Iako su dubrovačke trgovačke naseobine nakon 1463. godine svoje glavno uporište u Bosni imale u Sarajevu, zapadni krajevi zemlje predstavljali su specifičnu i dinamičnu zonu poslovanja za trgovce iz grada pod Srđem. Od održavanja opasnih trgovačkih veza s Jajcem u vrijeme ugarske vlasti, preko stalnijeg nastanjivanja u Livnu i trgovine žitom u 16. stoljeću, pa sve do povremenih poslovnih poduhvata u Banjaluci, podanici Republike Svetog Vlaha vješto su koristili balkanske saobraćajne i komercijalne mreže. Međutim, sa snažnim usponom domaće privredne elite, bosanskih katolika i muslimana, te jačanjem jevrejske trgovačke konkurencije i otvaranjem splitske skele krajem 16. stoljeća, Dubrovčani su postepeno potisnuti sa zapadnobosanskog tržišta, ostavljajući iza sebe vrijedne arhivske tragove o ekonomskom životu ove regije pod osmanskom upravom

Dubrovačke naseobine koje su nastajale i održavale se u okviru jednog poslovnog sistema, odnosno mreže za racionalnu eksploataciju balkanskog ruralnog prostora, kako pri izvozu stočarskih i zemljoradničkih sirovinskih proizvoda, tako i pri dovozu tkanina i druge manufakturne robe sa Zapada, nisu bile jednako raspoređene u svim balkanskim i podunavskim zemljama. Najveće naseobine nakon pada Bosne i Hercegovine pod vlast Osmanlija postojale su u Beogradu i Srbiji, u Sofiji i sjevernoj Bugarskoj, pa i u velikim gradovima Panonije. Bosna je bila mnogo bliža dubrovačkoj pijaci i luci, te se mogao primjenjivati i sistem ambulantne trgovine. To je podrazumijevalo da trgovac s robom krene iz Dubrovnika kao svog stalnog boravišta u hercegovačke i bliže bosanske kasabe i šehere, da robu rasproda kao putujući trgovac ili da je ostavi u komisionu na prodaju domaćim ljudima s kojima je bio povezan.

Drugi razlog zbog kojeg se Dubrovčani nisu češće stalno nastanjivali u Bosni nalazio se u okolnosti da je od druge polovine 16. stoljeća sve više rasla konkurentnost domaćeg življa. Taj domaći poslovni svijet predstavljali su bosanski trgovci, katolici i muslimani, jedni kao lokalni, a drugi kao korisnici komercijalne mreže koja je pokrivala ne samo Bosnu nego i Slavoniju, pa i osmanski dio Ugarske, Srbiju i Bugarsku, dok se u velikim lukama Italije (poput Venecije, Ankone i Barlette) nadovezivala na zapadno tržište. Bosanski katolici su čak i u Beogradu od druge trećine 17. stoljeća počeli smetati Dubrovčanima i istiskivati ih. Također, Jevreji iz Sarajeva i nekih manjih bosanskohercegovačkih mjesta bili su ozbiljni takmaci Dubrovčanima, naročito u periodu 1590–1592. godine, kada su izgradili vlastiti sistem izvozno-uvozne trgovine, povezujući se s Venecijom i Ankonom i koristeći pri tome luke u Dubrovniku i Splitu, a u prvo vrijeme i Neretvu (Gabelu).

Pravu stalnu naseobinu u Bosni i Hercegovini Dubrovčani su imali jedino u Sarajevu. Do oko 1520. godine u izvjesnom su broju bili zastupljeni i po starim bosanskim rudnicima istočne Bosne (Srebrenica, Olovo), dok ih u rudničkim mjestima središnje Bosne nakon 1463. godine susrećemo samo pojedinačno. Ipak, po nekoliko njih organiziralo je izvozno-uvoznu trgovinu i u manjim središtima kao što su Mostar, Livno i Konjic, a pojedinačno ih je bilo u Zvorniku, Sasama kod Srebrenice, Solima (Tuzli), Gabeli, te u Jajcu i Banjaluci. 4

Dubrovačkih krznara koji su se bavili prometom dobara bilo je i u Nevesinju. Njihov boravak u tim manjim poslovnim centrima treba vezati naročito za period od 1520. do 1570. godine. S pojavom veće konkurencije domaćih trgovaca, čestim pljačkama na drumovima i odmetanjem feudalnih snaga od zakona, Dubrovčani su se povlačili u rodni grad, u Sarajevo, srbijanske i bugarske kolonije te u Panoniju u pozadini operativnih trupa, gdje je centralna vlast bila prisutnija i gdje se sigurnije poslovalo.

Od mjesta na zapadnim stranama Bosne Dubrovčani su najprije održavali veze s Jajcem, koje je bilo vraćeno od Turaka i duže se vremena nalazilo pod ugarskom vlašću (1464–1527). Poslovni svijet u gradu pod Srđem i nakon ugarskog osvajanja grada smatrao je Jajce propulzivnim tržištem za dubrovačku trgovinu. Prvog marta 1464. godine, naprimjer, trgovačka firma Banka Ratkovića i sinova dala je poslovnom agentu Ivanu Radišiću, zvanom Ukilica, 144 dukata (svakako u tkaninama i drugim zanatskim izrađevinama) da na dva mjeseca pođe poslovati u Jajce, s tim da dobit i štetu dijele napola. Nešto kasnije, Dubrovčani su naročito u kritičnim situacijama snabdijevali ugarski garnizon u gradu raznim potrebama, pa i materijalom od kojeg se pravio barut. Oni su šalitru i sumpor dopremali čak iz svog grada i 1491. godine, dok se još moglo prići utvrđenju, iako je to bilo vrlo opasno i skopčano s velikim poslovnim i životnim rizicima.

O prisustvu Dubrovčana, naročito u danima ratnog stanja oko preostalog kršćanskog uporišta u zapadnim krajevima Bosne, ne može se naći opsežna dokumentacija u Dubrovačkom arhivu. Pustolovni trgovci koji su relativno dobro stajali s predstavnicima uspostavljene osmanske vlasti u Jajce su odlazili više kradom nego javno, na svoju ruku i bez uputa zavičajnog grada. Na put nisu polazili sa svojih sunčanih žala, nego iz naseobina u Bosni, iz rudničkih mjesta srednje Bosne ili iz Vrhbosne. To se poslovanje samo sasvim rijetko može zapaziti iz akata nekih arhivskih serija (naprimjer iz testamenata), s obzirom na to da zvanične knjige naseobina i privatni poslovni libri trgovaca za tu regiju nisu sačuvani tokom burnih vremena.

Stalniju vezu Dubrovnika i Jajca pod ugarskom vlašću potvrđivalo je i pojavljivanje Jajčana u gradu sv. Vlaha. Neka Katarina iz Jajca došla je u sukob s majstorom Paolom iz Venecije, koji se bavio nameštanjem prozora i ostale ravne staklarije u Dubrovniku; ona je od ovog zanatlije tražila 50 dukata, pa je Paolo morao za svog jamca naći jednog Kalića, dubrovačkog plemića. Taj bi se slučaj najlakše mogao protumačiti tako što je Katarina morala dati pomenutu svotu pod interes mletačkom majstoru, a novac je donijela sa sobom iz rodnog mjesta kako bi joj poslužio za život u tuđini.

Neki Milivoj Radivojević iz Jajca dao je konja i nešto novca za put Ratku Radovanoviću, svakako Dubrovčaninu, kada je iz Jajca pošao u osmanski dio Bosne na putu za Dubrovnik. Ratko je trebao izaći pred dubrovački sud, u čemu je vjerovatno Milivoj bio zainteresiran, pa je prije kretanja na put bio prisiljen naći jamca u zavičajnom gradu kako ne bi mimoišao pravdu.

Spor između dubrovačkih ortaka Ruska Teodorovog i Dživana Radišića iz augusta 1466. godine daje korisne podatke o radu Dubrovčana u Jajcu. Radišić je poslovao u ime trgovačkog društva u Jajcu i izvan njega, pa je čak preuzeo dužnike treće strane, odnosno poslovnih prijatelja (jer su obligacije predstavljale vrijednosne papire za naplatu). Rusko je kontrolirao kompanjona i utjerivao svoj dio vrijednosti kod dužnika preko svog komisionara. Teškoće su nastajale kod dužnika koji su umrli prije nego što bi namirili obaveze, pa je u takvim slučajevima Dživan bio dužan zakleti se da više nisu u životu kako bi se zaduženja otpisala. Na spisku datom arbitrima u sporu bilo je navedeno 20 dužnika iz redova gradske posade (Paval lumbardar, Dživiko lumbardar, Matias balistar, Matias vratar), funkcionera (ban Laslov), zanatlija (Ilija krojač) i drugog sitnog svijeta domaćih i mađarskih imena, a popis je obuhvatio i Filipa iz Požege. U svemu se radilo o 44 dukata i 39 akči, pri čemu su najveća zaduženja iznosila 22 dukata (Antoni de Giovan), 11 (ban Laslov) i 10 dukata (Stepan Dexievich).

Osnovna valuta koja je cirkulirala ipak je bila osmanska akča, jer su Jajčani u svemu bili upućeni na osmansko susjedstvo. Odnos akče i dukata bio je veoma nepovoljan za akču, sto akči išlo je u jedan dukat, što govori da je akča procijenjena dvostruko manje nego u drugim osmanskim oblastima koje nisu bile u neposrednom kontaktu sa zapadnim svijetom. Ta inferiornost turske monete bila je posljedica velike potražnje za stabilnim ugarskim ili mletačkim dukatom u Sultanovoj državi.

Iste 1466. godine trojica dubrovačkih poklisara, koji su išli ugarskom kralju u Jajce, izvršila su isplatu od sto dukata za račun dubrovačkog trgovca iz Beograda Franka Vasiljevića. Nešto prije toga, Radivoj Ivanišević iz Jajca stupio je u Dubrovniku u petogodišnju službu kod Terencija de Terenciis iz Pesara, ali se u njoj zadržao svega dva dana.

U periodu od 1467. do 1470. godine u Jajcu je živio i poslovao Dubrovčanin Ivan Miletić, a 1467. godine tu je umro Pavle Stojčić. Treći Dubrovčanin, Pizan Radišić zvani Skulica, bio je oktobra 1470. godine opunomoćen da sakupi Stojčićeva dobra, koja su očito bila trajnije i nepokretne prirode čim su predstavljala vrijednost i tri godine nakon vlasnikove smrti. Na sličan je način u martu 1495. godine Jajčanin Milivoj Radivojević u Dubrovniku postavio punomoćnika da od Ratka Radovanovića sakupi tri dukata i preuzme konja. Krajem 1470. godine Radonja Srbin, koji se naselio u Dubrovniku, prodao je jednom fratru četiri sveske knjiga (Bibliju, Dekretalije, četiri knjige sv. Bonaventure i Laktancija), koje je kupio u Jajcu za vrijeme kratkotrajne osmanske vlasti od janičara za 26 dukata.

Poznati hroničar političkog i poslovnog života Venecije Marino Sanudo donosi nekoliko zanimljivih podataka o Jajcu. U junu 1502. godine ugarski kapetan iz Jajca izašao je iz grada sa 3.000 konjanika kako bi pružio pratnju velikom konvoju od 1.000 kola kojima je iz Hrvatske prevožena pšenica u Jajce. Ovaj transport su napali Turci, pa se razvila borba u kojoj je poginulo 500 Turaka, a 36 ih je zarobljeno. U junu 1515. godine papa je poslao pomoć u pšenici, naoružanju i 700 dukata opsjednutim Jajčanima, a kao papinski nuncij u toj akciji djelovao je biskup Otočca Vincencije. Trgovci iz Hrvatske redovno su dolazili u Jajce i širu okolinu. Krajem zime 1510. godine Turci su pokušali da se osvete ugarskim trgovcima okupljenim u jednom mjestu sjeverozapadne Bosne, ali ih je u tome spriječio jajački ban sa 1.000 konjanika. To mjesto mogla je biti Banjaluka, koja je u septembru 1500. godine zabilježena kao jedna od četiri tvrđave oko Jajca.

I na samom kraju ugarske vlasti Dubrovčani su s robom dolazili u Jajce. Ivan Radovanović iz Konavala je prije polaska pred svjedocima sklopio ugovor s krojačem Ivanom Ljubojevićem, primivši od njega tkanine, gotova odijela i kape kao robni kredit. Na putu je umro, ostavivši krojaču dug od 5.000 akči, što pokazuje da je vrijednost robe opet obračunata u osmanskoj valuti. Kada su Turci priključili jajačku banovinu ostalom dijelu Bosne, Dubrovčani su prestali dolaziti u grad pod Plivskim vodopadom.

Prije nego što se na zidinama jajačke tvrđave zavihorila osmanska zastava, dubrovački trgovci su se počeli naseljavati u Livno, značajno mjesto na putu iz Bosne za mletačku Dalmaciju s relativno bogatom okolinom. Prvi dokument koji svjedoči o prisutnosti Dubrovčana u osmanskom Livnu potječe iz 1526. godine i govori o smrti krojača Marina Đurđevića u blizini varoši. Konzervatori njegove imovine u Dubrovniku ovlastili su zlatara i trgovca Orsata Lukinog da na osnovu ćiriličnog uputstva sakupi Marinovu zaostavštinu. Orsatu je savjetovano da pokaže umijeće u ophođenju s lokalnim vlastima i da se posluži carskim fermanom (hućumom) dobijenim na Porti, koji je potvrđivao da imovina Dubrovčana umrlih u Sultanovoj zemlji pripada njihovim nasljednicima. Pominjanje Orsatovog djelovanja i prisustvo drugih dubrovačkih svjedoka ukazuje na to da je u to doba u Livnu djelovala stalna grupa dubrovačkih trgovaca koji su poslovali i s okolnim seoskim i stočarskim stanovništvom.

Krojač Ivan Ljubojević početkom 1530. godine spominje se kao trgovac u Livnu. Bio je znatno zadužen, pa mu je dubrovačko Malo vijeće odobrilo boravak u rodnom gradu bez sudskog gonjenja kako bi uredio svoje poslove. Četrdesetih godina 16. stoljeća u Livnu su poslovala i dva brata od strica iz porodice Pokrajčić, rodom iz Stona. Trojan Pokrajčić uzimao je znatne robne kredite u Dubrovniku (163 dukata 1545. te 562 dukata 1546. godine), ali se pokazao kao nesiguran platiša, pa su pojedine obveznice završile na sudu radi naplate sekvestracijom imovine.

Treba zabilježiti da su i drugi Dubrovčani putovali u Livno. Trgovčić Marin Mihojević Lukerna ubijen je krajem 1523. ili početkom 1524. godine na putu iz Mostara u Livno. U Livno se 1558. godine sklonio i emin pred dubrovačkim Pločama Mahmud nakon sukoba s Dubrovnikom, a s Dubrovčanima su poslovali i lokalni muslimani, poput Ferhata Babića koji je 1537. godine deponovao 5.000 akči kod Marka Ostojića.

Nakon mletačko-osmanskog rata (1537–1540), kada je ojačao promet Bosne s lukama mletačke Dalmacije, dubrovački trgovci u Livnu nastojali su iskoristiti tu konjunkturu. Međutim, nakon 1550. godine Dubrovčani se više ne javljaju kao stalno naseljeni u Livnu, jer su promet dobara u potpunosti preuzeli domaći i mletački trgovci. Livanjsko polje obilovalo je žitom i sijenom, pa je Livno funkcioniralo kao lokalno tržište žitarica s kojeg su Dubrovčani 1555. godine dobili dozvolu za nabavku pšenice.

Kasnije su se poslovni ljudi iz Livna i Jajca vezivali za novu i poslovno naglo izraslu čaršiju u Banjaluci. Naprimjer, Ajvaz, sin Petrov iz Jajca, uzeo je 1583. godine u trogodišnji zakup radionicu svijeća u Jajcu, Ključu i Banjaluci, dok su Banjalučanin Ivan Matijan i Nikola Matijević iz Livna poslovali kao ortaci 1656. godine. Dubrovčani dugo nisu bili stalno naseljeni u Banjaluci, ali su bogatiji trgovci iz Beograda i Budima održavali veze s banjalučkom pijacom,  poput beogradskih ortaka Marka Ivanova i Luke Pjerova koji su u Banjaluku poslali skupocjeni svileni atlas u vrijednosti od 1.205 dukata.

S jačanjem domaćih trgovaca katolika, kojima je Banjaluka bila jedna od glavnih baza, Dubrovčani se nisu mogli duže održati na tom prostoru. Ipak, krajem 16. stoljeća u Banjaluci bilježimo pojedine dubrovačke trgovce, poput Nikole Vinca Grega (1596) i Ilije Vlatkovića (1603). Dubrovčani su u Banjaluku dolazili i kao diplomatski izaslanici i glasnici svojoj vladi, budući da je od 1580-ih godina u njoj rezidirao bosanski beglerbeg. Od sredine 17. stoljeća, a naročito nakon završetka Kandijskog rata, Dubrovčani su se u potpunosti povukli iz naseobina u zapadnoj Bosni, gdje ih je potisnula trgovina domaćeg stanovništva usmjerena prema splitskoj skeli.

(Tekst je skraćena verzija naučnog rada „Dubrovčani u zapadnoj Bosni 1463-1669. godine“, autora dr. Bogumila Hrabaka)