Pedeset godina nakon smrti, Agatha Christie ostaje nenadmašna kraljica kriminalističkog romana. Autorica koja je prodala više od dvije milijarde knjiga širom svijeta, prevedena na desetine jezika i prisutna u gotovo svakoj kućnoj biblioteci, danas je popularnija nego ikada, zahvaljujući filmu, televiziji i streaming platformama
Torquay, Engleska. Long live the Queen. U ovom slučaju ne Elizabeta II, s kojom je dijelila naglasak i blagi, umilni glas, nego kraljica engleskog i svjetskog kriminalističkog romana, Agatha Christie. Jer njena besmrtna legenda nastavlja da fascinira i da prodaje milione primjeraka a u Torquayu, gradu na obali La Manchea gdje je spisateljica rođena 15. septembra 1890. godine, nedavno je podignuta nova statua.
Agatha Mary Clarissa Miller, Christie nakon prvog braka, prikazana je kako sjedi na klupi, zajedno sa svojim voljenim foksterijerom Peterom, inspiracijom za psa Boba u romanu Dva mjeseca kasnije, a potom i za psa kojeg je usvojio belgijski inspektor Hercule Poirot. Iza njih se prostire šarmantna luka Devona, a ispred propala kostur-zgrada robnih kuća Debenhams, iz čijih će ruševina uskoro niknuti hotel s pet zvjezdica. Jedan stariji bračni par i mladić s kapuljačom fotografišu Queen of Crime, nepomičnu na oblačnom vjetru.
Ipak, nigdje ne piše da ova skulptura, koju je izradila lokalna umjetnica Elisabeth Hadley i koja je otvorena prošlog maja u prisustvu Mathewa Pricharda, jedinog Christienog unuka, predstavlja autoricu Ubistva u Orient Expressu. „Pogledajte bolje“, upozorava nas stručnjak Graham Kerr, koji organizira pješačke ture posvećene spisateljici. „Jeste li primijetili knjigu koju drži u ruci?“
Tačno. Na koricama piše Agatha Christie, And Then There Were None, odnosno remek-djelo od sto miliona primjeraka, kod nas poznato kao Deset malih Indijanaca, koje je poslužilo i kao inspiracija za nedavni reality show Traitors. „A pogledajte i ove urezane motive na klupi“, nastavlja Kerr. „Predstavljaju svih njenih 66 romana, jedan po jedan. Predivno.“
Uz to dolazi više od 150 kratkih priča, 18 dramskih djela, dva memoara i jedan neobičan album fotografija i pisama koji dokumentira putovanje iz 1922. godine po Britanskom Commonwealthu: Put oko svijeta.
Kerr je ranije radio kao konsultant. Zatim je razvio, kako sam kaže, strast prema Agathi Christie. Danas, puno radno vrijeme, vodi fanove, „dolaze sa svih strana svijeta, naročito Amerikanci; svakog septembra u Torquayu organiziramo festival posvećen njoj“, dok satima, detaljno, razlaže mit o Queen of Crime.
A 12. januara navršit će se tačno pola stoljeća od njene smrti, u 85. godini života, u porodičnoj kući Winterbrook House, u Oxfordshireu.
Kerr iz ruksaka izvlači lažni krvavi nož ispred još jednog poprsja spisateljice, podignutog 1990. godine povodom stote godišnjice njenog rođenja, na desnoj strani pristaništa. „Napravit ću vam fotografiju dok ‘bodete’ statuu! A zatim još jednu na željezničkoj stanici, s maskama Herculea Poirota i Miss Marple“, svojevrsni remake scene iz 1990. godine, kada su ovdje stigli glumci David Suchet i Joan Hickson, televizijski tumači tih likova.
Pub na uglu, Offshore, nudi „meni Agathe Christie“, u kojem dominira jastog, omiljeno jelo spisateljice. Pored njega će 2027. godine biti izgrađen novi „Agatha Christie Pavilion“, s teatrom, kafićem i trgovinama.
Zašto ubistva i pronicljive misterije Agathe Christie i dalje predstavljaju ogroman biznis? Do danas je Christie prodala milijardu primjeraka na engleskom jeziku i još jednu milijardu u prijevodima, dok je Mišolovka najdugovječnija pozorišna predstava u historiji, jer se bez prekida izvodi na londonskom West Endu od 25. novembra 1952. godine (s izuzetkom pandemije Covida).
U januaru će na Netflixu biti objavljena serija Sedam brojčanika, s Miom McKenna-Bruce, Helenom Bonham Carter i Martinom Freemanom, nakon Kluba ubistava četvrtkom, snimljenog prema istoimenom bestseleru Richarda Osmana, koji za svoje „cozy crime“ romane, kriminalističke priče s protagonistima koji djeluju bezazleno i simpatično, otvoreno priznaje da su „jasno inspirirani Agathom Christie“.
Sljedećeg oktobra, u Britanskoj biblioteci u Londonu, bit će otvorena izložba posvećena „majci Poirota na Nilu“, s dosad neobjavljenim ličnim dokumentima i njenom originalnom pisaćom mašinom Remington. I to uprkos činjenici da ju je u prošlosti podcjenjivao i kritizirao američki klasik noir žanra Raymond Chandler.
„Svakako, Agatha Christie je u životu imala određeni uspjeh, ali nikada nije bila ovako velika i slavna kao danas, zahvaljujući filmu, televiziji i streamingu“, povjerava nam u svom londonskom uredu, nadomak Covent Gardena, James Prichard, njen praunuk, sin Mathewa, te već deset godina izvršni direktor i predsjednik kompanije Agatha Christie Limited, izdavačke kuće i produkcijske agencije koja upravlja pravima Queen of Crime.
Svaki novi projekat prolazi kroz tu kancelariju. Porodična je to stvar, koja je samo prošle godine ostvarila deset miliona funti dobiti.
„Mislio sam da znam gotovo sve o svojoj prabaki, i zahvaljujući mom ocu Mathewu, danas 82-godišnjaku, koji me je četrdeset godina prethodio na ovoj funkciji“, nastavlja Prichard. „Ali radeći s rediteljima, producentima i glumcima na adaptacijama, otkrivam mnogo više o njoj i o njenom izvanrednom geniju. Kao, recimo, dok smo radili na Svjedoku optužbe za BBC: u strukturi zapleta postoje izuzetni spojevi koji promaknu uobičajenom čitanju.“
Mathew Prichard opisivao je Agathu kao „skromnu, entuzijastičnu i nevjerovatno velikodušnu osobu“. A šta James, danas 55-godišnjak, pamti o njoj?
„Prije svega njeno prisustvo“, odgovara. „Imam nejasna sjećanja, jer sam imao pet godina kada je umrla, bila je već stara i krhka, ali nam je pričala priče. A onda je tu bio i pas Bingo, kojeg je imala zajedno sa svojim drugim suprugom, arheologom Maxom Mallowanom, koji je bio četrnaest godina mlađi od nje.“
„Postojala je Agatha, spisateljica, ali i ‘Nema’, kako smo je zvali u porodici, koristeći nadimak koji je moj otac kao dijete iskrivio. Često se šalim s njim: ‘Ti si najrazmaženiji unuk na svijetu!’, jer ona je bila i najbolja baka na svijetu.“
„Uvela je mog oca u Shakespearea, u čitanje, stalno ga je vodila sa sobom. I ne samo to: Agatha Christie bila je izvanredna slušateljica, povučena, ali istovremeno duboko zainteresirana za ljude. Često bi sjedila u autobusu ili u kafiću samo da bi prisluškivala razgovore. Zato je bila izvanredna spisateljica, vidite to u dijalozima njenih knjiga.“
Riječi izuzetne jasnoće, jer još jedna zagonetka vezana za Agathu Christie tiče se upravo njenih misli i emocija. Tokom života dala je vrlo malo intervjua, i to kratkih. Jedan za BBC 1955. godine, u kojem je govorila o tome kako gradi svoje romane, „što je mnogo teže nego napisati pozorišni komad“. U drugom, datom pet godina kasnije portugalskom novinaru u Lisabonu, proglasila je Ubistvo u Orient Expressu svojim omiljenim romanom s Poirotom. Iako sama nije mogla podnijeti tog svog detektiva, „malog i nepodnošljivog egocentrika“, i nikada ga nije spojila s njenom omiljenom junakinjom, Miss Marple.
Za razliku od toga, treba se vratiti u februar 1928. godine i intervju za Daily Mail u kojem je spisateljica objašnjavala svoje spektakularno nestajanje dvije godine ranije. Nakon smrti majke i raspada braka s prvim suprugom Archibaldom Christiejem, ocem njihove kćerke Rosalind Hicks, koji ju je napustio zbog mlađe žene, Agatha je nestala bez traga na jedanaest dana.
„Bila sam zbunjena, udarila sam glavom dok sam vozila i pobjegla“, rekla je tada. Otišla je u kupovinu u londonski Harrods, a zatim vozom prema sjeveru, u Harrogate u Yorkshireu, gdje je pronađena u hotelu pod lažnim imenom, gospođa Tressa Neele. Drama je bacila zemlju u stanje kolektivne histerije, a tabloidi su je optuživali da je sve inscenirala radi publiciteta. Čak i u svojoj autobiografiji iz 1977. godine Agatha je tu epizodu prešla gotovo šutke.
„Ne znamo da li je imala suicidalne namjere“, komentira danas James Prichard, „ali je sigurno da to nije bila predstava kako bi povećala vlastitu slavu. Moja prabaka jednostavno nije bila tip osobe koja bi učinila nešto takvo.“
U Torquayu nas naš vodič, Graham Kerr, zaustavlja na svakoj stanici bajkovitog svijeta Agathe Christie. Kuća Ashfield, nažalost danas srušena i zamijenjena stambenom zgradom, u kojoj je nakon smrti oca Fredericka Alvaha Millera, kada joj je bilo jedanaest godina, Agatha odrastala s majkom Clarissom, koja joj je kao djevojčici čak pokušavala zabraniti čitanje. Princess Pier, gdje je šetala s prijateljicama i upoznala svog prvog muža Archieja. Blještavo bijeli Grand Hotel, u kojem su proveli prve dvije bračne noći. Zgrada bolnice i apoteke Crvenog križa, gdje je tokom Prvog svjetskog rata radila kao volonterka i naučila sve o lijekovima i otrovima koji će kasnije prožimati njena djela. Upravo te 1916. godine napisala je i svoj prvi kriminalistički roman, Poirot u Styles Courtu.
Tu je i Beacon Cove, plaža na kojoj je Agatha plivala do posljednjih godina života. Zatim Greenway, njena nekadašnja ljetna rezidencija, koja danas privlači oko stotinu hiljada posjetilaca godišnje. „A ako nastavite još južnije“, preporučuje Kerr, „stići ćete do idiličnog ostrva Burgh Island, gdje se Christie odmarala i pronalazila inspiraciju za ključna djela poput Deset malih Indijanaca i Tijela pod suncem. Tamo su snimani i brojni filmovi prema njenim romanima.“
Ali zašto i dalje toliko volimo Agathu Christie? Klasični kriminalistički žanr „whodunnit“, „ko je to učinio?“, i dalje je izuzetno popularan. A ona, iako je na početku karijere bila odbijena od izdavača čak pet puta, uspijevala je isplesti majstorske zaplete nalik slagalicama, s podmuklim tragovima upućenim čitatelju, ingenioznim obratima i zadovoljavajućim razrješenjima. Sve to u sugestivnim ambijentima, s prepoznatljivim, iako nesavršenim likovima poput Poirota i Miss Marple, koji daju prednost intelektualnom angažmanu nad eksplicitnim nasiljem. Zato njeni bezvremenski romani ostaju neodoljive igre za milione čitatelja.
Kako se čuva „DNK“ Agathe Christie? „Prije svega, riječ je o porodičnoj firmi, i zato izuzetno pazimo na brend i reputaciju, mi nismo anonimni menadžeri“, objašnjava Prichard. „Ali, u suštini, to je pitanje instinkta. Kod svakog novog projekta pitam se: ‘Zvuči li ovo kao Agatha Christie?’“
Po tom kriteriju, uskoro stiže roman-nastavak s Miss Marple u glavnoj ulozi, koji je napisala Lucy Foley. „Pročitao sam ga prije nekoliko sedmica i izvanredan je.“ U pripremi je i novi film prema romanu U mom kraju je moj početak za BBC. Nakon videoigara prethodnih godina, upravo su objavljene i kratke priče s Poirotom i Miss Marple za djecu, u okviru serijala Mr Men and Little Miss, izuzetno popularnog u Velikoj Britaniji. „Naravno, pokušavamo osvojiti i nove generacije.“
Predstojeća izložba u Britanskoj biblioteci bit će, kaže, „fenomenalna“, a slijedi i mnogo drugih projekata.
Na šta je najponosniji? „Moja prabaka je tokom života bila potcijenjena. Kao dijete, pomalo sam se stidio, jer Agatha Christie tada nije bila ‘cool’. Danas jeste i to mi potvrđuju moja djeca. Zato nam se javljaju filmski autori poput Kennetha Branagha, kako bi ekranizirali remek-djela poput njegovog Ubistva u Orient Expressu iz 2017. godine. Taj film, zajedno s adaptacijom Deset malih Indijanaca za BBC, ponovo je potvrdio svjetsku veličinu Agathe Christie. To me čini ponosnim.“
Nedavno je jedan obožavatelj otkrio prvu Agathinu pjesmu, objavljenu 1905. godine u lokalnim novinama. Postoje li još neobjavljeni rukopisi? „Postoje, ali ih nećemo objaviti“, odgovara kratko Prichard. „Riječ je o neobičnim pričama i tekstovima, nisu kriminalistički, koje nijedan izdavač ne bi objavio. Napisala ih je vrlo mlada i ni sama nikada ne bi željela da budu objavljeni. To bi svima samo odvlačilo pažnju.“ Uostalom, kako bi rekla sama Agatha: „Život često ima lošu fabulu. Moje romane mnogo više volim.“
IZVOR: La Reppublica
