Jedna od najprovokativnijih Hichamovih teza glasi: danas se arapski, šire MENA identitet, sve brže i sve dublje oblikuje u Evropi. Ne zato što je Zapad privlačniji, nego zato što je zavičajni prostor zarobljen krizom, a dijaspora traži moralni i politički jezik kojim će objasniti vlastitu egzistenciju. Palestina je, u toj mapi, srce priče: protestna etika, zahtjev za univerzalnim mjerilima, gađenje prema dvostrukim standardima

Moulay Hicham El Alauí, poznat i kao „Princ Crveni“ ili „Princ buntovnik“, jedan je od najzanimljivijih likova savremene arapske aristokratije. Rođen 1964. godine u Meknesu, odrastao je rame uz rame sa svojim rođakom, današnjim kraljem Maroka Mohamedom VI. Obrazovanje su dijelili u mladosti, ali su im se putevi kasnije dramatično razdvojili. Dok je Mohamed VI. preuzeo prijestolje i postao oličenje stabilnosti marokanske monarhije, Hicham je krenuo putem disidenta i intelektualca.

U javnosti ga prate dva epiteta: „crveni“ jer je, u poređenju sa ostatkom dinastije Alauí, zagovarao demokratske reforme i konstitucionalnu monarhiju po uzoru na Španiju i „buntovnik“ jer se nije ustručavao da kritikuje vlastitu porodicu i kraljevski dvor. Iako je formalno peti u liniji nasljedstva prijestolja, već decenijama živi u egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je stekao reputaciju ozbiljnog akademika.

Danas je direktor Instituta za savremene studije Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i Centralne Azije na Univerzitetu Princeton. Autor je više knjiga i brojnih članaka o političkim transformacijama u arapskom svijetu. Njegovo porijeklo, međutim, čini ga jedinstvenim posmatračem, on nije tek istraživač nego i čovjek čije su veze utkane u samu strukturu arapskih elita. Njegov djed po majci bio je Riad Solh, prvi premijer Libana nakon nezavisnosti, a u rodbinskoj liniji povezan je i sa saudijskom kraljevskom porodicom, uključujući poznatog princa i biznismena Al Waleeda bin Talala.

Za razliku od većine arapskih prinčeva i visokih dužnosnika, Moulay Hicham je odlučio otvoreno govoriti. Njegove analize odnosa između arapskih režima i Izraela, položaja Palestine, kao i stanja u samom Maroku, uvijek izazivaju pažnju. Posljednji intervju, koji je dao u Madridu, otkriva kako ovaj šezdesetjednogodišnji princ vidi budućnost Bliskog istoka.

Na početku razgovora jasno je rekao: ono što se danas dešava u Gazi naziva genocidom. „Do sada sam imao dileme oko upotrebe te riječi“, kaže, „ali više ne. Sada nemam sumnje: radi se o genocidu.“ Takva otvorenost rijetko se čuje od nekoga iz arapskih vladajućih porodica. Dok većina režima balansira između očuvanja odnosa sa SAD-om i potiskivanja palestinskog pitanja u drugi plan, Hicham upozorava da je vrijeme protiv njih: „Gnjev se akumulira i jednom će eksplodirati.“

Na pitanje kako arapske vlade uspijevaju da „hodaju po toj tankoj liniji“, princ ističe da su pokušavali ignorisati palestinsko pitanje. „Držali su se podalje, da ne bi morali prekinuti veze s Izraelom. Ali ovo nije sukob koji traje godinu ili dvije, ovo je decenijski rat. Kada dođe do pokušaja masovnih protjerivanja Palestinaca, što smatram izvjesnim, režimi će se suočiti s ogromnom nestabilnošću.“

Za Hichama, izraelska dominacija je vojno nesporna, ali politički i moralno porazna. „Izrael je pobijedio na bojnom polju, ali nije uspio svoju pobjedu pretvoriti u legitimno prihvatanje. Oni se oslanjaju na američku podršku i poneke evropske zemlje, ali njihova ideologija je danas mesijanska, religijski vođena. To znači da imaju vremena koliko god žele da završe svoj projekat.“

Njegove riječi odražavaju duboku zabrinutost: ako se plan nastavi, a Palestinci budu protjerani, arapske ulice će eruptirati. „Palestinci su odbili otići, svjesni da bi to bila nova Nakba. Oni ostaju i odupiru se. I vjerujem da će se njihova hrabrost upisati u historiju.“

Princ je uvjeren da rješenje o dvije države više ne postoji. „Već petnaest godina govorim da je to nemoguće. Prvi koji je to rekao bio je Edward Said. Izrael je kolonizirao svu zemlju, izgradio mreže puteva i zidova, stvorio nove realnosti. Nema mjesta za palestinsku državu. Izrael će se povući jedino pod pritiskom sile, možda za deset ili petnaest godina, ali tada će već biti kasno.“

Šta onda ostaje? Za Hichama, moguće su samo hibridne formule: konfederacija, suverenitet dijeljen na različite načine, modeli zajedničkog prostora. „Pogledajte Irsku – trebalo je pet stoljeća da se pronađe kompromis. Palestinci neće završiti kao Indijanci u rezervatima. Vjerujem da će se pojaviti drugačiji scenariji.“

Posebno je zanimljiva njegova analiza marokanske pozicije. Dok su u Maroku održane neke od najvećih pro-palestinskih demonstracija, službeni Rabat njeguje stratešku alijansu s Izraelom. „Maroko nema rizike kakve imaju Egipat ili Jordan – nema problema s vodom, granicama, niti prijetnje izbjeglica. Zato marokanski narod snažnije reaguje na patnje Palestinaca. Ali istovremeno, država gaji višedecenijski odnos s Izraelom koji seže još u doba mog strica, kralja Hassana II.“

Podsjetio je na poznati slučaj iz 1960-ih, kada je marokanska obavještajna služba omogućila izraelskom Mossadu pristup razgovorima na arapskim samitima. „To nije kralj Hassan vidio kao izdaju, nego kao realpolitiku. On je znao da arapski režimi igraju dvostruku igru, jedno govore, drugo rade.“

Ova dvostruka logika nastavila se i kasnije: Rabat je istovremeno bio domaćin samitima na kojima je priznata PLO, ali i održavao tajne kanale s Izraelom. „Kralj Hassan je shvatio da pitanje Palestine nije isto što i arapski nacionalizam. Zato je istovremeno mogao podržavati Palestince i sarađivati s Izraelom.“

Jedna od najprovokativnijih Hichamovih teza glasi: danas se arapski, šire MENA identitet, sve brže i sve dublje oblikuje u Evropi. Ne zato što je Zapad privlačniji, nego zato što je zavičajni prostor zarobljen krizom, a dijaspora traži moralni i politički jezik kojim će objasniti vlastitu egzistenciju. Palestina je, u toj mapi, srce priče: protestna etika, zahtjev za univerzalnim mjerilima, gađenje prema dvostrukim standardima.

Evropa, pak, odgovara defanzivno. U nekim državama, osobito u Francuskoj, nakon sedmog oktobra došlo je do naglog skoka u percepciji „vidljivog islama“ kao prijetnje. Hicham podsjeća da je prije dvadeset godina ministar unutrašnjih poslova Sarkozy razgovarao s predstavnicima muslimanskih organizacija, među njima i s onima koje se kolokvijalno podvode pod „bratstvo“, kako bi olakšao integraciju. Danas, službeni izvještaji u Parizu sumnjiče „ulazak“ muslimana u institucije kao strategiju „preuzimanja“.

Hicham taj diskurs smatra pogrešnim i empirijski neodrživim: glasovi muslimanskih građana, kaže on, nisu „blokovski“, već uglavnom vođeni interesnim kalkulacijama, ko nudi više socijalne mobilnosti, ko otvara vrata obrazovanju i tržištu rada. U tom premještanju borbe vidi i dašak pozitivne ironije: muslimani su sve manje getoizirani i sve više dio srednje klase. To bi trebao biti trijumf integracije; umjesto toga, postaje dokaz „prijetnje“.

Kada govori o islamizmu, Hicham odbija i apologiju i demonologiju. Suština je, kaže, da „stari islamisti“, oni koji su vjekovali u transakciji s vojskom i aparatom vlasti, blijede. Novi val tek treba da se profiliše: religioznost će i dalje biti prisutna u javnom prostoru, ali s drugačijim naglaskom. Pomjeraju se težišta: pitanja porodice, manjina, seksualnosti dobijaju veću vidljivost; bankarska kamata ili odnos muškarac-žena u tradicionalnim kodovima gube centralnost.

Za Maroko to znači dvostruku utakmicu. Postoji „službeni islam“ kojim režim garantuje sebe kao čuvara „prave doktrine“, i postoji mnoštvo drugih interpretativnih tradicija. Hicham podsjeća na jednostavnu, često previđenu činjenicu: islam nema centralni dogmatski autoritet poput katoličke ortodoksije; on poznaje ortopraksu, ispravno vršenje vjere, ali ne i jednu, neupitnu ortodoksiju. Kada dođe vrijeme tranzicije, zaključuje, monarhija će morati izabrati ulogu moralnog, a ne policijskog arbitra. Tada će nastati konkurencija islamizama i sekularnih projekata; tek iz tog trenja može se roditi pakt koji bi zemlju stabilizirao.

Zašto se Hicham toliko zadržava na Francuskoj? Ne zato što je Pariz centar svijeta, nego zato što je upravo tu, u laboratoriju sekularizma s jakim državnim refleksom, najvidljiviji lom između javne religioznosti i republikanskog pojma neutralnosti. U tom sudaru „ratova kulture“ pitanje Palestine postaje kratkospojnik: mladi, obrazovani i često uspješni muslimani traže da ih se tretira kao punopravne građane, bez sumnji u „lojalnost“, a istovremeno traže da društvo napokon prestane relativizirati smrt i patnju u Gazi. Hicham predlaže trezvenost: manje moralne panike, više socijalne politike, više politike jednakih prava.

Ako se traži zašto je Arapsko proljeće propalo, Hicham daje dvostruki odgovor. Prvo: revolucionarna energija nije pretočena u politiku. Mreže koje su rušile vođe nisu se pretvorile u partije, nisu zadobile strategijsku disciplinu, nisu naučile da pregovaraju u dugom trajanju. Režim padne, poredak ostane, a akteri pobune ostanu posmatrači.

Drugo: kontrarevolucija je došla s obilnim finansijskim infuzijama iz bogatih monarhija Zaljeva, prvenstveno iz Emirata i Saudijske Arabije. Cilj je bio jednostavan: reafirmirati autoritarni status quo i spriječiti da val slobode podrije sigurnosne i dinastičke paktove koji drže regiju na okupu. Egipat je postao školski primjer, vojno-poslovni kompleks koji preusmjerava javna sredstva u kartel „privatnih“ kompanija pod državnim kišobranom i zadužuje generacije spektakularnim, ali ekonomskim praznim projektima.

Za Egipat Hicham ne okoliša: država preživljava prodajom zemlje i direktnim grantovima iz straha Zapada od migracija i terorizma. To nije razvoj, to je transfuzija. Tako uređen sistem, kaže on, nužno puca , „ne znamo kada i kako, ali kolaps je izvjestan“. Ta dijagnoza nije usmjerena protiv Egipta, nego protiv iluzije da se politička ekonomija može beskonačno suspendirati kreditima i poklonima.

U široj slici, autoritarci su „usavršili igru“: naoružali se legalističkim kozama, digitalnim nadzorom, mekim i tvrdim cenzorskim tehnikama. Ali strukturalni uzroci, nezaposlenost, demografski pritisak, klimatska kriza, nestašice vode, pad produktivnosti, ostaju. Zato Hicham, uprkos svemu, očekuje nove runde pobuna. „Evropa je do demokracije često stizala kroz više talasa, s mnogo poraza između. Zašto bi arapski svijet bio izuzetak?“

U geopolitičkom kadru posljednje decenije Hicham vidi „veliki obrat“: Izrael je uspio degradirati iransku moć projekcijom udara i kombinacijom sankcija i asimetričnih operacija. Ali, i tu je poanta, rezultat može biti stabilizacija koja će se na kraju vratiti kao bumerang. Ako Teheran, oslabljen i pragmatičan, uđe u aranžmane koji mu osiguravaju prostor da konsoliduje državu, unutrašnji pritisci neće nestati, ali će ratna logika izgubiti dah. U tom okruženju Izrael će instinktivno nastojati da „zatalasa“, da spriječi konsolidaciju. Hicham upozorava: pokušaj promjene režima izvana bio bi katastrofa; Amerikanci nisu voljeni u Iranu, a agresija bi homogenizirala baš one tvrde strukture koje liberalni Iranci žele izbjeći.

U Siriji na horizontu vidi ličnost Al Džolanija kao „negativnu definiciju“, više nije ono što je bio (ni džihadista, ni salafista, ni brat), ali šta jeste tek će se pokazati. U Iraku i Libanu prepoznaje isti nagon: koliko-toliko distancirati se od iranskog tutorstva, a opet ne posvađati se sa Zapadom; tražiti prostor za autonomiju institucija izvan permanentne logike milicija.

Energetske interkonekcije preko Gibraltara, obrada migracijskih tokova bez ciničnog „outsourcinga“ nasilja, budno upravljanje trgovinom i granicama, zajednički turizam i kulturne razmjene, to je inventar koji Hicham priziva umjesto retoričkih bitaka. Upozorava, doduše, da prijateljstva država nisu linearna: promjene vlada u Madridu donose drugačiji ton, ali pruga ostaje ista.

Na pitanje o Donaldovoj politici na Bliskom istoku Hicham nudi paradoks: Trump je, napustivši nuklearni sporazum s Iranom, „gađao šire od Obame“, iako iz pogrešnih razloga i bez institucionalne inteligencije. No važnija je druga teza: arapske mase koje su nekad tražile demokratski uzor u Zapadu sada gledaju kako se zapadne politike kreću ka populističkoj desnici. Kad „Rim“ gubi kompas, provincije ostaju bez modela.

To ipak stvara novu mogućnost: prestati gledati u ogledalo i početi gledati u sebe. Arapski svijet, s Berberima, Kurdima i svim narodima regiona, ima obilje „opresivnog iskustva“, to zvuči sumorno, ali je i kapital političke mudrosti. Nije ostalo nijedno ostrvo demokratije, kaže Hicham; posljednje, Tunis, potonulo je. Upravo zato kapilarna iskustva preživljavanja mogu postati jezgro novih politika.

IZVOR: El Confidencial