Dvostruki standard Evrope prema Ukrajini i Gazi vratio se kao bumerang. Dok je s jedne strane branila međunarodno pravo u Ukrajini, Evropska unija je istovremeno šutnjom i političkim svrstavanjima tolerirala njegovo grubo kršenje u Pojasu Gaze. Francuski intelektualac Jean-Pierre Filiu pokazuje kako je takva politika oslabila i evropsku poziciju prema Rusiji, otvorila prostor američkom pritisku i dodatno osnažila autoritarne lidere poput Viktora Orbána. U trenutku kada Washington brutalno nameće rješenja i u Ukrajini i na Bliskom istoku, Evropa se suočava s posljedicama vlastite nedosljednosti

„Mi, Evropljani, možemo imati različite historije i jezike, ali ne postoji nijedan evropski jezik u kojem je ‘mir’ sinonim za kapitulaciju, niti ‘suverenitet’ sinonim za okupaciju.“ Tim riječima je devetog oktobra 2024. predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen pred Evropskim parlamentom napala mađarskog premijera Viktora Orbána.

Međutim, njene riječi odnosile su se isključivo na podršku Budimpešte „miru“ u Ukrajini koji bi bio tek „kapitulacija“ pred Rusijom, dok bi „ruski suverenitet“ nad okupiranim teritorijama predstavljao tek „okupaciju“ Ukrajine. Predsjednica Komisije pritom uopće nije bila svjesna da bi takve izjave mogle jednako tako opisati i Orbánovu bezrezervnu podršku izraelskom ratu uništenja u Gazi, u kojem je do tada već ubijeno više od 42.000 Palestinaca, dok su okupacione snage kontrolirale 80 posto enklave.

Razlog je jasan: Ursula von der Leyen je već 13. oktobra 2023. otputovala u Izrael kako bi izrazila podršku Evropske unije (EU) izraelskim odmazdama protiv Pojasa Gaze, svega šest dana nakon terorističkih napada Hamasa u kojima je ubijeno najmanje 1.200 ljudi. Predsjednica Komisije nije imala nikakav mandat za tako jednoznačan politički angažman, ali su njena proizraelska uvjerenja prevagnula nad svim drugim razmatranjima, gurajući EU u slijepu ulicu.

Taj evropski „dvostruki standard“ između Ukrajine i Gaze uistinu je oslabio Uniju pred Rusijom, a da joj pritom nije omogućio stvaran utjecaj na Bliskom istoku. Što se Benjamina Netanyahua tiče, on je učinio sve kako bi rat u Gazi produžio do povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Izraelski premijer je tako ponovo bio u istoj liniji s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji je također računao na Trumpov povratak na vlast.

Mjesec dana nakon tog verbalnog sukoba u Evropskom parlamentu, Orbán je mogao likovati nad Ursulom von der Leyen. Mađarski premijer, već dugogodišnji partner izraelskih i ruskih lidera, slavio je povratak svog šampiona Trumpa na čelo Sjedinjenih Američkih Država. Predsjednica Komisije, umjesto da se upusti u bilo kakvu samokritiku, nadala se da će usklađivanje politike EU prema Gazi s američkom politikom osigurati naklonost Bijele kuće kada je riječ o Ukrajini.

Ona je upadljivo šutjela kada je Trump, uz Netanyahua, četvrtog februara 2025. izjavio da će „Sjedinjene Američke Države preuzeti kontrolu nad Pojasom Gaze“. Nije rekla ni riječ da osudi američki plan da se palestinska enklava pretvori u „Rivijeru Bliskog istoka“, iako takav projekt očigledno liči na „etničko čišćenje“.

Evropa je zasnovana na vladavini prava, zbog čega je njen neuspjeh da s jednakom odlučnošću brani pravne principe u Ukrajini i na Bliskom istoku imao katastrofalne posljedice po njen međunarodni kredibilitet. Bijela kuća je evropsku šutnju o Gazi shvatila onakvom kakva jeste, kao priznanje slabosti, što je ohrabrilo nove američke provokacije, čak i na samom evropskom tlu.

Tako je 14. februara 2025. američki potpredsjednik J. D. Vance u Minhenu optužio evropske demokratije da „ograničavaju slobode“ time što sputavaju krajnju desnicu. Dvije sedmice kasnije, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u Bijeloj kući je optužen ne samo za nezahvalnost i „nepoštovanje“, nego i za političku nelegitimnost. Evropski lideri morali su se bez imalo ponosa angažirati kako bi ublažili Trumpov bijes prema Zelenskom, dok je Orbán u Budimpešti likovao na svim frontovima.

EU nije imala nikakvih primjedbi na imenovanje Stevea Witkoffa za posebnog izaslanika Bijele kuće za Bliski istok, uprkos njegovom potpunom nedostatku diplomatskog iskustva, riječ je o Trumpovom poslovnom i golf partneru. Ipak, Witkoff je barem krajem januara 2025. posjetio Pojas Gaze, doduše u pratnji izraelske vojske, dok nijedan evropski zvaničnik u petnaest mjeseci razornog sukoba nije kročio na to područje. Čelnici EU počeli su reagirati tek nakon što je Witkoff promoviran u izaslanika prema Kremlju, kada su se američki pritisci na Ukrajince počeli provoditi s istom brutalnošću i istim amaterizmom kao i prema Palestincima.

U martu 2025. Sjedinjene Američke Države suspendirale su vojnu pomoć Ukrajini, olakšavši rusko napredovanje, dok su istovremeno ohrabrile Izrael da obnovi ratna djelovanja u Gazi. Ubrzo potom, Orbán, oslonjen na vlastitu „dosljednost“, uz svečani doček ugostio je Netanyahua u Budimpešti, odbacujući nalog Međunarodnog krivičnog suda izdat protiv izraelskog premijera zbog „ratnih zločina“ i „zločina protiv čovječnosti“.

EU, koja je već usvojila 17 paketa sankcija protiv Rusije, pokazala se nesposobnom da preduzme ijednu mjeru prema Izraelu, uprkos gladi koja je u ljeto 2025. harala Pojasom Gaze. Dvadeset sedam država članica jednako su podijeljene i po pitanju rješenja s dvije države, odnosno koegzistencije Izraela i palestinske države koju bi trebalo priznati. Ta blokada primorava Francusku, odlučnu da ponovo pokrene takav diplomatski proces, da podršku traži izvan EU, u Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi i Australiji.

U međuvremenu, Jared Kushner, zet američkog predsjednika (i njegov izaslanik za Bliski istok tokom prvog mandata), pomaže Witkoffu i oko Ukrajine i oko Gaze. Ta dva promotora nekretnina prema Evropi se odnose s podjednakim nepoštovanjem u oba slučaja, pretvarajući Floridu, gdje Witkoff posjeduje golf-klub, u novo središte međunarodnih pregovora.

Godina 2025. tako će ući u historiju kao godina u kojoj je Evropa, usklađujući se sa Sjedinjenim Američkim Državama u Gazi, ozbiljno oslabila otpor Ukrajine. Najgore je to što mnogi evropski lideri toga još uvijek nisu svjesni.

Jean-Pierre Filiu je profesor pariškog univerziteta Sciences Po, jednog od najuglednijih evropskih univerziteta za političke nauke, međunarodne odnose i javne politike. Ovaj komentar je napisao za Le Monde