Porodica Benu Šejbe već stoljećima nosi jednu od najsuptilnijih i najtrajnijih dužnosti u islamskoj historiji, čuvanje ključeva Kabe. Ova uloga nije bila puka ceremonijalna čast, nego duboko ukorijenjen emanet koji simbolizira povjerenje, odgovornost i kontinuitet islamske tradicije. Od predislamskog perioda, preko Poslanikovog vremena, halifata, osmanske epohe pa sve do savremenog doba, ključevi Kabe ostali su u rukama iste porodice. Njihova priča otkriva kako su svetost, moralni autoritet i poštovanje emaneta nadživjeli promjene vlasti i epoha

Porodica koja je nosila ključeve Kabe bila je porodica Benu Šejbe, koja je preuzela jednu od najsuptilnijih i najkontinuiranijih simboličkih dužnosti u islamskoj historiji. Ta dužnost nije se svodila samo na čuvanje fizičkog ključa, nego je bila izravno povezana s nepovredivošću Kabe, njenom svetošću i pojmom emaneta, povjerenja koje se prenosi i čuva. Dug historijski kontinuitet, koji se proteže od predislamskog perioda, preko pojave islama, Emevija i Abasija, Memluka i Osmanlija, pa sve do savremene Saudijske Arabije, smjestio je porodicu Benu Šejbe u izuzetno i jedinstveno mjesto unutar islamskog svijeta.

Porijeklo porodice Benu Šejbe vezano je za ogranak Abduddar plemena Kurejš. Unutar Kurejša, dužnosti povezane s Kabom bile su raspodijeljene među različitim porodicama. Među tim dužnostima, hidžaba, čuvanje ključeva Kabe i odgovornost za njeno otvaranje i zatvaranje, smatrala se jednom od najprestižnijih. Hidžaba je bila povjerena potomcima Abduddara ibn Kusajja i prenosila se s koljena na koljeno. Jedan od najpoznatijih nosilaca ove dužnosti bio je Šejbe ibn Osman, unuk Abduddara, po kojem je porodica vremenom postala poznata kao Benu Šejbe.

U predislamskom periodu Kaba nije bila samo mjesto obreda, nego i političko, ekonomsko i društveno središte Mekke. Nošenje ključeva Kabe značilo je i posjedovanje znatnog društvenog utjecaja. Tokom hadžskih sezona, otvaranje Kabe, održavanje važnih plemenskih skupova i izvršavanje vjerskih rituala bilo je u rukama ove porodice. Takav položaj donosio je porodici Benu Šejbe veliki ugled i autoritet.

Dolazak islama temeljito je promijenio status i funkciju Kabe. Na dan oslobođenja Mekke, ključevi Kabe nalazili su se u rukama Osmana ibn Talhe, istaknutog pripadnika porodice Benu Šejbe, koji u tom trenutku još nije bio musliman. Kada je Poslanik, a.s., želio ući u Kabu, ključevi su uzeti od Osmana ibn Talhe. Neki ashabi tada su smatrali da bi ključevi trebali biti predati Hašimovićima.

Međutim, u tom trenutku dogodio se jedan od presudnih događaja u islamskoj historiji. Objavljen je 58. ajet sure En-Nisa, u kojem se naređuje da se emaneti povjeravaju onima koji su ih dostojni. Nakon toga, Poslanik, a.s., vratio je ključeve Kabe Osmanu ibn Talhi. Njegove riječi: „Ovi ključevi ostat će kod vas do Sudnjeg dana; oduzeti ih može samo nasilnik“, dale su ulozi porodice Benu Šejbe trajni islamski legitimitet. Nakon ovog događaja, Osman ibn Talha primio je islam.

Ovaj čin jasno je pokazao jedno od temeljnih načela islama: Poslanik, a.s., raspodjelu dužnosti vezanih za najsvetije islamsko mjesto nije temeljio na rodbinskim ili političkim razlozima, nego na odgovornosti i povjerenju. Time je uloga porodice Benu Šejbe dobila ne samo tradicionalni, nego i vjerski nepovrediv status.

U periodu četverice pravednih halifa ključevi Kabe ostali su u rukama porodice Benu Šejbe. Tokom vladavine Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije, r.a., ova praksa nije mijenjana. Uprkos političkom autoritetu nad Mekkom, halife nisu intervenirale u dužnost hidžabe, čime su pokazale poštovanje prema Poslanikovoj praksi i svetosti vjerskih simbola.

Ni u emevijskom periodu ova tradicija nije prekinuta. Iako su Emevije imale punu političku kontrolu nad Mekkom, nisu oduzele ključeve Kabe porodici Benu Šejbe. Naprotiv, pojedini emevijski halife uvažavali su njihovu ulogu prilikom radova na održavanju i obnovi Kabe, što je dodatno učvrstilo simboličku snagu ove dužnosti.

U doba Abasija došlo je do određenih arhitektonskih zahvata na Kabi, zamjene njenog pokrivača i proširenja prostora oko nje. Ipak, ključevi su i dalje ostajali u rukama porodice Benu Šejbe. Abasijski halife, iako su se smatrali legitimnim vođama islamskog svijeta, nisu dovodili u pitanje Poslanikovu odluku. Ovakav stav tumačen je i kao dio njihove težnje ka vjerskoj legitimaciji vlasti.

Tokom memlučkog perioda Hidžaz je bio pod upravom Kaira. Memlučki sultani pridavali su veliku važnost Kabi, slali njen pokrivač i osiguravali sigurnost hadžskih puteva. Ipak, ključevi Kabe ostali su u rukama porodice Benu Šejbe, čija je uloga bila priznata, a njeni članovi uživali su posebne privilegije.

Osmanlije su Hidžaz stavile pod svoju vlast 1517. godine, u vrijeme sultana Selima I. Osmanski vladari su se nazivali Hadimü’l-Haremeyn, odnosno „sluge dvaju harema“, čime su naglašavali da njihova vlast nad Mekkom i Medinom ima karakter služenja. Tokom cijelog osmanskog perioda, ključevi Kabe ostali su kod porodice Benu Šejbe, a njihovi predstavnici imali su centralnu ulogu u svim ceremonijama i obnovama vezanim za Kabu.

U osmanskim arhivima sačuvani su brojni dokumenti o porodici Benu Šejbe, uključujući zapise o plaćama, darovima i sultanovim poveljama. Osmanska administracija vodila je računa o imenima nosilaca hidžabe i pazila da se ova dužnost ne prenese izvan porodice, čime je dodatno potvrđena privrženost islamskoj tradiciji.

Ključevi Kabe nisu smatrani raskošnim predmetom, već simbolički snažnim emanetom. Njihovo čuvanje podrazumijevalo je i odgovornost za odlučivanje o tome kada i kome će se vrata Kabe otvoriti. Ta odgovornost nije shvaćena kao vlast, nego kao služenje. Porodica Benu Šejbe ovu je ulogu kroz historiju doživljavala prije svega kao obavezu.

U islamskoj misli, porodica koja nosi ključeve Kabe predstavlja živ primjer pojma emaneta. Ta dužnost jedna je od rijetkih vjerskih funkcija koja nije mijenjala nosioce uprkos smjenama političkih vlasti. Upravo ta postojanost pokazuje kako su u islamskoj civilizaciji tradicija, legitimitet i sveti simboli bili pažljivo očuvani.

Na kraju, priča o porodici Benu Šejbe pokazuje da se islamska historija ne može razumjeti isključivo kroz političke i vojne događaje. Ona zahtijeva razumijevanje moralnih i simboličkih dimenzija. Činjenica da su ključevi Kabe ostali u rukama ove porodice svjedoči o tome kako je Poslanikovo shvatanje emaneta duboko usvojeno u kasnijim stoljećima. Uprkos protoku vremena, ova dužnost je opstala i ostala neraskidivo vezana uz svetost Kabe. Porodica Benu Šejbe s pravom se smatra jednim od najstarijih živih nasljeđa islamske historije.

IZVOR: GZT