Ibn Haldun nije govorio o civilizaciji, niti je to mogao učiniti u smislu u kojem se taj pojam danas razumije. Razlog tome je što taj koncept, kakav danas poznajemo, nije postojao za vrijeme njegovog života. Pojavio se u osamnaestom stoljeću, otprilike 350 godina nakon Ibn Haldunove smrti, u Evropi — posebno u Francuskoj, Engleskoj i Škotskoj — kako bi obuhvatio, definisao i odrazio ono što se odvijalo u intelektualnoj, kulturnoj i društveno-političkoj sferi Evrope. Taj razvoj bio je ishod novih strujanja koja je pokrenula renesansa, a na neviđene visine uzdiglo prosvjetiteljstvo. Novina u odnosu zapadnog čovjeka prema religiji, a posljedično i prema svijetu i samome sebi, krčila je posebnu nišu u historijskoj i evolucionoj putanji čovječanstva i njegovih ideja. Vodila je ka onome što se doživljavalo kao neuporedivi nivoi samosvijesti i samoostvarenja, kao i ka posebnoj vrsti traga koji je moderni zapadni čovjek ostavljao na licu Zemlje i u toku historije. Ova najnovija i navodno najperspektivnija faza ljudske evolucije stoga je zahtijevala vlastiti naziv. Taj naziv bio je civilizacija.

Ličnost i misao Ibn Halduna (umro 1406.) često se razmatraju u vezi s pojmom i fenomenom civilizacije, te ga se široko smatra jednim od njenih najvažnijih ranih teoretičara. Zahvaljujući svojoj revolucionarnoj sociološkoj misli, koja obuhvata gotovo svaki aspekt ljudskog društvenog života i anticipira nekoliko modernih društvenih nauka, Ibn Haldun se često opisuje kao njihov utemeljitelj.

Danas nijedna sveobuhvatna rasprava o filozofskim temeljima ili historijskom razvoju društvenih nauka ne može sebi priuštiti da zanemari njega i njegove direktne ili indirektne doprinose. Učiniti to značilo bi ostaviti raspravu nepotpunom i intelektualno osiromašenom.

Pa ipak, Ibn Haldun je učinio mnogo više od pukog pružanja uvida u postojeća polja znanja. Uvodeći ono što je smatrao novom naukom, razvio je niz koncepata i ideja koji su činili njenu intelektualnu podlogu. Te koncepte stoga treba pravilno kontekstualizirati i razumjeti u njihovoj lingvističkoj i etimološkoj dimenziji, kao i u odnosu na konceptualni okvir unutar kojeg ih je Ibn Haldun formulisao i koristio. Propust da se to učini ne samo da nosi rizik pogrešnog razumijevanja i pogrešne primjene pojedinačnih pojmova, već i iskrivljavanja suštinskih obilježja njegove misli u cjelini.

Dva takva pojma zaslužuju posebnu pažnju, kako zbog svog značaja, tako i zbog nesporazuma koji ih okružuju među muslimanskim i nemuslimanskim naučnicima podjednako, a naročito među ovim potonjim: ‘umran i hadarah. Ahmed E. Souaiaia, primjera radi, zapaža da su ova dva temeljna pojma u Ibn Haldunovoj misli često bila pojednostavljena kako u klasičnim komentarima, tako i u modernoj nauci. Međutim, pokušavajući razjasniti njihova značenja, on vjerovatno unosi dodatni sloj konfuzije. On tvrdi „da se ‘umran odnosi na fazu guste, urbanizirane društvene organizacije koja omogućava profinjeno zanatstvo i proširena tržišta, dok hadarah označava pojavu same civilizacije: stanje u kojem se politički, ekonomski, kulturni i epistemički sistemi usklađuju oko dominantnog pogleda na svijet“.

Ukratko, za Ibn Halduna, ‘umran, izveden iz arapskih korijenskih riječi ‘amara i ‘umr, prenosi značenja povezana s nastanjivanjem, obrađivanjem, gradnjom, naseljavanjem i procvatom. U suštini, on znači davanje života, življenje i održavanje života. Stoga ‘umran označava ljudsko društveno postojanje i procese kroz koje ljudi osmišljavaju, organizuju, razvijaju i održavaju zajednički život, dok istovremeno čine gotovo isto i sa Zemljom kao mjestom tog postojanja.

Hadarah, s druge strane, predstavlja krajnju fazu ‘umrana. Posmatrana kroz ciklično kretanje historije i evoluciju društava, ona označava fazu u kojoj njihov rast i napredak dostižu nivoe luksuza, samozadovoljstva i ovisnosti, praćene slabljenjem grupne solidarnosti (‘asabiyyah) i, u konačnici, opadanjem i raspadom. Franz Rosenthal je s pravom preveo hadarah kao „sjedilačku kulturu“, termin koji sam po sebi nipošto nije negativan. Ipak, pod poticajem neprestanog cikličnog kretanja historije, ova faza postepeno udaljava ‘umran od snažnih strukturnih temelja i formativnih sila koje su ga iznjedrile i učvrstile, te ga usmjerava ka suprotnim silama koje ga potiskuju prema njegovom vrhuncu, iza kojeg preostaje samo jedan smjer: silazak niz krivulju postepenog propadanja.

To je paradoks na kojem počiva Ibn Haldunova disciplina ‘umrana i koji upravlja njenom historijskom sudbinom, kako ističu Recep Şentürk i Ali M. Nizamuddin: „Prema njemu (Ibn Haldunu), civilizacije počinju propadati ne kao rezultat svoje zaostalosti, već nakon što dostignu vrhunac napretka.“ Kao da uspjeh i veličina postaju žrtve upravo onih osobina, dostignuća i snaga koje su ih dovele u postojanje.

Civilizacija, teorija evolucije i kolonijalni projekt

Ipak, najdalekosežniji problem koji leži u osnovi kako pogrešnog razumijevanja Ibn Halduna, tako i propusta da mu se oda zasluženo priznanje, jeste to što se njegovi osnovni pojmovi često izvlače iz konteksta i ideološke paradigme unutar kojih su oblikovani i iz kojih su iznikli njegovi revolucionarni uvidi i teorije. Koncepti ‘umran i hadarah samo su dva među mnogim drugima uporedivog značaja i utjecaja. Problem, međutim, seže mnogo dublje, sve do samih temelja. Ljudi često zaboravljaju da su čak i najsofisticiranije teorije i intelektualne građevine izgrađene od osnovnih i naizgled jednostavnih sastavnih elemenata. Cjelokupna građevina, sa svim svojim složenostima, ovisi o tim elementima.

Uzimajući to u obzir, radi ilustracije ove poente, Ibn Haldun nije govorio o civilizaciji, niti je to mogao učiniti u smislu u kojem se taj pojam danas razumije. Razlog tome je što taj koncept, kakav danas poznajemo, nije postojao za vrijeme njegovog života. Pojavio se u osamnaestom stoljeću, otprilike 350 godina nakon Ibn Haldunove smrti, u Evropi — posebno u Francuskoj, Engleskoj i Škotskoj — kako bi obuhvatio, definisao i odrazio ono što se odvijalo u intelektualnoj, kulturnoj i društveno-političkoj sferi Evrope. Taj razvoj bio je ishod novih strujanja koja je pokrenula renesansa, a na neviđene visine uzdiglo prosvjetiteljstvo. Novina u odnosu zapadnog čovjeka prema religiji, a posljedično i prema svijetu i samome sebi, krčila je posebnu nišu u historijskoj i evolucionoj putanji čovječanstva i njegovih ideja. Vodila je ka onome što se doživljavalo kao neuporedivi nivoi samosvijesti i samoostvarenja, kao i ka posebnoj vrsti traga koji je moderni zapadni čovjek ostavljao na licu Zemlje i u toku historije. Ova najnovija i navodno najperspektivnija faza ljudske evolucije stoga je zahtijevala vlastiti naziv. Taj naziv bio je civilizacija.

Termin je izveden iz postojećih latinskih korijenskih riječi civilis, civis i civitas, što znači „građanski“, „građanin“ i „grad“. Postojala je i engleska riječ civil, koja se odnosila na društvo i javni život, te civility (uljudnost), koja je podrazumijevala građanski red i ponašanje dolično građaninu, obuhvatajući učtivost, ljubaznost, pristupačnost i lijepe manire. Drugi srodni izrazi uključivali su građansko pravo i civiliziran. Ovaj potonji opisivao je nekoga ko je poslušan i lijepo odgojen, vođen u vjerskim i političkim pitanjima te obdaren zdravim rasuđivanjem. Svi ti termini i njihova povezana značenja prethodili su pojavi civilizacije kao zasebnog koncepta, ali još uvijek nisu nosili šire historijsko i intelektualno značenje koje će novi naziv tek steći.

U tom pogledu poučne su riječi Martina Luthera. U svojoj raspravi iz 1528. godine O ratu protiv Turaka (Vom Kriege wider die Türken), on je njemački narod nazvao „tako divljim i neciviliziranim pukom“. Riječ neciviliziran ovdje nije imala nikakve veze s civilizacijom kao zasebnim intelektualnim konceptom, koji će se pojaviti tek oko 230 godina kasnije. Ono što je Luther imao na umu bila je osuda Nijemaca koje je smatrao toliko svojeglavim, neukim i zavedenim da su neki od njih čak priželjkivali doći pod osmansku vlast.

Jedan od prvih, a vjerovatno i najutjecajnijih ranih korisnika riječi civilizacija na engleskom jeziku bio je Adam Ferguson (1723–1816), vodeći mislilac škotskog prosvjetiteljstva. U svojoj knjizi Ogled o historiji građanskog društva (An Essay on the History of Civil Society, 1767), izrekao je poznatu tvrdnju: „Ne napreduje samo pojedinac od djetinjstva do zrelosti, već i sama vrsta od surovosti do civilizacije… Mi smo sami navodna mjerila uljudnosti i civilizacije; i tamo gdje se ne pojavljuju naše vlastite crte, smatramo da nema ničega što zaslužuje da bude spoznato.“

Ova formulacija je posebno razotkrivajuća. Ona predstavlja civilizaciju kao historijski napredak od surovosti ka naprednom stanju, istovremeno čineći evropsko društvo pretpostavljenim standardom prema kojem se procjenjuju stanje i dostignuća drugih naroda. Civilizacija je tako uokvirena unutar evolucionističkog razumijevanja ljudske historije, u kojem je postala vrhunac ljudskog razvoja, kako biološkog tako i društvenog.

Sasvim sigurno nije slučajnost da se moderna perspektiva o civilizaciji pojavila u vrijeme kada je teorija evolucije dobijala na značaju. Uzgred rečeno, Charles Darwin (1809–1882), engleski prirodnjak, geolog i biolog najpoznatiji po svojim doprinosima evolucionoj biologiji, rođen je samo sedam godina prije smrti Adama Fergusona. Kao takve, dinamika prirodne selekcije i onoga što bi se moglo nazvati historijskom selekcijom, kada je riječ o civilizacijskom procesu, počele su djelovati paralelno, međusobno se osnažujući prema sličnim ciljevima. Dva stoljeća kasnije, ovaj pravac mišljenja pronalazi upečatljiv savremeni izraz u tvrdnjama o kraju historije i pojavi posljednjeg čovjeka, sugerišući da je čovječanstvo doseglo, ili se približava, kulminaciji svog historijskog i civilizacijskog razvoja.

Upravo u takvoj intelektualnoj klimi oblikovao se krstaški pohod „misije civiliziranja“ onih koji nisu posjedovali tražene zapadne vrijednosti i životne standarde, postajući pratilac globalne kolonizacije i vesternizacije. Zauzvrat, ova misija je kolonijalnom porivu pružila dodatni zamah i navodno opravdanje. Stoga ne čudi što, iako je fizička kolonizacija tek nedavno okončana, njene nematerijalne dimenzije opstaju u brojnim egzistencijalnim poljima, a ljudi i dalje trpe posljedice istog pohoda i bore se s njegovim bezbrojnim neželjenim posljedicama. Intelektualno područje će vjerovatno biti posljednje od tih domena koje će biti dekolonizirano.

U suštini, postojala je još jedna misija civiliziranja, ona koja se odvila retrospektivno. Zapad je nametnuo svoj novonastali pojam civilizacije prošlim generacijama, proučavajući ih, klasificirajući i sudeći o njima gotovo isključivo kroz ovu novouspostavljenu filozofsku prizmu. Sve što je bilo u skladu s njegovim shvatanjem civilizacije smatrano je dobrim, naprednim i vrijednim priznanja, dok je sve što se tome nije uklapalo smatrano zaostalim, inferiornim ili neciviliziranim. Otuda pojava kategorija kao što su grčka, rimska, egipatska i mezopotamska civilizacija, kroz koje su čitavi historijski svjetovi počeli biti tumačeni i vrednovani prema modernom zapadnom obrascu. Suvišno je reći da je ovakav pogled dodatno legitimirao upotrebu termina kao što su divljaštvo, zaostalost i primitivizam, koji su postali zgodne etikete za klasificiranje i obezvređivanje „devijantnih“ društava i grupa.

Ibn Haldun i njegova navodna teorija civilizacije moraju se shvatiti unutar tog istog retrospektivnog procesa. Njegova misao mogla se uklopiti u moderni diskurs o civilizaciji tek nakon što je niz pogrešnih shvatanja, preinaka, selektivnih čitanja i dodatnih tumačenja uveden i nakalemljen na njegovu izvornu intelektualnu građevinu. Na taj način, Ibn Haldun je retrospektivno natjeran da govori jezikom koncepta koji nije bio ni njegov niti je pripadao intelektualnom svijetu u kojem je pisao.

Bio je suviše istaknut i utjecajan mislilac da bi bio zanemaren u zapadnim diskursima u nastajanju. Njegov intelektualni ugled i doprinosi učinili su njegovo uključivanje u te diskurse gotovo neizbježnim. Stoga je morao biti uključen, milom ili silom, i prilagođen njihovoj dominantnoj intelektualnoj tradiciji. Tek tada su se njegove ideje mogle predstaviti kao preteče modernih zapadnih teorija društva, historije i civilizacije, dok je njihov izrazito islamski karakter potisnut u pozadinu, zamagljen, ali i instrumentaliziran.

Dva različita svijeta

Podrazumijeva se da Ibn Haldun nema nikakve veze s intelektualnim, ideološkim i historijskim pozadinama povezanim s pojavom koncepta civilizacije. On je od njih slobodan onoliko koliko je Mjesec slobodan od oblaka koji ga zaklanjaju. Ni ‘umran ni hadarah ne mogu se ni na koji način poistovjetiti s civilizacijom i njenom eurocentričnom i zapadnocentričnom suštinom. Pripisivati pojam civilizacije Ibn Haldunu i povezivati ga s njegovim intelektualnim naslijeđem stoga je krajnje nepravedno. To bi čak moglo predstavljati intelektualni prijestup. Ljudi toga moraju biti svjesni i poštovati potreban stepen intelektualnog integriteta i poštenja.

Zaista, Ibn Haldun je jednostavno govorio o ‘umranu i hadari — ni manje ni više od toga. Ova dva koncepta su toliko duboka i dalekosežna da nemaju, a možda nikada i neće moći imati, tačne ekvivalente u drugim jezicima. To je svakako slučaj s mnogim temeljnim i revolucionarnim idejama i otkrićima. Najbolji pristup stoga bi bio usvojiti ove koncepte takvima kakvi jesu i koristiti ih u njihovom izvornom, namjeravanom značenju. Tamo gdje postoje određene sličnosti u terminologiji ili površnim obilježjima, mora se prepoznati da su one samo površinske i da ne mogu ići dalje od toga.

Ako, naprimjer, Ibn Haldun govori o društvu, politici, religiji, ekonomiji, znanju, kulturi, naseljavanju te usponu i padu zajednica, njegovi koncepti i rasprave nipošto nisu ekvivalentni svojim zapadnim pandanima. Oni mogu dijeliti iste nazive, ali njihova temeljna intelektualna načela, glavne pretpostavke i šira značenja su različiti. Njegovo razumijevanje znatno je šire od fizičkog razvoja zajednica i gradova ili materijalnih manifestacija ljudskog postojanja.

Drugim riječima, Ibn Haldunovo razumijevanje je u potpunosti islamsko, a njegove suštinske premise su u potpunosti kur'anske. Njegove ključne ideje, uključujući ideje ‘umrana, ‘asabiyye, životnog vijeka dinastija i starosti generacija, izvedene su isključivo iz sadržaja i učenja Kur'ana i Poslanikovog sunneta. Njegova koncepcija ‘umrana i njegovog dijalektičkog odnosa s hadarom počiva na shvatanju da je čovjeka stvorio Stvoritelj, Uzvišeni Allah, da služi kao Njegov namjesnik (halifa) na Zemlji, te da je Zemlja potčinjena čovjeku na korištenje, pružajući i mjesto i potrebne uslove za ispunjenje ove plemenite ontološke misije. Tako ‘umran i hadarah djeluju duž ose koja povezuje čovjeka, Zemlju i Stvoritelja. Njihov krajnji horizont, međutim, nije ograničen na zemaljsko postojanje, već se proteže na Ahiret i Džennet. Krajnji cilj ‘umrana jeste postizanje Allahovog zadovoljstva i, kroz njega, osiguravanje vječnog boravišta na Ahiretu.

Svi usponi i padovi povezani s ‘umranom i hadarom neizbježna su iskušenja, bez obzira na to doživljavaju li ljudi i njihove zajednice periode uspona ili opadanja. Oba stanja predstavljaju kušnje kroz koje ljudi moraju proći i na koje moraju odgovoriti kao dio suštinske svrhe stvaranja. Iz toga slijedi da su ‘umran i hadarah proizvodi suptilnog međudjelovanja Allahove volje i čovjekove volje, te odgovarajućih načina na koje božanska volja i ljudsko djelovanje oblikuju tok historije i putanju ljudskog društvenog razvoja.

Upravo zbog toga je za Ibn Halduna ‘umran bio istovremeno sveobuhvatan i univerzalan, obuhvatajući oba nivoa ljudskog egzistencijalnog prisustva: urbani i ruralni. On je, shodno tome, u podjednakoj mjeri govorio o ‘umranu hadari (urbanom ‘umranu) i ‘umranu badawi (ruralnom ‘umranu). Gdje god postoji zajednički život — što je neophodno s obzirom na to da su ljudska bića društvena po samoj svojoj prirodi — mora postojati i odgovarajući nivo i oblik ‘umrana. To stoji u suprotnosti s modernim pojmom civilizacije, koji daje prednost urbanom nad ruralnim okruženjem i time učvršćuje urbanocentrično razumijevanje ljudskog razvoja. Takva pristranost doprinijela je brojnim i složenim problemima povezanim s urbanizacijom kojima čovječanstvo danas jedva uspijeva upravljati, a kamoli ih prevazići.

Da posudimo jezik civilizacije, čovjek je stoga rođen civiliziran: čist, nevin i potpuno opremljen za misiju koja mu je povjerena. Njegov zadatak je ostati vjeran toj iskonskoj prirodi (fitri) i ispunjavati svoju misiju što duže i što dosljednije. Njegov zadatak je naprosto ostati na tom putu. Usponi i padovi koji se obično povezuju s civilizacijom u ovom svjetlu nisu ništa drugo do pokazatelji čovjekovog ontološkog učinka u areni njegove namjesničke misije, a ne mjerila njegovog civilizacijskog dostignuća u konvencionalnom smislu. Ako je sam život ibadet (bogosluženje), a islam sveobuhvatan kodeks življenja, onda je i ‘umran sastavni dio te jednačine. I on je, također, oblik ibadeta.

Mnogi koji pogrešno razumiju ovu dimenziju Ibn Haldunovih izlaganja o ‘umranu posljedično osjećaju potrebu da dio njegove misli tumače i prikazuju kao odraz sekularne predispozicije. Ova tendencija vidljiva je čak i kod Franza Rosenthala, standardnog prevodioca Mukaddime na engleski jezik, čiji su prijevod i tumačenje doprinijeli ovakvom čitanju Ibn Halduna — čitanju koje sam Rosenthal također pripisuje drugim „naučnicima“.

Stoga su ideje ‘umrana i hadare stare koliko i sam čovjek na Zemlji. One se ne mogu odvojiti od ljudskog postojanja. Za Ibn Halduna one povezuju čovjekov lični i fizički razvoj s odgovornošću, moralnim ponašanjem i polaganjem računa pred Allahom. Jezik Kur'ana i sunneta, koje Ibn Haldun redovno citira, oblikuje njegov pogled na svijet i konceptualnu konstelaciju, pružajući ključne temelje za razumijevanje ljudskog naseljavanja, napretka i razvoja kao svrsishodnih odgovornosti. Dakle, ‘umran i hadarah, s jedne strane, i civilizacija, s druge strane, dva su potpuno različita svijeta. Oni nisu isto. Poistovjetiti ih jednako je pogrešno kao i poistovjetiti islamsku koncepciju slobode s liberalizmom, šuru s demokratijom, islamsku ekonomiju s njenim zapadnim materijalističkim pandanom ili islamsko poštovanje čovjeka s renesansnim humanizmom, i tako dalje.

Ovo također objašnjava zašto materijalni prosperitet i tehnološki napredak ne garantuju nužno društvenu pravdu, moralni integritet, sreću ili dugoročnu stabilnost. Na osnovu svega navedenog, muslimani bi trebali posvetiti veću pažnju pojmovima ‘umran i hadarah kao konceptualnoj okosnici za adekvatnije razumijevanje društva, razvoja, napretka, historije i civilizacije. Oni nude vrijedan intelektualni resurs koji od muslimana ne zahtijeva da nekritički usvoje svaku pretpostavku povezanu s modernim teorijama civilizacije. Oni također dovode u pitanje tendenciju da se društveni uspjeh mjeri isključivo ekonomskim rastom, tehnološkom sofisticiranošću, vojnom moći i urbanom ekspanzijom. Što je još važnije, oni približavaju muslimane njihovom islamu i doprinose tome da postanu bolji muslimani.

Konačno, usvajanje pojmova ‘umran i hadarah ne zahtijeva napuštanje termina civilizacija. Umjesto toga, to znači razumijevanje civilizacije unutar šireg prikaza ljudskog postojanja, odgovornosti i zajedničkog procvata. To znači odati pravdu Ibn Haldunu i njegovom izvanrednom intelektualnom naslijeđu. To, kada se sve sabere i oduzme, znači islamizirati je.

Izvor: IslamiCity