Edhem Mulabdić bio je mnogo više od prvog bošnjačkog romanopisca. Kao prosvjetitelj, urednik i kulturni organizator, stajao je u samom središtu bošnjačkog preporoda na prijelazu iz osmanskog u austrougarsko doba. Njegov roman Zeleno busenje, rad u časopisima Behar i Gajret te dugogodišnji angažman u kulturnim društvima oblikovali su temelje moderne bošnjačke književnosti i javnog života. Ipak, političke osude i ideološki obračuni nakon Drugog svjetskog rata gurnuli su ga u zaborav

U historiji bošnjačke moderne postoji paradoks koji se uporno ponavlja: što je neka ličnost više ugradila sebe u temelje zajednice, to je kasnije tiše istisnuta iz javnog pamćenja. Edhema Mulabdića zadesila je upravo takva sudbina. Bio je prvi bošnjački romanopisac, jedan od ključnih ljudi preporodnog doba, neumorni urednik, organizator, prosvjetitelj i politički akter ali je, uprkos svemu tome, ostao bez trajnog mjesta koje mu pripada u kolektivnoj svijesti. Njegovo ime danas češće susrećemo u fusnotama nego u živim raspravama o modernoj bošnjačkoj kulturi.

Rođen u Maglaju 1862. godine, Mulabdić je formiran u prijelomnom vremenu, na granici dvaju svjetova. Završio je mekteb i ruždiju, a potom i Učiteljsku školu u Sarajevu, gdje se susreo s novim pedagoškim i kulturnim modelima koje je donosila austrougarska uprava. Za razliku od mnogih savremenika koji su novo vrijeme dočekali s nepovjerenjem ili pasivnim otporom, Mulabdić se odlučio za drugačiji put: prihvatio je izazov modernizacije, ali bez odricanja od vlastitog identiteta.

Upravo u toj ravnoteži između tradicije i modernosti leži njegova historijska važnost. Iako će ostati zapamćen kao autor prvog bošnjačkog romana „Zeleno busenje“, književnost za njega nikada nije bila sama sebi svrha. Pisanje je shvatao kao sredstvo, kao instrument prosvjećivanja, moralne izgradnje i kulturne samosvijesti. Njegova osnovna djelatnost bila je, u najširem smislu, prosvjetiteljska: oblikovanje čitalačke publike, stvaranje institucija, poticanje kulturnog rada i javne odgovornosti.

Mulabdićev javni angažman bio je gotovo neprekidan. Bio je urednik i pokretač listova i časopisa koji su obilježili bošnjački kulturni preporod: Bošnjak, Behar, Gajret, Novi behar. U tim publikacijama nije se samo objavljivala književnost, nego se stvarala nova kulturna infrastruktura, prostor u kojem se raspravljalo o jeziku, obrazovanju, vjeri, identitetu i društvenim promjenama. Posebno je značajan njegov rad na prikupljanju i objavljivanju građe usmene književnosti. Mnoge balade i pripovijetke prvi su put zapisane upravo zahvaljujući uredničkom radu ljudi poput Mulabdića, čime je sačuvan cijeli jedan sloj bošnjačke duhovne baštine.

Njegov roman „Zeleno busenje“ zauzima posebno mjesto u toj priči. Riječ je o djelu koje tematizira traumatični prijelaz iz osmanskog u austrougarsko razdoblje, vrijeme zbunjenosti, straha i identitetskog preispitivanja bošnjačkog društva. Mulabdić ne piše s distance historičara, nego iznutra, iz perspektive zajednice koja se suočava s gubitkom poznatog svijeta. Upravo zato roman ima trajnu vrijednost: ne kao estetski eksperiment, nego kao dokument kolektivne psihologije jednog prijelomnog doba.

U književnom smislu, Mulabdić je morao improvizirati. Bošnjačka proza krajem 19. stoljeća nije imala razvijene narativne modele na narodnom jeziku. Za razliku od poezije, koja se mogla osloniti na bogatu usmenu i divansku tradiciju, pripovijedanje je tek tražilo svoje oblike. Mulabdić ih je nalazio kombinirajući folklornu priču, anegdotu, sentimentalnu crtu i didaktičku namjeru. Njegove novele i pripovijetke možda nisu uvijek estetski besprijekorne, ali su historijski presudne: one otvaraju prostor bošnjačkoj modernoj prozi.

No Mulabdićev rad ne može se razumjeti bez uvida u njegov institucionalni angažman. Bio je aktivan u društvima poput Gajreta i Narodne uzdanice, gdje je decenijama radio na obrazovanju, stipendiranjima i kulturnom uzdizanju bošnjačke omladine. Njegov petnaestogodišnji rad u Narodnoj uzdanici savremenici su s pravom smatrali krunom njegova javnog djelovanja. To nije bio glamurozan posao, ali je bio presudan: stvaranje obrazovanog sloja koji će moći preuzeti odgovornost za zajednicu.

Politički, Mulabdić je također bio aktivan. Kao narodni poslanik Jugoslavenske muslimanske organizacije između 1923. i 1929. godine, pokušavao je institucionalnim putem zaštititi interese bošnjačkog stanovništva. No politika mu nikada nije bila primarna ambicija; bila je produžetak njegovog prosvjetiteljskog uvjerenja da se društvo ne može mijenjati bez javnog angažmana.

Najtragičniji dio njegove biografije počinje nakon Drugog svjetskog rata. Zbog jedne večere kojoj je bio prisilno prisutan u vrijeme NDH, nova komunistička vlast ga je obilježila i kaznila. Oduzeta mu je penzija, suđeno mu je, a javno poniženje pratila je tiha izolacija. U vremenu kada su mnogi dobivali privilegije bez stvarnih zasluga, Mulabdić, jedan od najvećih bošnjačkih kulturnih radnika, ostavljen je bez osnovnih sredstava za život.

U tim godinama pokazao je dostojanstvo koje danas djeluje gotovo nestvarno. Nije molio, nije tražio milost, nego je pravnim putem tužio državu zbog nepravde. Svjedočili su rijetki prijatelji; mnogi su šutjeli iz straha. Preminuo je 29. januara 1954. godine, gotovo zaboravljen, ukopan tiho, bez javnih počasti. Vijest o njegovoj smrti objavljena je sa zakašnjenjem, a posljednje dane s njim je dijelila tek nekolicina ljudi.

Zaborav Edhema Mulabdića nije slučajan. On je posljedica ideoloških lomova, političkih obračuna i dugotrajnog potiskivanja bošnjačke kulturne povijesti u širem jugoslavenskom kontekstu. Bez razumijevanja ljudi poput Mulabdića, bošnjačka moderna ostaje bez svojih temelja a bošnjačka historija bez jednog od svojih najtiših, ali najupornijih graditelja.