Uprkos svom dometu, pjesma „Constantinople“ je ubrzo zaboravljena, za razliku od Istanbula, i pjesme i grada. Kao što zna svako ko je bio ondje, Istanbul posjeduje neuhvatljivu osobitost koju ne možete tačno definisati, a upravo je to inspirisalo muzičare iz potpuno različitih žanrova.
Kada ljudi pomisle na Istanbul i muziku, na pamet im odmah padne pjesma „Istanbul (Not Constantinople)“. Ova zarazna melodija, koju pjeva kanadski kvartet The Four Lads, svjetski je poznata. Bing Crosby i Ella Fitzgerald otpjevali su je u duetu 1950-ih, Bette Midler izvela je svoju verziju 1970-ih, a bend They Might Be Giants uvrstio ju je na svoj prvi album „Flood“ 1990. godine. Čak je iskorištena i u filmu „Mona Lizin osmijeh“ (Mona Lisa Smile) iz 2003. godine, u kojem glumi Julia Roberts, kada ju je bend Trevora Horna uživo izveo u sceni u kafiću.
Ono što mnogi ne znaju jeste da je ova pjesma, napisana kao šaljiva novitet-pjesma i prvi put snimljena 1953. godine, objavljena 500 godina nakon osvajanja Istanbula, odnosno pada Bizantije. Još je manje poznata činjenica da se vjeruje kako je napisana kao odgovor na raniju šaljivu pjesmu pod nazivom „Constantinople“ (Konstantinopol). „Constantinople“ je bio big-band fokstrot čiju je muziku i komične stihove koji vam zavežu jezik napisao Harry Carlton.
Pjesma „Constantinople“ prvi put je snimljena u Velikoj Britaniji 1928. godine od strane izvođača Jacka Hyltona za izdavačku kuću His Master’s Voice. Stekla je veliku slavu u zemljama poput Belgije, Francuske i Amerike. Objavljena je kao „Konstantinopli“ u Grčkoj, na grčkom jeziku, a bila je hit čak i u Australiji.
Uprkos svom dometu, pjesma „Constantinople“ je ubrzo zaboravljena, za razliku od Istanbula, i pjesme i grada. Kao što zna svako ko je bio ondje, Istanbul posjeduje neuhvatljivu osobitost koju ne možete tačno definisati, a upravo je to inspirisalo muzičare iz potpuno različitih žanrova.
Uzmimo za primjer američkog kantautora Toma Waitsa, čiji eklektični radovi prelaze granice roka, džeza, bluza, opere, cabareta i eksperimentalnih stilova. Kao i kod mnogih njegovih pjesama, priča iza njegove numere „Telephone Call from Istanbul“ iz 1987. godine nije sasvim jasna. Na površini, čini se da govori o tome kako ga draga zove da mu javi da se vraća kući iz Istanbula, ali on to ne otpjeva direktno. Možda ga neko drugi zove iz Istanbula i, sasvim slučajno, njegova draga dolazi kući danas. Možda je riječ o nečem sasvim drugom. Bilo kako bilo, divna je melanholiju u njegovom hrapavom glasu i prodorni zvuk saksofona.
Najpoznatiji kao glavni vokali sint-pop/novotalasnog dua Soft Cell, engleski kantautor i muzičar Marc Almond objavio je 1988. godine pjesmu „She Took My Soul in Istanbul“. U ovoj proganjajućoj melodiji u molskom tonalitetu, on šapatom pjeva o izgubljenoj ljubavi dok kaže: „Jedne noći koju sam proveo u Istanbulu, sanjao sam san o zabranjenom svijetu u kojem čak i anđeli strijepe da pogledaju mjesto gdje je sva ljubav osuđena na propast.“ To je izuzetno poetično, ali i srceparajuće, baš kao što život u Istanbulu ponekad umije biti.
Engleski pjevač Morrissey još je jedan umjetnik koji pjeva o Istanbulu u istoimenoj pjesmi. Objavljena je na njegovom albumu iz 2014. godine pod nazivom „World Peace Is None of Your Business“. Pjesma počinje pozivom na molitvu snimljenim na ulicama Istanbula od strane gitariste Jessea Tobiasa, prije nego što se priča o gubitku odvija usred lirskih opisa grada. Morrissey je izvodi u svom prepoznatljivom monotonom stilu nalik naricaljki, ali je simpatičan način na koji se pjesma koristi kao pozadina za fantastičan video sačinjen od historijskih snimaka Istanbula.
Rumunska pjevačica Bianca Nita, poznata kao Brianna, predstavljala je svoju zemlju 2018. godine na šestom takmičenju Europa Song Contest s pjesmom „Lost in Istanbul“. Zauzela je šesto mjesto sa osvojena 233 boda. Ako pažljivo poslušate, stihovi nemaju mnogo veze s gradom osim riječi „Izgubljen/a sam u Istanbulu“, ali ambijent nudi odlične vizuale. Zvanični video prikazuje kako Brianna hoda Avenijom Istiklal (İstiklal Caddesi), vrti se u pasažu Cicek (Çiçek Pasajı) i pjeva na Galata mostu pored turskih ribara. Mogu se vidjeti i djelići Galata kule, izlozi prepuni turskog lokuma, obavezni pogled na džamiju i, naravno, neizbježan kadar s mačkom.
S obzirom na to da grad Istanbul živi s ljubavlju, nadom i strašću već skoro 16 stoljeća, nije iznenađenje što je bio glavni izvor inspiracije ovim kreativcima.
Izvor: Turkiye Today
