Andaluzija nije samo prošlost, već živi trag islamske civilizacije na tlu Evrope. Granada i Kordoba svjedoče vremenu u kojem su znanje, arhitektura i duhovnost oblikovali gradove i ljude
Andaluzija je, po svojoj biti, magrebska. Ona je prostor i iskustvo islama s one strane horizonta, mjesto na kojem je islamska civilizacija ne samo stigla nego i duboko pustila korijenje, oblikujući gradove, ljude i način mišljenja. Granada i Kordoba nisu tek geografske tačke na mapi juga Evrope; one su prostori u kojima je islamska vizija svijeta pronašla život i, u velikoj mjeri, nastavila da traje. U njihovim ulicama osjeća se dah Magreba, na njihovim zidovima ispisana je historija susreta Istoka i Zapada, a njihova tišina još uvijek doziva slojeve značenja koji nadilaze turističke razglednice.
Od trenutka kada je čovjek postao svjestan sebe, započela je njegova potraga za smislom u ovosvjetskom životu. Ta potraga vodi ka mudrosti, ka razumijevanju univerzuma i ka potrebi da se izgradi prostor – fizički i duhovni – u kojem pojedinac i zajednica mogu prepoznati sebe. Prostor u kojem čovjek živi nije neutralan: on se gradi kroz međusobne odnose, vrijednosti i uvjerenja, a s vremenom prerasta u identitet. Drugim riječima, način na koji doživljavamo prostor, od sela do grada, oblikuje čovjekovu ličnost od početka do kraja.
Ljudi prostor ne naseljavaju samo tijelima, već i značenjima. Vrijednosti, vjerovanja, kultura, običaji i tradicija pretaču se u motive, u raspored ulica, u odnos svjetla i sjene, u fontane, trgove, kuće i bogomolje. Ulica kojom hodamo, staza kojom prolazimo, kuća u kojoj živimo ili džamija u kojoj se molimo, sve to sudjeluje u procesu izgradnje identiteta, koji se vremenom vraća čovjeku i oblikuje ga iznova.
Svaka civilizacija u historiji, polazeći od vlastitih vrijednosti, stvarala je poseban arhitektonski i urbani izraz. Dok su se carstva smjenjivala, njihova imena su trajala onoliko dugo koliko su trajali prostori koje su oblikovala. Čak i nakon stoljeća, građevine i gradovi ostaju nosioci pamćenja, dijelovi civilizacijskog nasljeđa koje se prenosi s generacije na generaciju. U nekim krajevima to nasljeđe ostaje gotovo netaknuto, dok se u drugima, poput Andaluzije, pretvara u slojevitu, kosmopolitsku cjelinu, nastalu pod utjecajem više civilizacija.
Civilizacijska svijest islama, paralelno s njegovim širenjem, dobila je različite oblike i izrazila se u raznim geografijama. Na istoku se protezala do granica Kine, dok se na zapadu širila sve do unutrašnjosti Evrope, dosežući Iberijski poluotok. Islamska civilizacija nije bila zatvorena cjelina; ona je povezivala različite intelektualne i kulturne tokove, stvarajući bogatu harmoniju ideja. Počevši od Meke i Medine, preko Damaska i Bagdada, oblikovala se jedna misao koja je, gdje god je stigla, donosila gradnju, obnovu i preporod.
U tom procesu, Medina kao duhovna tradicija nije nametala prazne obrasce, već je nastojala razumjeti prirodni kontekst svake nove geografije. Zato su u nekim krajevima nastajali novi gradovi, dok su u drugima postojeći prostori doživljavali preobrazbu. Tragovi te misli ostali su vidljivi u Samarkandu i Buhari, u Isfahanu i Jerusalemu, ali i na krajnjem zapadu islamskog svijeta, u Andaluziji.
Putovanje kroz gradove Andaluzije, Granadu, Kordobu, Sevillu i Malagu, nije samo fizičko kretanje, već i susret s civilizacijama koje su u sebi nosile mudrost, znanje i osjećaj za mjeru. Ovi gradovi ne govore glasno, ali njihova arhitektura i prostorni sklad svjedoče o vremenu u kojem su znanje i ljepota bili nerazdvojni. Teško je govoriti o Andaluziji bez osjećaja nedostatnosti, jer svaka tvrdnja o njenoj historiji i duhovnoj snazi nužno ostaje nepotpuna.
Islamski period učinio je Andaluziju, posebno Kordobu i Granadu, centrima znanja. Danas, dok prolazite ulicama Kordobe i ulazite u nekadašnju Veliku džamiju, pretvorenu u katedralu, i dalje se osjeća taj hod znanja. Grad priziva imena učenjaka, filozofa i pjesnika koji su ovdje živjeli, podsjećajući da je u vrijeme kada je veliki dio Evrope tonuo u krizu, Andaluzija bila svjetionik učenja.
Imena poput Ibn Rušda, Ibn Tufejla, Ibn Hazma ili Muhjiddina Ibn Arebija nisu samo historijske reference; ona su dokaz intelektualne dubine jednog svijeta u kojem su filozofija, teologija, medicina i poezija činile jedinstvenu cjelinu. Biblioteke, medrese i palače bile su stubovi tog poretka. Predanje govori da je biblioteka kordobskog dvora u vrijeme halife El-Hakema II sadržavala stotine hiljada knjiga, broj koji i danas izaziva strahopoštovanje.
Šetnja ulicama Kordobe i danas nosi tragove tog duha. Kuće i sokaci oko džamije odišu maurskom estetikom, a arhitektonska rješenja podsjećaju na gradove Magreba. To su prostori koji ne umaraju, već smiruju, pozivajući na razmišljanje. Andaluzija, takva kakva jeste, ostaje dokaz da je islam u ovom dijelu svijeta bio više od prolazne epizode: bio je civilizacijski projekt, prostor susreta i trajna lekcija o tome kako se mudrost može utjeloviti u kamenu, svjetlu i tišini.
IZVOR: GZT
