“Bosna ne da je geografski centar Balkana i Evrope nego je duhovni centar Evrope, ima duhovnu širinu da zavoli i prihvati svakoga, znajući da sve pripada Božjem Jedinstvu. Mnogi ljudi nas zbog toga ne vole; ljudi koji su širokogrudni su neshvatljivi za uskogrudne ljude, onda oni imaju potrebu da to unište, zato Bosna i jeste na vjetrometini raznih uskogrudnih ideja koje mogu doći i s lijeva i s desna, i odozgo i odozdo. Bosna vam je kao bosanski ćilim”

Selektor košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, Adis Bećiragić, govori za „Bosnu“.

BOSNA: Šta ste očekivali od Eurobasketa?

BEĆIRAGIĆ: Kao svaki pravi sportista, idem u svako takmičenje da pobijedim sve. Ljudi koji sebe ograničavaju s nekim određenim ciljevima, u smislu da dođu do određenog stadija takmičenja, u startu prave grešku. Imaš ogroman potencijal, ali kada taj potencijal ograničiš nekim svojim predubjeđenjem, nećeš ga nikada iskoristiti. Šta je za čovjeka najvažnije? Da se pripremi maksimalno, onoliko koliko on može shodno svom znanju i da izađe na bojno polje, pa će vidjeti šta će mu biti dato i dokle će doći. A kada ideš s tom namjerom, ako si siguran da si uradio sve što si mogao, onda vjeruješ u Boga i ideš dokle ti je određeno da ideš, a ne dokle ti misliš da treba da ideš.

BOSNA: Iz vaših riječi, termina koje koristite, može se zaključiti i odakle dolazi vaš pristup košarci. Da li bi se možda vaš trenerski stil mogao opisati kao “ratnička košarka”?

BEĆIRAGIĆ: Mislim da i jesam prepoznatljiv po tome, posebno u klubovima u kojima radim, možda manje u reprezentaciji – brz, jak, agresivan stil sa željom da se pobijedi svako, sa željom, ali i zadovoljstvom rezultatom kakav god da jeste. To je moje razmišljanje o životu: da uradim ono što ja umijem i mogu, a rezultat je takav kakav jeste. Kažete: “Fala Bogu” i idete dalje.

BOSNA: Može li trener biti zadovoljan bilo čime osim pobjede?

BEĆIRAGIĆ: Nisam opterećen pobjedama, ja sam opterećen time da uradim sve što mogu i znam, a pobjedu ne daješ ti. Zašto onda da se sekiraš?! Ja se i poslije pobjede nasekiram kada vidim da nisam uradio sve što sam mogao. Meni pobjeda ili poraz nisu primarni cilj, primarni cilj je da dođem do svoga maksimuma, šta god da je u okviru moga znanja, snage, pameti, iskustva, i onda ne možeš dalje, i nema potrebe da se sekiraš zbog stvari koje nisu u tvojoj moći. Samo treba doći na taj nivo da shvatiš da je to to. Ima ljudi koji će umrijeti, a u mraku će tapkati.

Na papiru, odnosno po ljudima kritičarima, mi smo na Eurobasketu peti ili četvrti. To je po papirima. Ali ja nikada život ne gledam po papirima. Treba biti spreman, dati sve što znaš. Nije to lahko. Mnogi ljudi bježe od odgovornosti na ovaj način: ja sam uradio sve i tako je ispalo. Nisam siguran da ljudi iskreno ulaze, možda čak ni ja sam nisam iskren u samokritici jesam li uradio baš sve što sam mogao. Međutim, mnogi to koriste kao floskulu – ja sam sve uradio – i time prikrivaju svoju lijenost, kukavičluk, neke druge mahane, na način: “Meni je Bog dao ovoliko, i šta mogu.” On spavao cijeli dan, izašao na ispit i pao. Normalno da ćeš pasti jer nisi uradio što si trebao. Tako je i u sportu.

BOSNA: Šta je za vas kao selektora najvažnije da imate u timu?

BEĆIRAGIĆ: Zajedništvo i spremnost na žrtvu. To je sve odraz onoga kako gledaš na život. Hiljadu puta se desilo da naizgled manji pobijedi većeg, a jedna od osnovnih stvari da bi manji pobijedio većeg je upravo zajedništvo, požrtvovanost i trošenje energije u jednom smjeru. Kada to imaš, nema šanse da te iko pobijedi, ili barem lahko pobijedi.

BOSNA: Ako smijem primijetiti, iz vas govore principi Kur’ana.

BEĆIRAGIĆ: Ja mislim da čovjek, musliman, ne može drugačije govoriti.

BOSNA: Vezano za požrtvovanost o kojoj govorite, svako okupljanje reprezentacije praćeno je pričama o onima koji neće da igraju ili nisu u reprezentaciji iz bilo kojeg razloga. Umara li vas to?

BEĆIRAGIĆ: Ma ubi me to. To me najviše nervira – postavljanje jednih te istih pitanja. Ljudi su danas površni, spremni na poluistine, na laži, nisu svjesni koliko sami sebe uvaljuju u probleme samo prenoseći laži i poluistine, to ti je belaj za cijeli život, a ne da budeš izvor svega toga. Današnji čovjek, čovjek 21. vijeka, prihvatio je laž kao istinu, a istinu zanemario, generalno, to je bolest današnjice. Ja bih volio da sam i ja sam iskren u ovome što govorim. Kada se trudiš da govoriš istinu, a ona ne dopire do ljudi, tačno se vraća kao bumerang sa njihovih lica, vidiš da ne dolazi do njihovih srca, onda te nasekira – imaš dvije opcije: ili ti nisi iskren, a i to se dešava, čovjek sam sebe može da laže, ili druga strana nije iskrena i koliko god se trudio da prezentiraš istinu nema reakcije s druge strane.

BOSNA: Nedavno ste izjavili jednu zanimljivu rečenicu, ako biste pozvali jednog igrača koji se dugo godina nije odazivao pozivima u reprezentaciju, morali biste “slomiti srce jednom od dvojice igrača” koji su doveli reprezentaciju tu gdje jeste. Imate li uvijek taj pristup da pazite na emocije igrača?

BEĆIRAGIĆ: Uvijek je prvi sastanak u klubovima da objasnim igračima da nema nikakve razlike između nas, niko nije ni gore ni dole, i da sve na što se ja ljutim vezano je za način izvođenja njihovih poslovnih obaveza i nema nikakve veze sa njihovom ličnošću. Svaki put kada osjete da sam povrijedio njihovu ličnost tražim da mi to obavezno kažu, ali da ako mogu naprave razliku između ljutnje na njihov posao i ljutnje na njih kao ličnosti, jer jedna od većih grešaka koje čovjek može učiniti jeste da nekome slomi srce i da nečiju ličnost povrijedi. Ali povrijediti nečiji ego istinom je druga stvar i to mnogi ljudi miješaju. Kaže, on je mene povrijedio, nije, nego ti je rekao istinu, a ti ne možeš da je podneseš. Tu treba čovjek da to prepozna. Ja se stvarno trudim da pazim na to, mi ćemo svi s ovoga svijeta otići, a niko neće napraviti dovoljno sevapa da bi otišao na Drugi svijet kako treba. Tako da mu je dovoljno svog belaja da mu ne treba da nosi belaje drugih ljudi.

BOSNA: Kako vi definirate igrača idealnog za reprezentaciju?

BEĆIRAGIĆ: Imate dvije vrste – karakterno i tehničko-taktički. Posljednjih godina sam dosta promijenio način shvatanja košarke, volio bih da imam igrače koji mogu brzo da trče i visoko da skaču, ali nije to dovoljno, volio bih da imaju i onaj balkanski šmek. Znate, u Americi imaju tih atletičara koliko hoćete, ja bih volio da možemo biti takvi, ali da budemo i malo mangupi, onda je to prava kombinacija. A karakterno, volim ljude spremne na žrtvu za opće dobro. Nije to uvijek tako, ali to je ono što bih volio.

BOSNA: Kada tako objašnjavate, rekao bih da imate taj miks u reprezentaciji, može se nekoliko igrača prepoznati u vašim riječima.

BEĆIRAGIĆ: Ja se nadam da je tako.

BOSNA: Evo istine. (U trenutku dok selektor Bećiragić govori o požrtvovanim igračima pored nas prolazi Amar Gegić)

BEĆIRAGIĆ: A, on je specijalac. Dobar je, dobar. Trebalo je dugo vremena da nam se srca spoje, ali mislim da smo uspjeli.

BOSNA: Kada govorimo o tom emotivnom pristupu igračima, koliko je na vas utjecalo lično iskustvo da ste pregledali cijeli Eurobasket, onaj ratni, s klupe?

BEĆIRAGIĆ: Šta ja znam, ja sam tada (1993) bio momak od 24 godine. Ja nisam nekakav buntovnik, ja sam više vojnik koji radi po naređenju, nije to možda ni dobar karakter, ali ja sam takav. Tako da meni kada kažu igraj ja igram, kada kažu: “Sjedi, sad si u kazni”, ja sjedam. Ja toga, možda tada nisam bio svjestan, sada mislim da jesam, prihvatam to kao nešto što čovjek treba da odradi bilo da je sjedenje ili igranje. Nemam ja velike emotivne krize.

BOSNA: Koji vam je najemotivniji trenutak u reprezentaciji?

BEĆIRAGIĆ: Mislim da je ona utakmica protiv Hrvatske u Skenderiji 1997. godine. Poslije te utakmice mi smo se kvalifikovali na Evropsko prvenstvo. To je bila zaista emotivna utakmica, to je bilo rušenje, ono nikada neće biti ponovljeno. Poslije utakmice dva sata nismo mogli izaći iz dvorane, stotine hiljada ljudi na ulicama u gradu, tramvajski saobraćaj bio je zaustavljen, ljudi se penjali po tramvajima, struja je bila isključena da neko ne bi poginuo. To je bilo opće slavlje. Mislim da je neponovljivo. Tu emociju je nemoguće ponoviti zbog konteksta u kojem je odigrana, bilo je to neposredno poslije rata, emocije su još bile uzburkane. Sjećam se da sam tada izveo Nikšu Prkačina iz dvorane, on je 2,10 cm, ja sam niži, zagrlio ga i rekoh: “Hajde da te izvedem.” To je nama sportistima uobičajena situacija da nas gađaju, njih su gađali u Skenderiji, naše u Splitu, mada je to bilo i malo previše.

BOSNA: Koliko je značajan za reprezentaciju BiH povratak sarajevske Bosne u ABA ligu i povratak klupske košarke u Sarajevo?

BEĆIRAGIĆ: Izuzetno je važan za reprezentaciju. Posebno mi je drago što su dva reprezentativca potpisala za Bosnu. Reprezentativci se vraćaju u glavni grad da igraju košarku i samim tim se podiže kvalitet, a s druge strane i ljubav prema košarci i interesovanje ljudi će rasti. Na kraju krajeva, sve se vrti oko para pa bi i interesovanje sponzora trebalo biti veće. To je izuzetno važno za Grad Sarajevo, za reprezentaciju i naravno za sam Košarkaški klub Bosna i ja im ovim putem čestitam. Moguće je da će još dvojicu reprezentativaca dovesti u Bosnu, koliko ja znam.

BOSNA: Je li vas malo povrijedio pristup hrvatskih medija koji su poslije kvalifikacija za Eurobasket pisali o tome da neki naši igrači igraju turnire 3×3, a ne ozbiljnu košarku?

BEĆIRAGIĆ: Nije me povrijedilo, rekli su istinu, momak igra 3×3. Na kraju krajeva taj momak (Aleksandar Lazić, op. a.) im je zapečatio sudbinu. Tako to bude u životu, kad hoćeš nekoga da poniziš, dobiješ šamar baš od njega.

BOSNA: Donose li igrači koji igraju 3×3 turnire (Aleksandar Lazić, Amar Alibegović) onu dozu mangupluka koju težite da imate u timu?

BEĆIRAGIĆ: Vidite, 3×3 je zaboravljena košarkaška vještina. Mi smo svi naučili tako igrati košarku, naučili smo da budemo mangupi na betonu, poslije toga smo se nadograđivali. Današnja djeca nemaju toga, ja sam primijetio ogroman napredak kod Lazića baš zato što igra 3×3, ali sada je vrijeme da se vrati da igra 5×5, treba nam, dugo je igrao 3×3.

BOSNA: Lazić je inicijator osnivanja reprezentacije 3×3, hoće li to biti dobra nadogradnja na postojeću košarku?

BEĆIRAGIĆ: 3×3 je ozbiljan olimpijski sport, tako da je veoma važno za košarku jer ljudi i sponzori imaju interesovanja za to, ali najvažnije je to što su mladi ljudi zaboravili da igraju košarku na ulici, idu direktno u nekakve škole košarke. Zahvaljujući reprezentaciji tog sporta djeca će početi mnogo više da igraju na ulici. Mislim da će biti fajde.

BOSNA: Poslije Eurobasketa slijede kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, još jedan u nizu ciklusa, ali zanimljiva je lista protivnika, Srbija i Turska – emotivne će biti utakmice vama zbog Turske, gdje živite dugo godina, a navijačima zbog Srbije.

BEĆIRAGIĆ: Prva utakmica nam je u Turskoj, a druga je ovdje u Sarajevu protiv Srbije. Mislim da bi se mogla ponoviti ona emocija iz 1997. Sudbina, možda. Istina, imat ćemo mnogo igrača koji neće igrati, recimo Musa, i što je najvažnije, Kamenjaš.

BOSNA: Do sada rezultati reprezentacije kada su falili najvažniji igrači nisu bili loši, nije bilo velikih oscilacija. Zbog čega?

BEĆIRAGIĆ: Veliki broj naših igrača su takvi da im fali samo još jedan mali korak da dođu na onaj najviši nivo evropske košarke – i Atiću, i Gegiću, i Penavi, to su veliki talenti, fizički spremni za najveći nivo košarke, ali fali im taj mali korak kao što je to sada uradio Kamenjaš. Nije to veliki jaz – ovi igraju Euroligu, a ovih nema nigdje – nije to tako ovdje, ovi su vrlo blizu, recimo Atić, Lazić. Ali opet Kamenjaš i Musa će nam faliti.

BOSNA: Grubo zvuči, ali možda bolje da ne naprave taj mali korak.

BEĆIRAGIĆ: Jeste. (Govori to kroz smijeh)

BOSNA: Šta je za vas Bosna, kao domovina, država, ideja?

BEĆIRAGIĆ: Ona, kako i izgleda na geografskoj karti, malo je ustranu, ali je srce. Ona je srce Balkana, ne zato što je u centru Balkana, Bosna i ljudi koji žive u njoj predstavljaju duhovnost Balkana i Evrope, imaju ogromnu ljubav prema svemu što je Bog stvorio. To svako vidi. Svako to zna, svako će vam reći: “Bosanci su dobri ljudi.” Nije to slučajno. Na neki način, tako ih je Bog stvorio, nije ni čudo da su neki Bogumili, “Bogu mili” ljudi, bili naši preci ovdje. Bosna ne da je geografski centar Balkana i Evrope nego je duhovni centar Evrope, ima duhovnu širinu da zavoli i prihvati svakoga, znajući da sve pripada Božjem Jedinstvu. Mnogi ljudi nas zbog toga ne vole; ljudi koji su širokogrudni su neshvatljivi za uskogrudne ljude, onda oni imaju potrebu da to unište, zato Bosna i jeste na vjetrometini raznih uskogrudnih ideja koje mogu doći i s lijeva i s desna, i odozgo i odozdo. Bosna vam je kao bosanski ćilim. Vrlo često znam razmišljati o tome. Bosanski ćilim je napravljen od raznih boja koje, rekao bi čovjek, nikad ne mogu ići jedna s drugom: zelena, crvena, crna, bijela, narančasta, ali kad ga vidiš u cjelini – prelijep. A mnogi ljudi hoće od njega da otrgnu svoju boju i onda razvale ćilim. Po meni je Bosna slika Božijeg Jedinstva.

BOSNA: Dugo živite u Turskoj, kako gledate na tu zemlju?

BEĆIRAGIĆ: Turski narod nosi taj ratnički genetski kod. Kao narod imaju taj jedan ratnički mentalitet, nije to narod koji se može držati na jednom geografskom području. Njihova vodilja je islam, iako je društvo heterogeno. Mislim da će zbog tog načina shvatanja života uvijek biti u konfliktu sa Zapadom. Ali, predivna država, dobri ljudi.