plijenila ljudsku pozornost, jer su je ljudi osjetili po plemenitom utjecaju – na „popravljanju svog svakodnevnog života i svojih ukupnih biografija“.

Nijedna biografije ne može reći sve o nekoj osobi, a i ne treba, može koliko može i koliko treba pametnom čovjeku. Meni je njegova biografija, i u pojedinostima, i u fragmentima, primjer kako kroz svijet prolazi, što zapaža, kako se u njemu snalazi i što čini građu od koje izgrađuje svoj stav, svoje misli, svoj vedar pogled na svijet što mnogi jednostavno ne znaju ili ne mogu. Više mi ne treba. Zanima me samo jedno – što određuje Ismeta Icu Voljevicu? Što ostavlja kad otputuje u vječnost.

Određuje ga uvid u nesavršenost svijeta i ljudi u njemu. A rješenje, koje nudi Voljevica, krije se u jednostavnosti, u razrješenju tegoba – dobrotom i humorom. Tako ih najčešće rješava Grga Protokol, kojeg je osmislio, započevši karijeru u Kerempuhu g. 1948., kad ga je „otkrio“ urednik Kerempuha Fadil Hadžić. Kerempuh je za Hadžićeva vođenje dosegnuo ogromnu nakladu od 200.000 primjeraka, ali su, svejedno, nekom iz vlasti smetale njegove žaoke. General Kladarin, koji je iz novosagrađenog nebodera „Vjesnika“, objedinjujući svu bitnu informativnu tiskanu djelatnost pod jednu (ideološku) kapu, „smatrao da (nam!) Kerempuh ne treba“, pa ga – ugasio preko noći. Voljevica je od tada prelazio iz jedne u drugu redakciju, od Globusa, Narodno lista, Vjesnika, te se, na kraju, skrasio u Večernjem listu. U njemu će, njegov genijalni Grga svakoga dana, s posljednje stranice, iz stalne rubricirane špalte, završavati dan cijeloj Hrvatskoj svojom mudrom humorističkom domišljatosti. Na toj je posljednjoj stranici Večernjaka, Voljevica objelodanio više od 10.000 „Grga“!

LAUREAT SVJETSKOG GLASA

Ismeti Ici Voljevci je dodijeljeno bezbroj nagrada u Hrvatskoj i u svijetu. Jedna među posljednjim je prva nagrada Međunarodnog natječajna Simavi, dnevnog stambolskoglista Hűrriyet. Uručena mu je Turskoj, iz ruku predsjednika Turske Republike Sűleymana Demirela. Povodom te nagrade, u prostorijama zagrebačkog Preporoda, priredili smo mu izložbu izabranih karikatura u listopadu 1993. koju je otvorio turski ambasador u Zagrebu, Nj. E. veleposlanik Yakin. U informativnom prilogu časopisa Behar, u Behar Journalu br. 2, objavili smo kratko proglašenje nagrade generalnog direktora Fondacije Hűrriyet, i intervju s laureatom Icom Voljevicom, koji je objavljenu u Hűrrijetu, pod naslovom Karikaturist je mačevalac.

Svaki put kad pišem o Ici Voljevici, dodam i neki detalj koji nisam ranije spominjao. Ovom prilikom spomenut ću da je prije godinu-dvije dana, jedna od pet mostarskih ulica koje su nosile dugo godina nakon ovoga rata imena nacističkih, ustaških kvislinga, promijenjena – ukinuto i zamijenjeno prihvatljivijim imenima istaknutih Mostaraca. Jedna od njih nosi časno ime Ismete Ice Voljevice. Ime koje i nakon preseljenja na Ahiret nije zaboravljeno.