Kurt Waldheim, bivši austrijski predsjednik i generalni sekretar Ujedinjenih nacija, ostao je jedna od najkontroverznijih ličnosti poslijeratne Evrope. Tokom 1980-ih njegov uspon na najviše državne funkcije zasjenjen je otkrićima o ratnoj prošlosti: kao oficir Wehrmachta, Waldheim je služio na Balkanu, gdje su njegove jedinice bile povezane s masovnim zločinima nad civilima u Jugoslaviji i Grčkoj. Iako je godinama poricao odgovornost i umanjivao svoju ulogu, historijske komisije utvrdile su da je imao daleko aktivniji doprinos nego što je tvrdio. Waldheimovo ime ostalo je sinonim za zataškavanje, političku manipulaciju i neizbrisivu kontroverzu

Uoči trenutka kada je lični dosje bivšeg austrijskog predsjednika i generalnog sekretara UN-a Kurta Waldheima trebao, prema novom Zakonu o slobodi informacija, postati dostupan javnosti, austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova pronašlo je neuobičajeno rješenje da to spriječi.

Umjesto da akt otvori javnosti, kako zakon nalaže, Ministarstvo ga je iznenada prebacilo u Državni arhiv gdje će ostati nedostupan sve do 2033. godine. Ovaj potez izazvao je novi val kontroverzi oko jednog od najosjetljivijih dokumenata poslijeratne Austrije.

Još u februaru 1988. međunarodna historijska komisija predala je svoj izvještaj kancelaru Franzu Vranitzkom. Uprkos upozorenjima tadašnjeg generalnog sekretara Ministarstva vanjskih poslova Thomasa Klestila da bi objavljivanje moglo izazvati „ustavnu krizu“, komisija je zaključila da Waldheim tokom Drugog svjetskog rata nije bio tek marginalni „kancelarijski oficir“.

Naprotiv, naveli su eksperti, više puta je sudjelovao u radnjama povezanim s ratnim zločinima na Balkanu, čime je omogućio njihov izvršaj. Iako nezadovoljan izvještajem, Waldheim je nekoliko sedmica kasnije pristao na pitanja u ORF-ovom „Inlandsreportu“, gdje se posebno problematiziralo njegovo prikrivanje vlastite ratne prošlosti.

Na pitanje zašto nikada nije spomenuo svoje najkontroverznije ratne angažmane, Waldheim je tvrdio kako sve stoji „u njegovim personalnim aktima u Ministarstvu“, koje, kako je rekao, niko ne želi pogledati. No, novinar Peter Rabl odmah ga je demantirao: personalni akti su među najstrožije čuvanim dokumentima države, a nijedan službenik mu ih nikada ne bi predočio.

Trideset sedam godina poslije, situacija je ostala ista. Umjesto da se akt stavi na uvid javnosti, Ministarstvo je 13. novembra ove godine, istog dana kada je odbijen zahtjev na osnovu Zakona o slobodi informacija, dosje prebacilo u Državni arhiv. Time je izbjegnut zakonski mandat transparentnosti, jer arhivska regulativa omogućava duže rokove tajnosti. Prema dopisu Helmunta Gschladta, akta neće biti moguće otvoriti prije 2033, odnosno 50 godina od posljednje zvanične obrade, koja datira iz juna 1983. godine.

Ovaj potez posebno je ironičan jer je aktuelna ministrica, Beate Meinl-Reisinger, dok je bila poslanica NEOS-a, bila među najglasnijim zagovornicima transparentnosti i prva je u parlamentu 2013. pokrenula inicijativu za zakon o slobodi informacija.

Dosje Kurta Waldheima ima složenu i burnu historiju. Već tokom predsjedničke kampanje 1986. dijelovi akta koji se odnose na razdoblje prije 1970. bili su „nestali“. O tome je tada pisao i New York Times. Prema kasnijem odgovoru na poslaničko pitanje, Waldheim je sam naredio da se dokumenti iz Personalne službe prenesu u kabinet dok je bio ministar vanjskih poslova između 1968. i 1970. godine.

Nakon što je akt ipak pronađen u jednom sefu, Waldheim ga je uoči izbora pokušao iskoristiti kao sredstvo vlastite odbrane. Novinarima je pokazao nekoliko izabranih dokumenata, ali je istraga magazina Profil utvrdila da su njegove izjave o pripadnosti nacističkom konjičkom korpusu bile neistinite.

Postojale su čak i glasine da su, uz političku asistenciju tadašnjeg SPÖ-a, kopije akta završile u Svjetskom jevrejskom kongresu u New Yorku. Tu tvrdnju iznio je diplomata Ferdinand Trauttmansdorff tokom razgovora s Waldheimovim unukom Gabrielom Karasom, koji je 2017. istraživao djedovu biografiju.

Zanimljivo je i da međunarodna historijska komisija iz 1988. nikada nije tražila uvid u personalni akt. Prema riječima njenog jedinog preživjelog člana, Hagena Fleischera, kritički nastrojeni članovi smatrali su da bi im bilo ponuđeno samo ono što je već odabrano za zvaničnu dokumentaciju, što bi bila „čista gubljenja vremena“. Drugi tadašnji akteri navode da bi Ministarstvo, da je komisija zahtijevala uvid, vjerovatno moralo pristati.

Nakon Waldheimove smrti 2007. akt je ostao pod ključem Ministarstva. Tek donošenjem novog Zakona o slobodi informacija otvorila se mogućnost pristupa. No Paragraf 16 omogućio je Ministarstvu da taj pristup izbjegne pozivajući se na posebne regulative u drugim zakonima, u ovom slučaju na arhivsko zakonodavstvo, koje predviđa znatno duže rokove tajnosti.

Tako je i najkontroverzniji personalni dosje Druge republike ponovo sklonjen od očiju javnosti i ostat će skriven još najmanje osam godina.

IZVOR: Der Standard