Oligarhija nije nov pojam. U svom najjednostavnijem smislu, ona se odnosi na koncentraciju ekonomske ili političke moći u rukama veoma uskog segmenta društva. Kroz historiju su aristokrati, veleposjednici, industrijalci i finansijske elite stvarali slične koncentracije moći. Međutim, jedna važna karakteristika razlikuje današnju strukturu u nastajanju od ranijih oblika oligarhije. Moć novih tehnoloških elita ne proizlazi samo iz njihovog bogatstva. One također kontrolišu digitalnu infrastrukturu, podatke, algoritme i, sve više, umjetnu inteligenciju. Ekonomska moć, tehnološka moć i informacijska moć se stoga spajaju u istim centrima u dosad neviđenim razmjerama.
Ko zaista drži moć u današnjem svijetu? Dugi niz godina političke nauke bile su prvenstveno usmjerene na odnose moći između države i društva, vlasti i opozicije, demokratije i autoritarizma ili kapitala i rada. Nijedan od ovih odnosa nije izgubio na značaju. Međutim, digitalizacija, a naročito revolucija umjetne inteligencije, uvela je u ovu jednačinu novog i sve moćnijeg aktera: tehnološke kompanije koje posjeduju goleme ekonomske resurse, podatke o milijardama ljudi, globalnu komunikacijsku infrastrukturu i sisteme umjetne inteligencije koji su sve sposobniji utjecati na procese proizvodnje znanja i donošenja odluka čovječanstva.
Kao što je dobro poznato, Britanci nisu kolonizirali Indiju isključivo putem britanske vojske. Jedan od najvažnijih aktera u tom procesu bila je privatna kompanija prvobitno osnovana u komercijalne svrhe: Istočnoindijska kompanija. Vremenom je ta kompanija prestala biti tek ekonomski akter koji se bavi trgovinom. Stekla je vlastitu vojsku, vodila ratove, prikupljala poreze, upravljala teritorijama i donosila političke odluke koje su utjecale na živote miliona ljudi. Drugim riječima, privatna ekonomska moć postepeno se pretvorila u suverenu moć. Prošla su tri stoljeća. Danas SpaceX podsjeća na novu Istočnoindijsku kompaniju, s tom razlikom što je njegova moć daleko veća, dok je njegova podložnost vanjskoj kontroli znatno ograničenija. Drugim riječima, istočnoindijske kompanije 21. stoljeća izranjaju s još većom moći. Tako nas historija ponovo suočava s izuzetno poznatim pitanjem: Kada kompanija prestaje biti samo kompanija?
Danas SpaceX kontroliše dio najkritičnije svjetske svemirske i satelitske komunikacijske infrastrukture. Starlink može održavati komunikacije na ratištima. Starshield se može koristiti u državnim vojnim operacijama. Posljedično tome, tehnološke i komercijalne odluke privatne kompanije mogu utjecati ne samo na potrošače ili dioničare, već i na vojne i geopolitičke sposobnosti suverenih država. Više nije riječ o tome koliko je Elon Musk bogat. Daleko važnije pitanje glasi: Kada privatna kompanija kojoj nije potreban nikakav demokratski mandat počne kontrolisati infrastrukturu bez koje suverene države ne mogu funkcionisati, gdje prestaje ekonomska, a počinje politička moć? Možda bismo upravo tu trebali tražiti odgovor za razumijevanje tehnooligarhije. Iz historije znamo da ekonomska preduzeća mogu postati politički akteri. Istočnoindijska kompanija bila je jedan od najekstremnijih primjera. Naravno, historija se danas ne ponavlja na potpuno isti način. Ipak, ako se i sam suverenitet mijenja u digitalnom dobu, moramo uzeti u obzir i mogućnost da se mogu promijeniti i akteri koji vrše suverenu vlast.
Ekonomska, tehnološka i informacijska moć
Iz tog razloga više se ne čini dovoljnim razumijevati savremenu raspodjelu moći isključivo kroz države i demokratske institucije. Suočeni smo s novim akterima koji ne učestvuju na izborima, ne dobijaju mandat od birača i još uvijek ne podliježu političkoj odgovornosti pred parlamentima, a ipak posjeduju izvanrednu sposobnost da određuju šta ljudi vide, šta čitaju, s kim komuniciraju i, sve više, kojim informacijama vjeruju. Štaviše, njihov ekonomski obim dostigao je nivo koji parira ekonomskim kapacitetima mnogih država. Možda je upravo to razlog zašto je koncept „tehnooligarhije“ posljednjih godina dobio sve veći značaj.
Oligarhija nije nov pojam. U svom najjednostavnijem smislu, ona se odnosi na koncentraciju ekonomske ili političke moći u rukama veoma uskog segmenta društva. Kroz historiju su aristokrati, veleposjednici, industrijalci i finansijske elite stvarali slične koncentracije moći. Međutim, jedna važna karakteristika razlikuje današnju strukturu u nastajanju od ranijih oblika oligarhije. Moć novih tehnoloških elita ne proizlazi samo iz njihovog bogatstva. One također kontrolišu digitalnu infrastrukturu, podatke, algoritme i, sve više, umjetnu inteligenciju. Ekonomska moć, tehnološka moć i informacijska moć se stoga spajaju u istim centrima u dosad neviđenim razmjerama.
Upravo ovdje moramo razumjeti zašto se tehnooligarhija razlikuje od tradicionalnih ekonomskih oligarhija. Vlasnik naftne kompanije može biti izuzetno bogat. Banka ili industrijska korporacija također mogu vršiti značajan utjecaj na vlade. Ipak, nijedan od tih aktera nije mogao pojedinačno organizovati svakodnevni protok informacija s kojima se susreću milijarde ljudi prema personaliziranim kriterijima. Digitalne platforme mogu učiniti upravo to. Koje informacije pretraživači prikazuju prve, koji sadržaj platforme društvenih mreža čine vidljivim, koje vijesti dopiru do miliona ljudi, a koje ostaju uglavnom nevidljive, u značajnoj mjeri određuju algoritamski sistemi. Kako umjetna inteligencija postaje sve dublje utkana u svakodnevni život, ova moć ulazi u još napredniju fazu.
Ovakav razvoj događaja stvara i posebno upečatljiv paradoks za demokratiju. Jedna od temeljnih pretpostavki moderne demokratije jeste da politička moć mora biti ograničena. Podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku granu postoji upravo u tu svrhu. Izbori služe istom cilju. Sloboda štampe, mehanizmi odgovornosti i transparentnosti razvijeni su kako bi se spriječila nekontrolisana koncentracija političke moći. Predsjednici, vlade i parlamenti podliježu utvrđenim pravilima. Ipak, danas se pojavljuje nova sfera moći s izvanrednim utjecajem na društvo bez odgovarajućih mehanizama demokratskog nadzora. Upravo tu počinje problem. Dok prihvatamo da utjecaj političara na društvo mora biti ograničen, nismo uspostavili jednako jasna pravila o granicama moći koju vrše kompanije što upravljaju komunikacijskim i informacijskim ekosistemima milijardi ljudi. Demokratska društva su prikupila stoljeća institucionalnog iskustva u ograničavanju državne moći, ali smo još uvijek na samom početku puta kada je riječ o ograničavanju privatne tehnološke moći.
Štaviše, tehnooligarhija nije naprosto pitanje velikih korporacija koje prirodno izrastaju iz tržišne dinamike ili bogatstva koje se koncentriše u rukama nekolicine tehnoloških poduzetnika. Postoji još jedna, manje vidljiva, ali možda i važnija dimenzija ovog pitanja. Posljednjih godina, naročito u Silicijskoj dolini, sve veću podršku dobija ideja da se društveni i politički problemi mogu rješavati efikasnije putem tehnologije, podataka i inženjeringa nego putem tradicionalnih demokratskih procesa. Rezonovanje iza ovog pristupa nije sasvim bez osnova. Međutim, da li je prenošenje sve većih ovlasti nad društvenim odlučivanjem na tehnološke elite i sisteme koje one razvijaju zaista rješenje za sporost demokratskih procesa?
Prijenos moći
Glavna opasnost u bliskoj budućnosti, stoga, nije u tome da će tehnološke kompanije jednog dana otvoreno preuzeti političku vlast. Mnogo realnija mogućnost jeste da će se sve veći broj društvenih odluka početi tretirati kao tehničke odluke, čime će se izmjestiti izvan sfere demokratskog promišljanja u domen onih koji dizajniraju i kontrolišu tehnologiju. U tom scenariju prijenos moći ne dešava se naglo niti vidljivo. On se odvija postepeno, opravdan obećanjima o „bržim“, „efikasnijim“, „pametnijim“ i „inovativnijim“ rješenjima. Tehnološke kompanije tako mogu prestati biti tek akteri koji razvijaju alate za postizanje ciljeva koje je definisalo društvo i umjesto toga postati akteri koji suštinski utječu na to koje će ciljeve društvo uopće slijediti. Upravo zato moramo biti oprezni kada suprotstavljamo sporost demokratske politike brzini tehnološkog odlučivanja. Sporost demokratskih procesa nije uvijek samo znak neefikasnosti. Ponekad je ona neizbježna cijena zastupanja različitih interesa, saslušavanja prigovora, raspravljanja o odlukama i pozivanja vlasti na odgovornost. Centralizovane strukture odlučivanja tehnoloških kompanija mogu funkcionisati mnogo brže. Ali brzina i legitimitet nisu ista stvar.
S druge strane, suočavamo se s problemom koji je izuzetno sličan raspravi o snažnom liderstvu. Snažno liderstvo može omogućiti brzo donošenje odluka, ali kada je nadzor slab, ono također može uvećati cijenu loših odluka. Slična situacija važi i za tehnološke kompanije. Centralizovano odlučivanje može generisati inovacije nevjerovatnom brzinom. Međutim, prepuštanje smjera razvoja tehnologija koje mijenjaju svijet preferencijama šačice kompanija i veoma uske tehnološke elite otvara još jedno pitanje: Ko je tim ljudima dao ovlast da odlučuju o budućnosti čovječanstva? Umjetna inteligencija čini potrebu za odgovorom na ovo pitanje daleko hitnijom. Odluke koje se danas donose o tome koja će zanimanja biti automatizovana u narednim godinama, koje će vrste poslova ljudi nastaviti obavljati, kako će se mijenjati obrazovni sistemi, kako će se koristiti lični podaci, kako će ljudi komunicirati sa sistemima umjetne inteligencije, pa čak i koliki će utjecaj tim sistemima biti dopušteno da vrše na ljudske odluke, oblikovat će društva budućnosti. Ipak, značajan dio tih odluka ne donosi se u parlamentima niti kroz široku javnu raspravu, već u laboratorijama i upravnim odborima tehnoloških kompanija.
Što je još važnije, granice između država i tehnoloških kompanija postaju sve nejasnije. Umjetna inteligencija, infrastruktura u oblaku (cloud), satelitski sistemi, kibernetička sigurnost i odbrambene tehnologije više nisu puki komercijalni proizvodi; oni postaju sastavni dijelovi strateških sposobnosti država. Ovakav razvoj događaja povećava ovisnost država o tehnološkim kompanijama, istovremeno pretvarajući te kompanije u geopolitičke aktere. Stoga nije slučajno što je savremena akademska literatura počela ispitivati utjecaj tehnoloških oligarha na kritičnu infrastrukturu i političke institucije kao zasebno pitanje za globalni poredak. Nadalje, utjecaj ekonomskih aktera na političku moć nije novost u historiji. Ono što jeste novo jeste da određene temeljne komponente državnog suvereniteta postaju direktno ovisne o tehnološkoj infrastrukturi pod privatnom kontrolom. Naprimjer, umjesto vršenja direktnog pritiska na drugu državu, neka vlada sada može vršiti indirektan utjecaj djelujući na ekonomske interese kompanije o kojoj zavise strateške sposobnosti te države.
Možda će jedan od najvećih institucionalnih izazova s kojima će se suočiti demokratija 21. stoljeća izroniti upravo ovdje. U prethodnim stoljećima centralna briga bila je ograničavanje moći države nad njenim građanima. U industrijskom društvu tome je dodana potreba za uravnoteženjem moći kapitala u odnosu na rad. U digitalnom društvu sada moramo dodati izazov ograničavanja tehnološke moći. Temeljno pitanje za budućnost, stoga, glasi kako pomiriti tehnološki napredak s demokratskim legitimitetom, društvenom koristi i ljudskim djelovanjem. Ko će odrediti smjer tehnološkog napretka? Možda najvažniji paradoks doba tehnooligarhije leži upravo ovdje. Nikada ranije u ljudskoj historiji privatni akteri nisu istovremeno posjedovali toliko informacija o tolikom broju ljudi, tako moćne računarske kapacitete i alate sposobne da utječu na svakodnevne odluke ljudi u takvim razmjerama.
Izvor: Daily Sabah










