Ahmed Sudi je na turski jezik preveo i opširno komentirao četiri najznačajnija djela klasične perzijske književnosti: Hafizov “Divan”, Sadijev “Bustan” i “Gulistan”, te “Mesneviju” Dželaluddina Rumija. Njegova tumačenja ovih tekstova zadržala su pažnju turskih i perzijskih čitalačkih i naučnih krugova do danas.

Snažan i obiman utjecaj orijentalno-islamske kulture u Bosni je postojao od samog početka osmanske vladavine, intenzivno trajao sve do austrougarske okupacije, nakon čega je postepeno blijedio, iako nikada u potpunosti nije iščezao. Jedan od dva osnovna toka u razvoju bošnjačke književnosti toga vremena, pred alhamijado literature, bilo je upravo stvaralaštvo na orijentalnim jezicima – arapskom, turskom i perzijskom.

U književnost je najdublje i najsnažnije prodrla klasična perzijska poezija Sadija, Hafiza, Rumija i drugih, a mnogi su bošnjački pjesnici pišući na perzijskom jeziku dosegli sami vrh umjetnosti riječi, poput Zijaije Mostarca, Derviš-paše Bajezidagića, Ahmeda Vahdetija, Muhamed Nerkesi, Husein Lamekani, Abdurahman Sirri i drugi, čije stihove i danas čitaju učenici i studenti koji se školuju po bosanskom nastavnom programu.  

Međutim, bilo je naših intelektualaca i stvaralaca koji su svojim radom u velikoj mjeri osvijetlili samu poetiku i gramatiku orijentalnih klasika, čime su dali značajan doprinos i tim kulturama, ne samo bošnjačkoj. Jedan od najvećih bio je Ahmed Sudi Bosnavi, čovjek bez čijih se komentara ne mogu zamisliti ni savremena izdanja perzijskih klasika.

Ahmed Sudi Bosnevi, poznat i kao Ahmed Sudi-efendija, rođen je u selu Sudići kod Čajniča. Smatra se najznačajnijim iranologom-lingvistom s prostora Balkana. Njegov doprinos prevođenju i tumačenju klasične perzijske književnosti bio je izuzetno cijenjen u okviru osmanske intelektualne tradicije.

Pouzdanih biografskih podataka o njegovom životu ima veoma malo. U literaturi se njegovo ime najčešće navodi kao Ahmed efendija, dok se u radovima na perzijskom jeziku koristi isključivo ime Muhamed Sudi Bosnavi. Postoji i određena nedoumica u vezi s njegovim imenom, a pojedini autori, poput Šaćira Sikirića, ističu da ni pravo ime Sudija nije sa sigurnošću poznato.

Osnovno obrazovanje stekao je u domovini, najvjerovatnije u Sarajevu, nakon čega se školovao u Istanbulu. Tokom boravka u Dijarbekiru učio je perzijski jezik kod Muslihuddina Larija, iranskog porijekla, koji je u to vrijeme bio muftija toga grada. Nakon završetka školovanja, Sudi je bio angažovan kao učitelj djeci visokih zvaničnika na osmanskom dvoru. Nakon smjene s tog položaja, povukao se u svojevrsnu izolaciju u kojoj je posvetio život prevođenju i komentiranju perzijskih književnih djela. Umro je najvjerovatnije 1598. godine, iako se u različitim izvorima spominju različiti datumi. Njegov komentar Sadijevog djela “Bustan” završen je 1006. godine po hidžri, što odgovara 1598. godini, pa se pretpostavlja da je preminuo te ili u godinama koje su uslijedile.

Ahmed Sudi je na turski jezik preveo i opširno komentirao četiri najznačajnija djela klasične perzijske književnosti: Hafizov “Divan”, Sadijev “Bustan” i “Gulistan”, te “Mesneviju” Dželaluddina Rumija. Njegova tumačenja ovih tekstova zadržala su pažnju turskih i perzijskih čitalačkih i naučnih krugova do danas. Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, njegova tumačenja Hafizovog, ali i Sadijevog stvaralaštva, prevedena su s turskog na perzijski jezik, čime je dodatno potvrđen njegov značaj i u savremenijim iranskim književnim krugovima.

Od svih njegovih komentara, najviše pažnje privukao je komentar Hafizovog “Divana”, posebno u Iranu. Iako Sudi nije bio iz perzijskog jezičkog područja, iranska književna publika ga je prepoznala kao ozbiljnog poznavaoca jezika i književnosti, a i naučni krugovi priznaju njegovu izvrsnu jezičku i prevodilačku vještinu, kao i značaj koji je imao u popularizaciji i dostupnosti perzijske književnosti širem turskom i neperzijskom čitateljstvu.

Ahmed Sudi bio je i učitelj poznatom mostarskom učenjaku i pjesniku Derviš-paši Bajezidagiću, čime je njegov intelektualni utjecaj dodatno proširen.

Ozbiljnija bavljenja ovim bošnjačkim učenjakom u novije su vrijeme ponudili Namir Karahalilović i Munir Drkić, u studiji objavljenoj pod nazivom Ahmed Sudi Bošnjak komentator perzijskih klasika, objavljenoj i promoviranoj 2014. godine.