U igri su vlade četiri vodeće ekonomije Evropske unije i mogućnost da radikalna desnica značajno poveća svoj utjecaj. Matematika i kalkulacije o budućim većinama već su započele, kako unutar, tako i izvan granica ovih zemalja

Evropa ulazi u izborni ciklus koji bi mogao pomjeriti njeno političko težište ka desnici. Prijevremeni izbori u Španiji, zakazani za 29. novembar, otvaraju kalendar koji se nastavlja 2027. godine predsjedničkim izborima u Francuskoj te parlamentarnim izborima u Poljskoj i Italiji. U igri su vlade četiriju vodećih ekonomija Evropske unije i mogućnost da radikalna desnica značajno poveća svoj utjecaj. Matematika i kalkulacije o budućim većinama već su započele, kako unutar, tako i izvan granica ovih zemalja.

U Španiji se ključna pitanja vrte oko toga hoće li Narodna stranka (PP) Alberta Núñeza Feijóoa biti najjača politička snaga, hoće li moći osigurati parlamentarnu većinu i kakvu će ulogu odigrati Vox. Ako PP bude morao računati na podršku Santiaga Abascala, ostaje da se vidi koje će zahtjeve Vox staviti na sto i hoće li doći do koalicionog sporazuma.

U Francuskoj, Marine Le Pen, liderka Nacionalnog okupljanja i centralna figura evropske radikalne desnice, posmatra španske izbore kao najavu vlastite kandidature za Jelisejsku palatu. Ona se u Briselu sastala s Abascalom i pozdravila mogućnost da Vox uđe u špansku vladu, dok je i Jordan Bardella pokazao bliskost s liderima te španske stranke. I prije nego što su prebrojani prvi glasovi u Španiji, saveznici već grade velika očekivanja od njihovih političkih implikacija.

Svaki napredak van domaćih granica služi u kampanji kao dokaz tvrdnje da je njihov dolazak na vlast dio šireg svenacionalnog i panevropskog vala. Ipak, domet tog utjecaja razlikovat će se od metropole do metropole: Giorgia Meloni nastoji konsolidirati svoju poziciju; poljska nacionalistička desnica pokušava povratiti utjecaj u okršaju s Donaldom Tuskom; dok Le Pen cilja na predsjedničku dužnost koju Emmanuel Macron više ne može obnašati. Desničarska većina u Španiji ovisna o Voxu upotpunila bi scenarij koji bi iz korijena izmijenio ravnotežu snaga među velikim evropskim prijestolnicama.

Le Pen je otvoreno poručila da sada ima saveznike za promjenu usmjerenja Evrope, zalažući se za vlade koje će vratiti nadležnosti nacionalnim državama te ograničiti dalju integraciju u sferama vanjske politike i odbrane. Ova međusobna podrška nastoji stranačke afinitete pretopiti u stvarni odnos snaga među država članicama.

Francuska predstavlja najveći i najvažniji ispit ovog ciklusa. Ustav onemogućava Macronu kandidaturu za treći uzastopni mandat, a dva izborna kruga predviđena za april i maj otvaraju presudnu borbu za nasljednika. Le Pen želi s predsjedničke pozicije promijeniti kurs nuklearne sile i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Međutim, osvajanje Jelisejske palate i obezbjeđivanje parlamentarne većine dva su sasvim različita izazova. Ona je već najavila raspuštanje Nacionalne skupštine u slučaju pobjede, što znači da bi morala održati politički zamah i prevazići parlamentarnu fragmentaciju. Njen odnos s drugim desničarskim opcijama, kao i sposobnost njenih rivala da koaliraju, bit će od presudnog značaja.

Ukrajina će poslužiti kao prvi pokazatelj te promjene: Le Pen predlaže obustavu francuske finansijske pomoći Kijevu šest mjeseci nakon ulaska u Jelisejsku palatu, iako bi zadržala vojnu pomoć, pravdajući to budžetskim ograničenjima. Ona ne predlaže potpuno napuštanje Ukrajine, ali zagovara smanjenje obaveza. Za partnere u EU glavno je pitanje koliko bi dodatnog tereta morali preuzeti na sebe i na koji vremenski period.

U Berlinu se na takvu perspektivu gleda s velikom zabrinutošću jer ona dodiruje odnose koji prevazilaze puku usklađenost lidera. Macron i Friedrich Merz dogovorili su u martu formiranje grupe za nuklearnu koordinaciju i proširenje njemačkog učešća u francuskim vježbama odvraćanja. Predsjedništvo Le Pen stavilo bi na kušnju kontinuitet te saradnje, jer vojne akcije zahtijevaju zajedničko poimanje prijetnji i duboko povjerenje u reakciju susjeda u kriznim trenucima.

Merz izbjegava unaprijed otpisati to razumijevanje: na pitanje o eventualnoj pobjedi Le Pen odgovorio je da je „njemačka ruka i dalje pružena“ Francuskoj. Francusko-njemačka osovina mogla bi preživjeti političke promjene, ali očuvanje njene pokretačke snage bilo bi pod velikim upitnikom. Nesuglasice oko Ukrajine ili sigurnosnih pitanja primorale bi obje strane na ponovno građenje sporazuma koji danas obje vlade smatraju strateškim.

Nespokoj već sada oblikuje njemačke odluke. Jacob Ross, stručnjak za Francusku pri Njemačkom vijeću za vanjske odnose, upozorio je u francuskom Senatu da neizvjesnost oko Nacionalnog okupljanja „znatno usporava bilo kakvo približavanje“. Mogućnost pobjede Le Pen, prema njegovoj analizi, daje dodatni vjetar u leđa onima koji sigurnost radije povjeravaju Washingtonu i NATO-u nego povećanju ovisnosti o Parizu. Izbori tako mogu odratiti aktere od preuzimanja obaveza i prije nego što se uopće održe.

Njemačkoj nisu ni potrebni vanredni izbori da bi bila dio ovog izbornog vrtloga: pritisak Alternative za Njemačku (AfD) i rasprave o sanitarnom kordonu značajno sužavaju manevarski prostor kancelara. Merz bi morao pregovarati s Le Pen dok istovremeno pokušava obuzdati radikalnu desnicu koja mu osporava liderstvo unutar konzervativnog bloka. Svaki kompromis postignut s Parizom morao bi pravdati pred vlastitom parlamentarnom većinom.

Pitanje nije samo puko formalno preživljavanje bilateralnih sporazuma. Ronja Kempin, ekspertica za sigurnost iz Fondacije za nauku i politiku u Berlinu, upozorava na rizik od „pražnjenja duha“ tih ugovora: od smanjenja univerziteske saradnje do razmimoilaženja u sektoru odbrane. Formalno netaknut odnos mogao bi izgubiti neophodno povjerenje za donošenje zajedničkih odluka.

Italija nudi Le Pen i Voxu ne samo saveznicu, već i konkretan presedan dolaska na vlast i suživota s tradicionalnom desnicom. Bliskost je opstala uprkos razdvajanju u Evropskom parlamentu: kada je Vox 2024. napustio grupu Giorgije Meloni da bi se pridružio bloku Le Pen, naglašeno je da će Italija ostati „partner, prijatelj i saveznik“. Kontinuitet vlasti Meloni dodatno bi učvrstio taj presedan, iako vladanje sa sobom nosi nužnost ispunjavanja obaveza i pravljenja kompromisa.

Tako stvorena bliskost mogla bi olakšati dogovore između Pariza, Rima i Madrida ukoliko biračka tijela daju vlast njihovim liderima. Francuska već ima potpisane ugovore o saradnji s Italijom i Španijom koji datiraju iz perioda prije ovog izbornog ciklusa; izraženija politička srodnost mogla bi osnažiti te veze i ponuditi Parizu alternativne oslonce u odnosima s Berlinom. Međutim, pretvaranje te saradnje u stabilan trougao zahtijevalo bi usklađivanje industrijskih interesa, sigurnosnih prioriteta i podjelu odgovornosti u upravljanju migracijama.

U međuvremenu, bivši general Roberto Vannacci i njegova formacija Nacionalna budućnost vrše pritisak na Meloni s desne strane. Vladajuća koalicija uspjela je zaustaviti njegovog kandidata na dopunskim izborima u Kalabriji krajem septembra, ali njegov ulazak na političku scenu primorava na kalkulacije o tome koliko bi glasova mogao odnijeti i kakav bi odnos prema njemu trebalo zauzeti. Značenje drugog mandata Meloni uveliko će ovisiti o većini koja ga bude podržavala.

Borba se vodi i na polju izbornih pravila. Izborna reforma usvojena osmog oktobra uvodi većinski bonus za koalicije koje osvoje najmanje 42% glasova i zahtijeva prethodno definisanje kandidata za premijera. Takav sistem favorizira saveze, a kažnjava fragmentaciju; njegovi efekti ovisit će o koheziji desničarskih stranaka i sposobnosti opozicije da ponudi zajedničku alternativu.

Na tom frontu ključne uloge imaju Elly Schlein i Giuseppe Conte, lideri Demokratske partije i Pokreta 5 zvjezdica. Dogovor o liderstvu i prevazilaženje međusobnih razlika bit će njihov glavni izborni izazov. Italija pruža pouku primjenjivu na cijeli ovaj ciklus: snažna desnica može izgubiti od opozicije koja je sposobna ujediniti se, dok rasuti opozicioni glasovi ostaju nedovoljni bez jasnog dogovora o upravljanju zemljom.

U Poljskoj će Donald Tusk ovisiti o snazi vlastite stranke i izbornom opstanku svojih koalicionih partnera. On predvodi proevropsku koaliciju s pozicije desnog centra, te bi njegov poraz pomjerio vlast ka nacionalističkoj desnici. Ipak, nadmetanje između stranke Pravo i pravda (PiS), Konfederacije i grupacije Poljska kruna Grzegorza Brauna onemogućava da se ova borba svede na samo dva jasna bloka.

Unutrašnja kriza u PiS-u, pod vodstvom Jarosława Kaczyńskog, slikovito prikazuje tu nestabilnost: u julu je objavljen odlazak više od 30 zastupnika uslijed trvenja s okruženjem bivšeg premijera Mateusza Morawieckog. Ovaj rascjep može raspršiti glasove, ali i otvoriti prostor za nove političke opcije koje mogu doprijeti do birača do kojih jedna stranka više ne dopire.

Ako se taj zaokret u potpunosti ostvari, socijaldemokratija bi dodatno ustuknula na mapi na kojoj su njene vlade već postale rijetkost. Gubitak Španije smanjio bi broj njenih glavnih uporišta među 27 članica s četiri na samo tri zemlje, Dansku, Litvaniju i Maltu, što predstavlja jedva 11% država članica, uz iščekivanje raspleta u Švedskoj. Time bi izgubila poziciju u jednoj od najvećih ekonomija; zadržala bi utjecaj kroz šire koalicije poput njemačke, ali s znatno manjim kapacitetom za diktiranje agende iz vlastitog modela upravljanja.

U takvom scenariju, pet najvećih ekonomija EU vodile bi političke snage u rasponu od Merzovog konzervativizma do nacionalizma kakav zastupaju Le Pen i Meloni. Radikalna desnica time bi dobila na snazi naspram konzervativaca koji bi imali manje socijaldemokratskih protivtega, a bili bi izloženi pritisku unutar vlastitih zemalja od rivala koji od njih zahtijevaju dodatno zaoštravanje stavova.

Ispod specifičnih nacionalnih razlika izranja homogen zahtjev građana za zaštitom. Proljetni Eurobarometar stavlja troškove života kao glavnu ličnu brigu za 52% građana. To nezadovoljstvo ne vodi automatski ka nacionalističkom glasanju, ali stvara pogodno tlo za zajedničko obećanje: vraćanje kontrole nad granicama, javnom potrošnjom i ekonomskim odlukama. Desničarske opcije uspješno povezuju svakodnevne probleme građana s osjećajem da su postojeće vlade izgubile moć njihovog rješavanja.

Ipak, ispunjavanje tog obećanja nosi sa sobom unutrašnje tenzije: zaštita kupovne moći može zahtijevati resurse koji direktno konkurišu vojnim izdacima, dok zaštita domaće industrije može nanijeti štetu industriji susjedne zemlje. Davanje prioriteta vlastitim građanima otežava kasnije pravdanje ustupaka drugim državama, jer saveznici moraju odgovarati različitim biračkim tijelima.

Evropski budžet za period 2028–2034. plastično ilustruje tu hitnost: evropski lideri nastoje ga dogovoriti prije nego što izborne kampanje 2027. godine dodatno zaoštre nacionalne stavove. Izbori mogu deblokirati odluke obnavljanjem mandata, ali problem nastaje kada iščekivanje izbora postane trajno stanje. Evropski parlament zadržat će svoj sastav iz 2024. godine, ali birališta mogu promijeniti nacionalne lidere koji pregovaraju o ključnim sporazumima.

U pozadini svega stoji Evropa koja se nalazi u neprekidnoj izbornoj kampanji: kada jedna vlada dobije novi mandat, druga strahuje od gubitka svog, dok treća izbjegava bilo kakve ustupke koji bi u javnosti mogli izgledati kao kapitulacija. Još 2013. godine ekonomista Giorgio Basevi predložio je sinhronizaciju nacionalnih i evropskih izbora upravo zato što je neprekidni niz kampanja tokom eurokrize odgađao ključne odgovore i pogoršavao njihove posljedice. Svaki naredni izbori obećavaju račišćavanje horizonta, ali ih oni sljedeći ponovo zamagljuju i zatvaraju.