Pad Slunja u novembru 1991. godine pokrenuo je val od oko 15.000 prognanika s Korduna, koji su spas potražili preko granice, u Cazinskoj krajini
Magloviti novembarski dan 1991. godine ostao je usječen u pamćenje stanovnika Korduna kao trenutak kada se srušio čitav njihov dotadašnji svijet. Nakon više od stotinu dana potpune blokade, pod kombiniranim naletima Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih jedinica, pokleknula je odbrana Slunja.
Tri mjeseca nadmoćnijem neprijatelju opiralo se svega oko 700 slabo naoružanih branitelja. Kada su tenkovi konačno ušli na gradske ulice, a domovi pretvoreni u buktinje, više od 15.000 stanovnika Slunja, Cetingrada, Rakovice i okolnih naselja bilo je prisiljeno krenuti u prognaničku kolonu. Jedini otvoren put vodio je preko granice – u Bosnu i Hercegovinu.
Tri i po decenije kasnije, na Trgu dr. Franje Tuđmana u Slunju, zvuka opće opasnosti i crkvenih zvona prisjetili su se oni koji su preživjeli teške dane. Za slobodu slunjskog kraja život su izgubile 352 osobe, od kojih 213 u prvim danima agresije na Hrvatsku, dok se za 16 civila još uvijek traga.
Obilježavajući ovu tužnu obljetnicu, gradonačelnica Slunja Mirjana Puškarić podsjetila je na dostojanstvo s kojim se grad ponovo podigao iz pepela: „I danas, nakon toliko godina, teško je pronaći riječi kojima bismo opisali sve ono što je naš narod tada proživio. Naš grad je bio okupiran, naši su domovi bili spaljeni i razoreni, ali ono što nam nitko nije mogao oduzeti, bila je ljubav prema našem Slunju i vjera da ćemo se jednog dana vratiti. I vratili smo se. Na svoja ognjišta, među ruševine, ali uzdignute glave. Obnovili smo naše kuće, naše ulice i naš grad. I danas, 35 godina poslije, ovdje stojimo zajedno. U slobodi koju nismo dobili na dar, nego je skupo plaćena životima naših najmilijih.“
Okolnosti pod kojima se grad branio u jesen 1991. godine bile su taktički gotovo nemoguće. Bez dovoljnih količina oružja, municije, hrane, lijekova, pa čak i struje i goriva, lokalne vlasti i branitelji morali su donositi teške odluke. Marina Matusina, tada maloljetna djevojka koja se pridružila odbrani, sjeća se potpune neizvjesnosti: „Nisam ni časka dvoumila da ne odem u rat, barem pomoći u sanitetu, previti ranjenog, svoj mali doprinos jer bilo je strašno, bili smo okupirani, bila je neizvjesnost, nismo znali hoćemo li izaći iz okupacije Slunja živi.“
Odluka o evakuaciji stanovništva 16. novembra spasile je hiljade glava. Neprijatelj se pregrupirao i iz vojnih baza širom Hrvatske usmjerio ogromnu vatrenu moć prema Slunju. Ratni zapovjednik Tomo Mrkonja prisjeća se trenutka kada je odbrana morala popustiti: „Neprijatelj se pregrupirao, iz svih vojarni Hrvatske došao je tu na poligon, i s ogromnim snagama i nerazmjerom je napao naše postrojbe koje su pružale žilav otpor, a onda je sve to popustilo u nerazmjeru sila, tako da smo se povukli prema susjednoj granici, prema Bosni.“

Na suprotnoj strani granice nalazila se Cazinska krajina. Rat se u tim krajevima potkraj 1991. godine tek naslućivao, ali front još nije bio otvoren. U samo nekoliko dana na to je područje pristigla rijeka prestrašenih ljudi, čitave porodice, starci, majke s djecom i teški ranjenici. Pred njima se otvorila nepoznata teritorija, ali i neočekivano utočište.
Potpredsjednik Vlade Hrvatske i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved naglasio je važnost te organizirane evakuacije i prijema: „Važno je istaknuti jedan detalj, da su ljudi organizirano tih dana izvlačeni na područje BiH. I zahvaljujući odgovornosti tadašnjeg rukovodstva općine, ali i ratnih zapovjednika, spašeni su mnogi životi.“
Ono što je uslijedilo u Cazin ući će u historiju ovog kraja kao jedan od najsvjetlijih primjera solidarnosti u najcrnjim vremenima. Od oktobra 1991. do marta 1992. godine kroz Cazinsku krajinu prošlo je između 12.000 i 15.000 izbjeglica s Korduna, dok ih je samo u samom gradu Cazinu u jednom trenutku bilo smješteno oko 7.000.
Najživopisniji zapis o tom zbjegu ostavio je mještanin koji je kao dječak svjedočio dolasku nepregledne kolone jedne kišne subote. U lokalnoj kinodvorani tiskale su se desetine porodica, sklupčane oko najosnovnijih stvari spakovanih u platnene torbe i plastične vrećice. U očima tih ljudi vidio se samo strah i potpuna izgubljenost. Međutim, reakcija Krajišnika bila je trenutna. Bez ikakvih službenih naredbi ili odgađanja, lokalne porodice samoorganizirale su se u sate nakon dolaska zbjega. Kuhalo se tople obroke, prikupljali su se pokrivači i odjeća, a zgrade škola, dvorana i društvenih domova preko noći su pretvorene u kolektivne centre.
Krajiški domaćini otvarali su vrata svojih domova bez postavljanja pitanja o imenu ili nacionalnosti. Dijelilo se skromno pokućstvo i ono malo zaliha hrane što se zateklo u ostavama. Da bi se izbjeglicama omogući siguran prolazak kroz druga područja Bosne i Hercegovine i izbjegle neprijateljske punktove, lokalne vlasti i mještani pribjegavali su i rizičnim potezima.
Jusuf Bajraktarević, savjetnik gradonačelnika Cazina, svjedoči o dubini te ljudske gestacije: „Čak smo davali lične karte jer da bi dalje produžili Hrvati kroz Bosnu i Hercegovinu u to vrijeme, morali su imati ličnu kartu s muslimanskim imenom, to je taj humanizam kojeg se sjećamo i da smo se međusobno potpomagali protiv agresora.“

Mnoge slunjske porodice ostale su u Cazinu mjesecima. Mještani su ih hranili, pomagali im da stupe u kontakt s Crvenim križem i rodbinom po inozemstvu, te pripremali teren za njihov dalji put. Početkom 1992. godine organizirani su konvoji autobusa koji su, uz posredovanje bh. vlasti i nadzor UN-a, preko Bihaća, Livna i Gradiške prevezli izbjeglice prema sigurnijim dijelovima Hrvatske i trećim zemljama. Bio je to trenutak čiste ljudskosti u kojem se gledalo isključivo ko je čovjek u nevolji.
Ipak, historija Korduna i Cazinske krajine u narednim godinama poprimila je gotovo groteskne i tragične preokrete. U okupiranom Slunju, unutar UNPA sektora „Sjever“, 1994. godine formiran je poligon na kojem se pod komandom srpskih oficira obučavala paravojska Fikreta Abdića. UNPROFOR je tada potvrdio da se oko 4.000 Abdićevih vojnika stacioniralo i pripremalo u Slunju za napad na Bihać i Veliku Kladušu. Surova ratna ironija udesila je da grad iz kojeg su 1991. godine civili spašavali gole živote i u kojem ih je Cazin prihvatio kao rođenu braću tri godine kasnije postane odskočna daska za napad na te iste krajiške gradove i ljude koji su pružili ruku spasa.
Danas, kada se u Slunju ponovo paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca odaje počast žrtvama, sjećanje na 1991. godinu ostaje dvostruko. S jedne strane stoj opomena na razaranje i žrtvu 352 poginula stanovnika, a s druge neizbrisiva uspomena na ljudsku solidarnost koja je premostila granice u trenutku kada je to bilo najpotrebnije.
Poruka koja je upućena s novootkrivenog spomen-križa u Gornjem Taborištu, na mjestu gdje su neprijateljski avioni raketirali cestu u blizini dječijeg igrališta, ostaje kao trajna obaveza generacijama koje dolaze. Grad koji je 1991. godine proživio svoje najcrnje dane danas stoji obnovljen. Priča o padu Slunja i krajiškom utočištu ostaje tako zapisana ne samo kao svjedočanstvo o stradanju i ratnim apsurdima, nego prije svega kao lekcija o dostojanstvu, otporu i nepokolebljivoj čovječnosti u vremenima najvećih iskušenja.
IZVOR: Bosna.hr, HRT, Karlovačka županija










