„Neki politički pokreti vjeruju da su samo njihova pravila ispravna. Naša snaga leži u tome što ova revolucija ne teži pobjedi jedne klase ili ideologije nad drugom… Naša je Revolucija bijela: ne usvajamo parole, ali prihvatamo sve što nam izgleda korisno, bilo da je riječ o komunizmu, socijalizmu ili kapitalizmu.“
Tim riječima je šah Mohamed Reza Pahlavi, vladar Irana od 1941. do 1979. godine, nastojao objasniti svijetu viziju transformacije svoje zemlje – modernizaciju koju je nazvao „Bijela revolucija“. U vremenu kada je svijet bio podijeljen između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, Pahlavi je želio stvoriti alternativu: snažan, nezavisan Iran, otvoren prema raznim idejama, ali čvrsto pod njegovom kontrolom.
Kada je početkom 60-ih godina prošlog stoljeća lansirao svoj ambiciozni program reformi, šah je već bio dvije decenije na vlasti. Preživio je izazove nacionalista i reformista, među kojima je najpoznatiji premijer Mohamed Mosaddeq, koji je 1951. nacionalizirao naftnu industriju i protjerao strane kompanije poput Anglo-Iranian Oil Company (preteču British Petroleuma). Mosaddeq je svrgnut 1953. u puču organizovanom uz pomoć CIA-e i britanske MI6, čime je šah učvrstio svoju apsolutnu vlast.
Njegova vladavina poprimila je oblik modernog, tehnokratskog despotizma s izraženim elementima „prosvijećenog“ autoritarizma. Cilj mu je bio učiniti Iran silom, ne samo zbog nafte, već i kao kulturni i politički uzor islamskom svijetu. U svojim memoarima, pisanima u izgnanstvu, šah je zapisao: „Zamišljao sam buduće generacije Iranaca kako s ponosom zauzimaju mjesto koje im pripada u velikoj porodici naroda… Nadao sam se da će sjene srednjeg vijeka zauvijek nestati iz Irana, a da će svjetlost, suština naše civilizacije i kulture, prevladati.“
Prvi konkretan korak bio je raspuštanje tadašnjeg parlamenta 1961. godine, što je omogućilo provođenje dubinskih reformi bez prepreka. Najvažnija među njima bila je agrarna reforma kojom su ukinuti veliki latifundiji i razbijena moć tradicionalne feudalne klase. Iako se mogla smatrati prisilnim oduzimanjem zemlje, država je uglavnom otkupljivala zemlju kako bi je podijelila seljacima.
Bijela revolucija je uključivala i industrijske reforme: mnogi radnici su dobili udio u vlasništvu državnih preduzeća, a stvoren je sistem javnih kooperativa. Model nije bio ni potpuno kapitalistički ni potpuno socijalistički, već hibrid koji je pokušavao spojiti „najbolje“ iz oba svijeta.
Uvedena je besplatna i obavezna osnovna edukacija, poboljšan zdravstveni sistem, uvedeno univerzalno zdravstveno i socijalno osiguranje, izgrađene su brojne infrastrukture, posebno u Teheranu, koji je postao simbol novog Irana. Šah je također uveo pravo glasa za žene, čime je dodatno razljutio konzervativne krugove.
Bijela revolucija nije prošla bez otpora. Najžešći protivnici bili su šiitski klerici i stanovništvo ruralnih područja. Među njima se posebno istakao ajatolah Ruholah Homeini, koji će kasnije postati vođa Islamske revolucije. Smatrao je reforme napadom na islam i tradicionalne vrijednosti.
Šah je 1963. organizovao referendum kako bi legitimisao reforme. Pitanja su objedinjena u jedan paket od šest tačaka, a birači su mogli glasati samo „za“ ili „protiv“ u cjelini. Zanimljivo je da su i žene, koje tada još nisu imale pravo glasa, izuzetno bile uključene u glasanje, iako neformalno.
Rezultat je bio očekivano „apsolutan“: 5,6 miliona ljudi (99,9%) glasalo je za reforme, dok se tek oko 4.000 glasova izjasnilo protiv. Iako su opozicione snage, poput Mosaddeqovog Nacionalnog fronta i vjerske elite, pozvale na bojkot, odziv je bio ogroman.
U zvaničnom programu Bijele revolucije nalazilo se dvanaest tačaka:
- Ukidanje feudalnog sistema kroz agrarnu reformu.
- Nacionalizacija šuma i pašnjaka.
- Obnova i modernizacija gradova.
- Osnivanje „Vojske znanja“ (vojni regruti koji su podučavali nepismene).
- Osnivanje „Vojske zdravlja i higijene“.
- Distribucija zemlje seljacima.
- Besplatno i obavezno obrazovanje.
- Nacionalizacija hibridnih (strateških) resursa.
- Pravo glasa za žene.
- Učešće radnika u upravljanju industrijskim postrojenjima.
- Uvođenje socijalnog osiguranja.
- Osnivanje ministarstava za borbu protiv korupcije.
Najveći uspjeh bio je obrazovanje – stopa pismenosti je porasla s 12% na 70% u samo nekoliko godina. Također, Iran je ubrzano industrijalizovan i urbanizovan, a umjetnička scena je procvjetala.
Ali s modernizacijom je došla i represija. Šah je sve više pokazivao sklonost ka megalomaniji: 1967. se proglasio šahanšahom (kraljem kraljeva), a 1971. organizovao spektakularnu proslavu 2.500 godina Perzijske monarhije u Persepolisu – događaj koji je bio najskuplja i najraskošnija zabava ikad održana, dok je veliki dio Irana živio u siromaštvu.
Bijela revolucija, iako reformski ambiciozna, nije uspjela izgraditi most između elite i naroda. Nepovjerenje prema šahovom režimu raslo je, posebno zbog političke represije i korupcije. Taj jaz će 1979. dovesti do potpunog sloma režima i dolaska Islamske revolucije na čelu s Homeinijem.
Revolucija koja je trebala modernizirati Iran bez krvi – završila je kao žrtva vlastite veličine i nerealnih ambicija. Bijela revolucija ostaje primjer koliko je teško reformirati društvo odozgo, bez stvarnog uključivanja naroda i poštivanja njegovih kulturnih korijena.
IZVOR: La Vanguardia
