Normalizacija mržnje i ravnodušnosti ugrožava liberalne demokratije, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti

Hannah Arendt, jedna od najutjecajnijih političkih filozofkinja 20. stoljeća, ostavila nam je upozorenje koje odjekuje uznemirujućom aktuelnošću u našem vremenu: zlo se ne manifestira uvijek kao nešto monstruozno ili iznimno. Ponekad se krije iza normalnosti, birokratije i ravnodušnosti. Ova ideja, središnja ideja njenog rada „Eichmann u Jerusalemu: Studija o banalnosti zla“, proizašla je iz njenog izvještavanja sa suđenja Adolfu Eichmannu, jednom od arhitekata holokausta.

Arendt je primijetila da Eichmann nije čudovište, već običan čovjek, birokrata koji je slijedio naredbe ne razmišljajući o posljedicama svojih postupaka. Promišljanje koje nije bilo bez kontroverzi, koje je krucijalno upozorenje za savremena društva, posebno u vrijeme kada politički lideri i javne osobe banaliziraju simbole i diskurse koji se povezuju s nacizmom i fašizmom, piše današnja La Vanguardia.

Arendt nije samo opisala Eichmannovo ponašanje, već nas je takođe upozorila na to kako se totalitarne ideologije hrane pasivnošću i saučesništvom običnih ljudi. Nacizam nije trijumfovao samo zbog okrutnosti svojih vođa, već zato što su milioni ljudi prihvatili, normalizirali ili ignorisali njegove zločine. Eichmann je u svojoj prosječnosti utjelovio tu opasnu dinamiku: on nije bio fanatični ideolog, već službenik koji je svoj posao doživljavao kao puku administrativnu proceduru. Ova normalizacija zla ono je čega se Arendt bojala da bi se moglo ponoviti u bilo kojem društvu.

Arendt je u svom djelu napisala: „Najveće zlo nije radikalno, ono nema korijena, pa stoga nema granica; može dosegnuti nezamislivo i osvojiti cijeli svijet.” Ovaj izraz, koji se čini napisan baš za naše vrijeme, naglašava kako se zlo može širiti ako mu se ne suoči direktno. Arendt nije govorila o metafizičkom ili apstraktnom zlu, već o konkretnom zlu, ukorijenjenom u ravnodušnosti i nedostatku kritičkog mišljenja. Eichmann je u svojoj banalnosti bio opasan upravo zato što nije promišljao svoje postupke.

Jednostavno je poslušao.

Danas, gotovo šest desetljeća nakon suđenja Eichmannu, upozorenja Hane Arendt dobijaju novo značenje. Živimo u eri u kojoj su javne osobe poput Donalda Trumpa, njegovog potpredsjednika Vancea ili tajkuna Elona Muska optužene za trivijalizaciju simbola i retorike povezane s nacizmom. Bilo trivijalizirajućim komentarima, korištenjem populističkih slogana ili širenjem teorija zavjere, ovi zvaničnici i poslovni ljudi doprinose normalizaciji ideja koje su u prošlosti dovele do uništenja demokratija i počinjenja zločina protiv čovječnosti.

Donald Trump, tokom i nakon svog predsjedničkog mandata, kritikovan je zbog korištenja jezika koji podsjeća na govore autoritarnih vođa. Njegova antiimigrantska retorika, njegov prezir prema nezavisnim medijima i njegovo stalno preispitivanje demokratskih institucija upoređeni su s taktikama fašističkih režima. Nadalje, njegovo odbijanje da nasilno osudi rasističke skupine bijele rase, kao što je pokazao u predsjedničkoj debati 2020. kada je od njih zatražio da “budu spremni”, odražava opasnu dvosmislenost prema nasilnim ideologijama.

J. D. Vance, Trumpov potpredsjednik, takođe je optužen za korištenje populističkog diskursa koji poziva na podjele i društveno nezadovoljstvo, ključne elemente uspona totalitarizma u 20. stoljeću. Vance je umanjio važnost borbe protiv desnog ekstremizma, tvrdeći da je medijska pompa ono što pridonosi normalizaciji ovih ideologija.

Sa svoje strane, Elon Musk, jedan od najutjecajnijih ljudi na svijetu zbog svoje kontrole nad platformama kao što je X (bivši Twitter), kritikovan je zbog širenja sadržaja koji trivijalizira nacizam. Godine 2023. Musk je podijelio, a potom obrisao objavu koja je poredila Georgea Sorosa, jevrejskog filantropa, sa superzlikovcem, uobičajenim antisemitskim tropom u nacističkoj propagandi. Osim toga, njegova je platforma optužena da omogućuje širenje govora mržnje i teorija zavjere, što pridonosi normalizaciji ekstremističkih ideja. I sam je izveo nacistički pozdrav koji nije slučajan, već tražen. Pozdrav koji je Steve Bannon, koji je bio Trumpova desna ruka u prošlom mandatu, ponovio danima kasnije u okviru globalnog susreta ekstremne desnice čiji je domaćin bio sam predsjednik SAD-a.

Arendt nije uspjela predvidjeti utjecaj društvenih medija i tehnologije na širenje opasnih ideologija. Međutim, njena je analiza posebno relevantna u ovom kontekstu. Digitalne platforme, dajući prednost angažmanu nad istinitošću, stvorili su pogodno tlo za dezinformacije i mržnju. Trivijalizacija nacističkih simbola, širenje teorija zavjere i normalizacija ekstremističkih govora fenomeni su koji su se umnožili u digitalnom dobu.

Opasnost ne leži samo u moćnim ličnostima koje trivijaliziraju te ideje, već u milionima ljudi koji ih konzumiraju i dijele bez razmišljanja o njihovim implikacijama. Kao što je Arendt upozorila, zlo nije uvijek očito; često se skriva iza rutine i ravnodušnosti. U svijetu u kojem se informacije troše brzo i površno, rizik da društva ignoriraju ili normaliziraju destruktivne ideologije veći je nego ikada.

Arendt je insistirala na tome da je sposobnost kritičkog mišljenja ključna za izbjegavanje banalnosti zla. U svom djelu „Život duha“ napisala je: “Sama misao proizlazi iz događaja proživljenog iskustva i mora ostati povezana s njima kao jedinim pokazateljima koji je mogu voditi.” Ovaj izraz naglašava važnost neodvajanja misli od stvarnosti. Za Arendt, opasnost leži u tome što ljudi prestanu razmišljati o svojim postupcima i jednostavno slijede naredbe ili upute a da ih ne propituju.

U sadašnjem kontekstu, ovo upozorenje je relevantnije nego ikad. Društveni mediji i algoritmi koji njima upravljaju skloni su stvaranju informacijskih mjehurića u kojima se ekstremističke ideje mogu neosporno širiti. Nedostatak kritičkog mišljenja, u kombinaciji s lakoćom širenja poruka mržnje, stvara plodno tlo za hipotezu njemačkE filozofkinje.

Arendt nas je također upozorila na posljedice nesuočavanja sa zlom. U „Eichmannu u Jerusalemu“ je napisala: “Problem zla neće biti temeljni problem poslijeratnog razdoblja, kao što je bio nakon Prvog svjetskog rata, nego problem prava i moći.” Tom rečenicom Arendt je istakla da je pravi izazov ne samo prepoznati zlo, već uspostaviti pravne i društvene mehanizme za borbu protiv njega. Drugim riječima, nije dovoljno identifikovati zločine; potrebno je stvoriti strukture koje sprječavaju njegovo ponavljanje.

Danas je ovo upozorenje posebno aktuelno. U mnogim je zemljama uspon populističkih i autoritarnih vođa ugrozio demokratske institucije. Normalizacija govora mržnje i trivijalizacija nacističkih simbola signali su za uzbunu koje ne možemo zanemariti. Kao društvo, imamo odgovornost suočiti se s tim prijetnjama prije nego bude prekasno.

Hannah Arendt nas je naučila da zlo ne zahtijeva čudovišta, već ljude koji odluče ne misliti, ne ispitivati ​​i ne djelovati. Njeno upozorenje je poziv na budnost i individualnu odgovornost. U vrijeme kada politički lideri i javne osobe trivijaliziraju simbole i diskurse povezane s nacizmom i fašizmom, ključno je zapamtiti lekcije Hane Arendt, zaključuje La Vanguardia.