Djetinjstvo i mladost Katarina Kosača provodi na dvorovima u Humskoj zemlji, ponajviše na tvrđavi u Blagaju, te u gradu-tvrđavi Sokol na rijeci Pivi. Vrijeme Katarininog odrastanja i mladosti bilo je veoma burno vrijeme bosanske historije u kojem snažnu ulogu počinju imati Osmanlije.

Bosanska kraljica Katarina zasigurno je jedna od najzanimljivijih ličnosti srednjovjekovne Bosne, čija je tragična sudbina skončala 25. oktobra 1478. godine u Rimu, daleko od njene domovine i još dalje od djece.

Iako je često nazivaju posljednjom bosanskom kraljicom, ona to nije bila. Bila je pretposljednja, a kasnije je dobila titulu kraljice majke. Inače, posljednja je bosanska kraljica Mara, supruga Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja.

Katarina Kosača rođena je 1424. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara, u zemlji Humskoj (današnja Hercegovina). Majka joj je bila Jelena, kćerka Balše Baošića III, kralja Zete (današnja Crna Gora), i praunuka srpskog kneza Lazara Hrebljanovića, a otac Stjepan Vukšić Kosača, tada najugledniji bosanski velikaš. Osim Katarine, imali su još 2 sina, Vladislava i Stjepana. Lukavi i poduzetni Stjepan Vukčić Kosača uspio je raširiti svoje posjede na čitavu današnju Hercegovinu, južne dijelove Bosne, neke predjele Srbije i Crne Gore, srednju Dalmaciju i mjesta od Dubrovnika do Kotora. U Povelji Fridrika III, cara Svetog Rimskog Carstva, 20. januara 1448. godine nazvan je herzog (što na njemačkom jeziku znači vojvoda). Iako je i prije te povelje imao titulu vojvode Humske zemlje, njemački mu se naziv više sviđao pa ga je prilagodio u herceg i koristio u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima. Vjerovatno otuda potječe i novi naziv za njegov posjed – Hercegovina.

Djetinjstvo i mladost Katarina Kosača provodi na dvorovima u Humskoj zemlji, ponajviše na tvrđavi u Blagaju, te u gradu-tvrđavi Sokol na rijeci Pivi. Vrijeme Katarininog odrastanja i mladosti bilo je veoma burno vrijeme bosanske historije u kojem snažnu ulogu počinju imati Osmanlije.

Katarina je postala bosanska kraljica udajom za kralja Stjepana Tomaša u maju 1446. godine.

Priča kaže da je Stjepan Tomaš sve do svog izbora za kralja tajio svoje porijeklo radi sigurnosti. Živio je s pučankom patarenkom Vojačom, kojoj je obećao da će je oženiti ako bude dobra, vjerna i ako bude dobro služila. Vojača mu jeste bila dobra i vjerna, dobro mu je služila i rodila djecu.

Prvi kralj katolik

Međutim, kad je postao kralj, velikaši su mu savjetovali, a on odmah prihvatio, da otpusti Vojaču, jer ona radi niskog roda nije dostojna biti kraljica. Pošto kralj ipak ne može tek tako zaboraviti svoje obećanje, Stjepan Tomaš, koji je postao katolik, riješio je problem tako što se obratio papi Eugenu IV s molbom da ga razriješi obećanja i dozvoli mu (novu) ženidbu. Papa ga je 29. maja 1445. godine razriješio obećanja datog patarenki Vojači i odobrio novu ženidbu. Pošto je bio nezakoniti sin, novi je kralj od pape zatražio i da mu prizna sva prava zakonitih sinova. Papa je udovoljio i toj molbi, i to isti dan.

Izbor nove žene za novog kralja bio je veoma mudar politički potez. Njegovi velikaši i(li) on izabrali su kćerku hercega Stjepana Vukčića Kosače. Brak s Katarinom Kosačom trebao je ojačati bosansko kraljevstvo, jer će povezati kralja s njegovim najuglednijim velikašem. Inače, Stjepan Vukčić Kosača vjerovao je da se mala Bosna ne može oduprijeti turskoj premoći i da zato treba doći u dodir s Turcima.

Zbog tog svog uvjerenja bio je protiv toga da novi kralj Bosne bude Stjepan Tomaš. On je bio za Radivoja, također nezakonitog sina Stjepana Ostoje, koji je zapravo služio Turcima i već 10-ak godina sebe nazivao bosanskim kraljem pod okriljem Turaka. Međutim, među bosanskim velikašima bila je jača struja koja se oslanjala na kršćanski Zapad, pogotovo papu.

Katarina je udajom prihvatila katoličanstvo, vjeru svoga supruga. Za života je izgradila crkvu Presvetog trojstva u Vrilima i crkvu Svete Katarine u Jajcu.

Ona je udovica ostala 1461. godine, kada je kralj Stjepan Tomaš, baš u vrijeme kada je skupljao snage za otpor Osmanlijama, preminuo. Njegov nasljednik, kralj Stjepan Tomašević je Katarinu proglasio kraljicom majkom, što joj je omogućilo ostanak na kraljevskom dvoru. Ovaj potez Stjepana odobrovoljio je njenog oca da ga prizna kraljem.

Katarina je u braku s kraljem Stjepanom Tomašom rodila troje djece: dijete nepoznatog imena koje je umrlo 1460. godine, zatim sina Sigismund i kćerku Katarinu.

Katarina Kosača ostala je na dvoru sve do 1463. godine, kada je sultan Mehmed II osvojio Bosnu. Tom je prilikom zarobljen i ubijen kralj Stjepan Tomašević, a Katarinina su djeca odvedena u zarobljeništvo. Neki izvori tvrde da je djecu u Istanbul odveo njihov daidža, Katarinin mlađi polubrat Stjepan, koji je primio islam i postao poznat kao Ahmed-paša Hercegović. U to se vrijeme Katarina zatekla u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio opsjednut, uspjela je pobjeći i povukla se na Kupres.

Priča dalje kaže da je iz Fojnice pobjegla u Konjic, odatle je pješice stigla u Ston, a onda se lađom prevezla u Dubrovnik. Tu je provela neko vrijeme, a potom prešla u Rim. Historija pak bilježi da je kraljica Katarina već u julu 1463. godine bila na Lopudu, u području Dubrovačke Republike. Iako joj je dubrovački Senat dopustio dolazak u Dubrovnik, prema kraljici Katarini nisu bili previše blagonakloni jer su se bojali turske osvete. U Dubrovniku ona nastupa kao zakoniti predstavnik bosanskog kraljevstva i čeka oslobođenje Bosne.

Kako su bosanski vladari imali posjede i nekretnine u Dubrovniku koje su izdavali, Katarina je prihode od toga zatražila za sebe i svoju pratnju, ali su Dubrovčani to odbili. Nakon 3 godine uzaludnog čekanja da se Bosna oslobodi, napušta Dubrovnik i odlazi u Rim. U Dubrovniku je pohranila mač svog pokojnog muža uz zavjet „da se dadne njenom sinu Sigismundu kad se oslobodi turskog ropstva kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje“. Utočište je našla kod pape Pavla II, koji je odredio da joj se daje stalna pomoć iz papinske riznice. Imala je uz sebe i mali dvor bosanskih velikaša (svi su bili rođeni u okolici Mostara) i ostali su s njom do njene smrti.

Društvo joj je pravila još jedna bivša kraljica, svrgnuta kiparska kraljica Karlota. U Rimu je postala franjevka Trećeg reda i živjela je pobožno i skromno. Zadnjih je desetak godina Katarina živjela u blizini Crkve svetog Marka. Znala je da su joj djeca u Carigradu na sultanovom dvoru i da su prešla na islam. A pošto je znala i da se ponekad događalo da Turci za dobar novac vrate djecu, u tu je svrhu tražila novčanu pomoć od raznih italijanskih vladara. Tako je godine 1470. poslala svoja dva dvorjanina Nikolu Žubranića i Abrahama Radića u Mantovu i Milan da u njeno ime zamole pomoć. Iako pomoć nije dobila, zabilježeno je da se godine 1474. spremala otići na granicu Turske jer je čula da je sultan obećao osloboditi joj djecu. Ali, sve su to bile prazne priče i pusti snovi. Svoju djecu nikad više nije vidjela. Priča kaže da je nakon toga vrijeme provodila u molitvi i suzama za djecom.

Katarinina oporuka

U jesen je 1478. godine Katarina oboljela, i da je smrt ne bi iznenadila pozvala je carskog notara, sveštenika Antu iz Splita, koji je bio na službi u Crkvi svetog Petra u Rimu, da sastavi oporuku. U svojoj oporuci „imenovala je papu Siksta IV i njegove zakonite nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predadu njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo, a ako Sigismund ne bi ponovo postao kršćaninom, da kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona ponovno vratila na kršćansku vjeru. Ako bi, pak, oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti.“

Katarinin sin Sigismund nikada se  nije vratio u kršćanstvo. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je nakon toga po ocu nazivan Kraloğlu, što na turskom jeziku znači kraljević. U Osmanskom carstvu napravio je veliku karijeru, dobio titulu sandžak-bega od Karasija i bio veoma drag sultanu. O Katarini princezi pisalo se također, ali pouzdanih podataka o njenoj sudbini nema. Sudeći po predanju, umrla je na putu za Istanbul i negdje se kod Skopja nalazi njeno turbe.

Pet je dana nakon sastavljanja oporuke Katarina je umrla. Pokopana je u crkvi Araceoli pred glavnim oltarom. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim kipom u prirodnoj veličini s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski grb i grb porodice Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen i natpis bosančicom. Na tom mjestu ostao je Katarinin grob preko 100 godina. Oko 1590. godine odlučili su franjevci popraviti oltar i pomaknuti ga naprijed, kako bi kod oltara bio viši.

Zbog toga je kraljičin grob morao biti premješten, a nadgrobna je ploča skinuta i stavljena na desni stup pred velikim oltarom, gdje se i danas nalazi. Vjerovatno je tada zamijenjen i natpis na nadgrobnoj ploči i stavljen novi s latinskim natpisom umjesto bosančice, ali s greškom. Naime, novi natpis ju je nazvao sestrom umjesto kćerkom hercega Stjepana. I na novoj je nadgrobnoj ploči kraljica prikazana u prirodnoj veličini, s krunom na glavi i kraljevskim plaštom preko ramena.