Devetog oktobra 1934. godine, u luci Marseille, metak makedonskog atentatora Vlade Černozemskog, u službi ustaškog pokreta Ante Pavelića, prekinuo je život kralja Aleksandra Karađorđevića i srušio temelje Jugoslavije. Atentat je ušao u historiju, planiran u Italiji, logistički podržan iz Mađarske, a izveden u srcu Francuske. Iako je pištolj držao Černozemski, ideološki i politički okidač povukli su Pavelić i njegovi ustaše, uz blagoslov fašističkog Rima. Atentat je bio početak kraja jedne države i uvod u eru fašističke dominacije na Balkanu

Atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, devetog oktobra 1934. godine, nije bio samo spektakularno političko ubistvo, nego kulminacija duboke krize jedne države stvorene na nasilju i hegemoniji. Njegov ubica, makedonski revolucionar Vlado Georgiev, poznat i kao Vlado Černozemski, pucao je iz neposredne blizine, ali pravi organizatori bili su ustaški pokret Ante Pavelića, uz podršku VMRO-a i fašističke Italije.

Kralj Aleksandar je, od uvođenja diktature šestog januara 1929, postao oličenje represije u Jugoslaviji. Raspustio je Narodnu skupštinu, ukinuo Vidovdanski ustav i zabranio rad političkih stranaka. Ukinuta su nacionalna imena, uvedena cenzura, pooštreni zakoni i teror državne policije. Diktatura je trebala stvoriti “jugoslovenski narod”, ali je u stvarnosti pojačala srpsku dominaciju i izazvala bijes Hrvata i Makedonaca.

Kada su 1928. u Skupštini ubijeni zastupnici Hrvatske seljačke stranke, među njima i Stjepan Radić, Aleksandar je iskoristio politički haos da preuzme potpunu vlast. Njegova vlast je bila kombinacija vojne discipline, autokratskog stila i velikosrpske ideologije. Kralj se oslanjao na vojsku i Srpsku pravoslavnu crkvu, a svoju politiku gradio pod zaštitom Francuske, glavne sile Antante. Međutim, njegova diktatura je u hrvatskim krugovima izazvala odlučnu radikalizaciju.

Odmah nakon proglašenja diktature, brojni političari i aktivisti napustili su zemlju. Među njima i Ante Pavelić, dotadašnji zastupnik Hrvatske stranke prava. Pavelić je već 1929. iz Beča počeo organizirati emigrantske krugove i tražiti strane pokrovitelje za borbu protiv Jugoslavije. Njegov cilj bio je rušenje kraljevine i uspostava “nezavisne hrvatske države” oružjem i terorom.

U aprilu 1929. Pavelić i njegov saradnik Gustav Perčec potpisali su u Sofiji sporazum s makedonskom revolucionarnom organizacijom VMRO, koju je predvodio Vančo Mihajlov. Taj savez između hrvatskih i makedonskih separatista imao je jasan cilj, zajedničku borbu protiv Jugoslavije, i to svim sredstvima, uključujući atentate. Pavelić je u govoru u Sofiji otvoreno najavio borbu “ne samo protiv diktature, nego protiv svakog zajedničkog života sa Srbima”.

Beogradski sud ga je u julu iste godine osudio na smrt u odsutnosti, a on je pobjegao u Italiju, gdje je pronašao moćnog zaštitnika u Benitu Mussoliniju. Fašistička Italija, koja je imala teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji, postala je glavni sponzor Pavelićeve organizacije. U Italiji je Pavelić djelovao pod lažnim imenima (“Antonio Serdar”), održavao kontakt s Mussolinijevim bratom Arnaldom i visokim funkcionerima Ministarstva unutrašnjih poslova, te je počeo graditi vojni aparat, ustaški pokret.

Između 1931. i 1934. Pavelićeve ustaše su u Mađarskoj, Austriji i Italiji organizirale logore za obuku emigranata i plaćenika. Najpoznatiji od njih bio je Janka-puszta, imanje od 150 hektara nedaleko od jugoslavenske granice. Njime je upravljao Gustav Perčec, a tamo su obučavani teroristi i diverzanti. Logor je bio centar antijugoslavenske aktivnosti, uključujući prebacivanje oružja, eksploziva i propagandnih letaka u zemlju.

Jugoslavenska policija pokušavala je infiltrirati agente, među njima i Jelku Pogorelec, ljubavnicu Gustava Perčeca, koja je dostavljala informacije o aktivnostima ustaša i njihovim kontaktima s Italijom. Unatoč tome, Pavelićeva mreža postajala je sve šira: pored Evrope, ustaše su djelovali i kroz emigrantske organizacije u Kanadi, SAD-u i Argentini. Glavni medij propagande bio je list Nezavisna Hrvatska, koji je pozivao na likvidaciju kralja i “slobodu hrvatskog naroda”.

Uprkos malobrojnosti, Pavelić je uspio stvoriti mit o moćnoj organizaciji. Njegov pokret je vješto koristio simboliku ustanka, “ustaša” je značilo “ustanik”, ali pod Pavelićem ta riječ je poprimila značenje političkog teroriste. Cilj je bio jasan: ubiti kralja Aleksandra i srušiti Jugoslaviju.

Prvi ozbiljan pokušaj ubistva kralja Aleksandra dogodio se u decembru 1933. godine u Zagrebu. Atentator je bio Petar Oreb, seljak s Korčule, regrutovan u ustaškom logoru Borgo Val di Taro u Italiji. Oreb je trebao ubiti kralja tokom njegove posjete Zagrebu 16. decembra, ali se u posljednjem trenutku predomislio, prema svjedočenju učesnika, “prizor djece koja su potrčala kralju u zagrljaj” ga je pokolebao. Kada su sutradan došli policijski agenti, Oreb je ubio jednog i ranio drugog, ali je ubrzo uhapšen.

Na suđenju u Beogradu, Oreb, Josip Begović i Antun Pogorelec osuđeni su na smrt. Pogorelec je pomilovan, dok su Oreb i Begović pogubljeni 12. maja 1934. godine. Međutim, neuspjeh atentata nije zaustavio ustaški plan, naprotiv, ubrzao je pripreme za novi, mnogo preciznije organiziran napad.

Ustaški listovi u emigraciji objavili su u proljeće 1934. “osudu na smrt kralja Aleksandra”, navodeći njegove “zločine nad hrvatskim narodom” i pozivajući “ustaške odrede da izvrše presudu”. Iz Italije i Mađarske počele su se koordinirati nove akcije. Ovaj put, meta je bila Francuska, simbol savezničkog poretka koji je garantovao opstanak Jugoslavije.

Aleksandar Karađorđević je bio svjestan prijetnji. Još ranije je izjavio Ivanu Meštroviću da “noću ne može spavati” zbog stalnih obavještenja o planovima atentata. Ipak, u jesen 1934. godine odlučio je da krene u državnu posjetu Francuskoj. Francuska mu je bila glavni saveznik, a ministar vanjskih poslova Louis Barthou želio je da obnovi stari savez i ojača antinacistički blok u Evropi. Kralj je putovao razaračem “Dubrovnik”, dok je kraljica Marija trebala doći vozom i pridružiti mu se u Dijonu.

Francuska policija bila je upozorena da ustaše planiraju atentat. Jugoslavenski obavještajac Vladeta Milićević čak je poslao depešu s upozorenjem da “hrvatsko-makedonski teroristi” pripremaju napad, ali kralj je odbio promijeniti plan puta. “Neću se skrivati pred neprijateljima”, rekao je, “ako mi je suđeno, poginuću kao vojnik.”

Kada je devetog oktobra 1934. brod “Dubrovnik” uplovio u marsejsku luku, sve je bilo spremno za ceremoniju. Ulice su bile okićene francuskim i jugoslavenskim zastavama, mase građana su čekale kralja, a među njima se neprimjetno kretao i Vlado Černozemski, agent VMRO-a koji je stigao u Francusku s lažnim dokumentima.

U utorak, devetog oktobra 1934. godine, brod Dubrovnik uplovio je u luku Marseille. Bio je to vedar jesenji dan. Kralj Aleksandar, poznat po vojničkoj strogosti i gotovo ritualnom držanju, bio je odlično raspoložen. U uniformi generala jugoslovenske vojske, sa širokim osmijehom, zakoračio je na francusko tlo. Na pristaništu ga je dočekao francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou, ratni heroj i zagovornik saveza protiv Hitlerove Njemačke.

Ceremonija je bila brižljivo planirana, kralj je trebao položiti vijenac na spomenik poginulim francuskim vojnicima i nastaviti prema prefekturi. U koloni automobila, kralj je sjedio u prvom otvorenom kabrioletu marke Delage, uz Barthoua i generala Alphonsea Georgesa. Put su osiguravale jake policijske snage, ali samo prividno: u masi se već nalazio čovjek koji je odlučio da se u tom trenutku pretvori u oružje.

Njegovo ime bilo je Vlado Georgiev Černozemski, član makedonske organizacije VMRO, višestruki ubica i jedan od najiskusnijih atentatora Balkana. U Francusku je stigao s lažnim pasošem, putujući iz Mađarske i Italije, s dokumentima koje su mu obezbijedili Pavelićevi ljudi. Černozemskog su do granice pratili Zvonimir Pospišil i Ivan Rajić, dvojica hrvatskih ustaša koji su, zajedno s Mijom Kraljem, činili logističku jezgru atentatorske grupe.

U trenutku kada je kolona skrenula u Rue de la Canebière, masa je počela klicati. Kralj se nagnuo prema prozoru, a Černozemski, koji je čekao uz rub ulice, iskočio je iz gomile i s udaljenosti od svega tri metra zapucao iz revolvera Browning M1910. Prvi metak pogodio je kralja u vrat, drugi u grudi, treći mu je raznio lice. Kralj je pao u Barthouovo naručje, a za nekoliko sekundi, francuska policija i kraljeva pratnja otvorile su vatru. Nastao je kaos: ljudi su vrištali, konji su se propinjali, a Černozemski je, pogođen bajonetima i mecima, srušen na tlo. Umro je istog dana u pritvoru.

Ali najtragičniji obrat dogodio se nekoliko minuta kasnije. U metežu, jedan od francuskih policajaca slučajno je pogodio Louisa Barthoua u ruku. Rana se inficirala i ministar je preminuo od krvarenja, ubijen ne metkom atentatora, nego nepažnjom vlastite zaštite. Jugoslavija je ostala bez monarha, a Francuska bez arhitekta svoje sigurnosne politike.

Iako je oružje držao u ruci makedonski revolucionar, idejni i organizacijski okvir atentata nosio je pečat ustaške emigracije. Francuska istraga, a kasnije i međunarodni procesi, pokazali su da su plan osmislili Eugen Dido Kvaternik i Ante Pavelić, uz saradnju Vanče Mihajlova iz VMRO-a. Pavelić je iz Italije koordinirao logistiku i izbor atentatora, dok je Kvaternik upravljao tehničkim pripremama, uključujući nabavku oružja, dokumenta i lažne pasoše.

U ljeto 1934. Pavelić i Mihajlov su se sastali u Torinu, gdje su dogovorili posljednje detalje. Mihajlov je obećao da će obezbijediti ljude, “hladne profesionalce”,  koji će izvršiti atentat, dok su ustaše trebale osigurati finansijsku podršku i kanale za ulazak u Francusku. Dido Kvaternik, poznat po vojničkoj pedantnosti, vodio je kompletan dosje operacije pod kodnim imenom “Marseille”.

Atentatori su podijeljeni u dvije grupe. Prva, koju su činili Černozemski, Pospišil, Rajić i Kralj, imala je zadatak da obavi fizički čin atentata i da se, ako je moguće, povuče u Italiju. Druga grupa je osiguravala logistiku i komunikaciju između Italije, Švajcarske i Mađarske. Pavelićevi kontakti u mađarskoj tajnoj službi i italijanskom OVRA aparatu omogućili su da ljudi prelaze granice s diplomatskom preciznošću.

Kvaternik je danima proučavao rutu kraljeve posjete, prateći francuske novine i izvještaje s jugoslovenskog dvora. “Sve je bilo u detaljima”, zapisat će kasnije jedan istražitelj. “Ustaše su znali ne samo gdje će kralj proći, već i u kojem trenutku će okrenuti glavu.”

Već nekoliko sati nakon atentata, francuska policija počela je hapsiti Pavelićeve agente. Uhapsili su Zvonimira Pospišila i Ivana Rajića, koji su pokušali pobjeći vozom. Kod njih su pronađene upute na hrvatskom i bugarskom jeziku, te fotografije Pavelića i Mihajlova. U Zagrebu, Beogradu i Parizu objavljene su potjernice, a u Italiji se znalo da su Pavelić i Kvaternik već pod Mussolinijevom zaštitom.

Jugoslavenska vlada optužila je odmah Italiju i Mađarsku za saučesništvo. Beogradski listovi su objavljivali naslove poput: “Ustaše ubile kralja!”, “Fašistička Italija krije zločince!”, “Mussolini pruža utočište Paveliću!”. Francuska štampa je bila zatečena, ali ne i bez sumnji: u Le Temps i Le Figaro isticalo se da su “organizatori atentata imali utočište u Italiji i koristili italijanske dokumente”.

U Parizu je formirana specijalna komisija pod vodstvom sudije Georgesa Desbonsa, poznatog po svojoj britkosti. Desbons je tokom suđenja branio optužene ustaše, tvrdeći da je riječ o “borcima za slobodu hrvatskog naroda”. Taj pokušaj da se ubistvo prikaže kao politički čin, a ne teroristički zločin, izazvao je burne reakcije u Francuskoj javnosti. Ipak, presuda je bila jasna: atentat je rezultat organizovanog ustaškog i makedonskog terora uz podršku stranih sila.

U međuvremenu, Pavelić i Kvaternik su u Rimu nastavili živjeti pod italijanskom zaštitom, zaštićeni od izručenja. Mussolini ih je smatrao korisnim instrumentom za pritisak na Jugoslaviju, osobito zbog sporova oko granice i uticaja nad Dalmacijom. Mađarska, koja je već ranije pomagala ustašama, odbila je svaku odgovornost.

Iako se u javnosti govorilo o Italiji i Mađarskoj, pojedini francuski i jugoslovenski izvori sumnjali su i u njemačku umiješanost. Hitlerova Njemačka tada je bila u usponu, a kralja Aleksandra se smatrlao jednim od rijetkih balkanskih monarha koji je otvoreno stajao uz Francusku. Ubijanjem kralja, Njemačka je de facto oslabila francuski blok u jugoistočnoj Evropi. Diplomat i publicista Josip Čeprnić u svom radu navodi da su se “u Berlinu s pažnjom i zadovoljstvom promatrali događaji u Marseilleu”, iako direktni dokazi o učešću njemačke obavještajne službe nikada nisu pronađeni.

Ipak, najkonkretniji trag vodio je prema Rimu i Budimpešti. Jugoslavenska diplomacija u Parizu i Londonu izradila je kompletan dosje, u kojem je navodila da su “ustaški kampovi u Italiji djelovali uz znanje i podršku fašističkih vlasti”, te da su italijanski oficiri pomagali Paveliću u transportu oružja. Ta dokumentacija je poslana Društvu naroda, ali bez rezultata: veliki evropski igrači nisu željeli otvoreni sukob s Mussolinijem.

Tijelo kralja Aleksandra prebačeno je brodom “Dubrovnik” nazad u Jugoslaviju. Put do Beograda pretvorio se u nacionalnu procesiju: hiljade ljudi su plakale uz pruge, crkve su zvonile, novine objavljivale crne naslovnice. Kraljev kovčeg bio je pokriven zastavom Kraljevine Jugoslavije i pratila ga je udovica, kraljica Marija.

Francuska javnost je Aleksandra opisivala kao “posljednjeg viteza Evrope”, dok su u Zagrebu i Dalmaciji vijesti dočekane s mješavinom šoka i tihe distance. U nekim emigrantskim krugovima ustaše su čak slavile “smrt tiranina”. Pavelić je u pismu iz Rima, objavljenom u ustaškoj štampi, pisao: “Hrvatski narod je osvetio svoje mučenike.”

Nasljednik prestola, Petar II Karađorđević, imao je samo 11 godina. Vladu je preuzeo namjesnik knez Pavle, pokušavajući stabilizirati državu, ali atentat u Marseilleu označio je početak kraja jugoslovenskog monarhizma. Uslijedile su godine političke nesigurnosti, međunarodne izolacije i ubrzanog približavanja Njemačkoj, sve ono što je kralj Aleksandar želio spriječiti.

Nakon krvoprolića u Marseilleu, Francuska je pokrenula opsežnu istragu. Tokom nekoliko sedmica uhapšeno je više desetina osoba povezanih s atentatorima, među njima i Zvonimir Pospišil, Ivan Rajić i Mijo Kralj, trojica Pavelićevih ljudi koji su pomagali Černozemskom.
Suđenje, održano 1935. godine u Aix-en-Provenceu, pretvorilo se u spektakl evropskih razmjera. Na optuženičkoj klupi našli su se uglavnom niži izvršioci, dok su glavni organizatori, Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, ostali u Italiji pod Mussolinijevom zaštitom.

Francuski advokat Georges Desbons, poznat po sklonosti političkim aferama, preuzeo je obranu ustaša. Njegova strategija bila je smiona: pokušao je dokazati da optuženi nisu teroristi, nego “borci za slobodu jednog porobljenog naroda”. Desbons je u sudnici čak iznosio Pavelićeve tekstove o “hrvatskom pravu na samoodređenje” i tvrdio da su njegovi klijenti žrtve jugoslavenske diktature. Francuska javnost, šokirana ubistvom kralja i vlastitog ministra, doživjela je tu obranu kao uvredu. Novine Le Matin i Le Temps pisale su da “odbrana pokušava pretvoriti ubice u mučenike”.

Presude su bile stroge, ali simbolično nedovoljne. Zvonimir Pospišil i Ivan Rajić osuđeni su na doživotni zatvor, dok je Mijo Kralj dobio 20 godina teške robije. Pavelić i Kvaternik osuđeni su u odsustvu na smrt, ali Francuska ih nikada nije mogla izručiti: Rim je odbio svaki zahtjev Beograda. Mussolini je na proteste odgovorio hladno: “Italija ne izručuje političke borce.”

Francuska je potom prekinula diplomatske odnose s Italijom, a Beograd je uveo djelomični bojkot italijanske robe. U jugoslavenskoj javnosti zavladalo je uvjerenje da je fašistički režim direktno saučestvovao u ubistvu kralja. Ustaše su od tada u Beogradu postale sinonim za izdaju, teror i fašističku agenturu.

Atentat u Marseilleu bio je, ujedno, i prekretnica u životu Ante Pavelića. Od marginalnog političara i emigranta, pretvorio se u figuru svjetske notorije. Za Italiju, Pavelić je postao koristan instrument, neko koga je Mussolini mogao držati u rezervi kao prijetnju Jugoslaviji, naročito kad su odnosi Beograda i Rima ulazili u napetosti.

U kampovima kod Zbigne, Monfalconea i Bologne, Pavelić i Kvaternik nastavili su okupljati ljude, obučavati ih, izdavati propagandne listove i održavati kontakt s hrvatskim iseljenicima. Njegov status u Italiji bio je dvojak: formalno “interniran”, ali u praksi slobodan da djeluje.

U svojim izjavama Pavelić je i dalje pravdao atentat: tvrdio je da je Aleksandar bio “tiranin koji je ubio Hrvatsku”, a da je “marsejski metak otvorio put hrvatskoj slobodi”.

Za Mussolinija, to je bio idealan narativ. Italija je Pavelića koristila kao pritisak na Beograd u pregovorima o razgraničenju na Jadranu. Pavelić je, zauzvrat, pristajao na sve: obećavao Italiji “posebne veze” i “prijateljstvo s rimskim narodom” u budućoj hrvatskoj državi.

Ustaški pokret se od tog trenutka oblikovao u protofašističku organizaciju, s kultom mučeništva i mitom o “ustašama iz Marseillea”. Na njihovu simboliku kasnije će se nadovezati Pavelićeva Nezavisna Država Hrvatska, proglašena 1941. pod italijansko-njemačkim kišobranom, ostvarenje istih onih ciljeva koji su prije sedam godina u Marseilleu krvavo probijeni mecima.

Ubistvo kralja Aleksandra izazvalo je seizmički potres u jugoistočnoj Evropi. Država koja je ionako počivala na krhkoj ravnoteži između Srba, Hrvata i Slovenaca, ostala je bez monarha koji je bio i simbol i cement centralne vlasti. Maloljetni kralj Petar II nije mogao preuzeti dužnost, pa je vlast predata namjesništvu pod knezom Pavlom. Njegova politika bila je umjerena i pokušavala je ublažiti represiju nad Hrvatima, ali atentat je ostavio dubok trag nepovjerenja.

Francuska, koja je izgubila i Barthoua, privremeno se povukla s Balkana, dok su Italija i Njemačka popunjavale vakuum. Već 1935. Beograd je, izoliran i oslabljen, bio prisiljen na pregovore s Rimom i Berlinom. Kraljeva smrt označila je kraj francuske dominacije i početak prodiranja fašizma na Balkan.

U jugoslovenskom društvu, atentat je produbio sukobe. Srpski nacionalisti su optuživali “hrvatske izdajice”, dok su hrvatske mase i dalje bile ogorčene zbog višegodišnjeg terora. Režim je pojačao hapšenja, a propaganda je širila slike kralja Aleksandra kao “mučenika za jedinstvo”. Na mjestu atentata u Marseilleu postavljen je spomenik, dok je u Beogradu sagrađena monumentalna crkva Svetog Đorđa na Oplencu, gdje su sahranjeni kralj i njegovi preci, u kamenu simbolično zacementirana ideja jedinstva koja je već tada počela da puca.

Francuska je atentat doživjela kao poraz svog diplomatskog autoriteta. Barthou je bio ključni arhitekt “Istočnog pakta”, plana o stvaranju saveza Francuske, Poljske, Čehoslovačke, Rumunjske i Jugoslavije protiv Hitlera. Njegova i smrt kralja Aleksandra sahranile su i taj pakt. Britanija je, sa svoje strane, promatrala sve s oprezom, dok je Njemačka koristila situaciju da pojača ekonomski utjecaj u jugoistočnoj Evropi.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, u martu 1935, Hitler je otvoreno najavio ponovno naoružavanje Njemačke. Jugoslavija, bez jakih saveznika i unutrašnje stabilnosti, našla se u vakuumu između dva bloka i upravo iz tog vakuuma će kasnije proizaći njen slom 1941.