Kongres muslimanskih intelektualaca, održan u Sarajevu septembra 1928. godine u organizaciji društva „Gajret“, bio je prvi historijski pokušaj međuratne inteligencije da u atmosferi duboke političke krize i stranačkih podjela ponudi cjelovit program reforme školstva, emancipacije žena i ekonomskog podizanja muslimanskog stanovništva u Kraljevini SHS

U kasno ljeto 1928. godine, politička i društvena atmosfera u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nalazila se na ivici potpunog pucanja. Pucanj Puniše Račića u Narodnoj skupštini u Beogradu i ubistvo hrvatskih zastupnika gurnuli su zemlju u duboku ustavnu krizu, koja će samo nekoliko mjeseci kasnije rezultirati uvođenjem šestojanuarske diktature kralja Aleksandra. U tako napetom, nefunkcionalnom i podijeljenom društvu, u Sarajevu je 6. i 7. septembra 1928. godine održan Kongres muslimanskih intelektualaca.

Iako je skup formalno organiziran u sklopu svečanog obilježavanja dvadeset i pete godišnjice postojanja i rada Kulturno-prosvjetnog društva „Gajret“, te uprkos tome što zvanično nije imao politički karakter, Kongres je u potpunosti odražavao sve lomove, rivalitete i ideološka previranja tadašnjeg bosanskohercegovačkog društva. Bio je to prvi i najozbiljniji pokušaj između dva svjetska rata da se na jednom mjestu okupi podvojena muslimanska inteligencija i ponudi obuhvatna dijagnostika i terapija za duboku prosvjetnu, ekonomsku i socijalnu zaostalost muslimanskog stanovništva.

Pripreme za Kongres odvijale su se u sjeni oštrog sukoba između vodeće građanske stranke Bošnjaka-muslimana, Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), s jedne strane, i rukovodstva društva „Gajret“, s druge strane. Vođstvo JMO-a gledalo je u čelnicima „Gajreta“ svoje političke protivnike. Zbog prorežimske i prorspske nacionalne orijentacije Glavnog odbora „Gajreta“, vrh JMO-a je još 1923. godine osnovao rivalsko kulturno društvo „Narodna uzdanica“, kako bi potisnuo uticaj „Gajreta“ među narodom.

Sazivanje Kongresa, na inicijativu novoizabranog predsjednika „Gajreta“ inženjera Hajdara Čekre i njegovih saradnika, predstavljeno je kao pokušaj stvaranja neutralne, šire platforme koja bi ujedinila inteligenciju bez obzira na stranačku i nacionalnu pripadnost. Zbog toga je u pripremnim fazama izričito naglašeno da će se rad Kongresa odvijati odvojeno od samog „Gajreta“, kako bi se privukli i oni intelektualci koji su apstinirali od društva zbog njegovog političkog kursa.

Međutim, stranačke strasti i duboko zakopani rovovi onemogućili su potpunu neutralnost. Glavni odbor „Gajreta“ odbijao je svaku ideju o fuzioniranju s „Narodnom uzdanicom“, tvrdeći da „Gajret“ ima izgrađenu nacionalnu ideologiju od koje neće odstupiti, dok je organ JMO-a, list Pravda, optuživao vođstvo „Gajreta“ da skup koristi za vlastitu političku promociju i stvaranje činovničkih karijera pod zaštitom policijskog aparata.

Uprkos političkim opstrukcijama u pozadini, sam rad Kongresa iznio je na vidjelu izuzetno smjele i progresivne ideje, prije svega zahvaljujući reisu-l-ulemi Mehmedu Džemaludinu Čauševiću. Reis Čaušević, koji je izabran za predsjednika Kongresa, shvatio je da se bez odvažnih hirurških zahvata u tradicionalno tkivo društva ne može krenuti naprijed.

U uvodnom referatu o vjersko-prosvjetnim prilikama, reis Čaušević je otvoreno ukazao na porazne činjenice: ogromna većina muslimanskog stanovništva bila je nepismena, u selima nije bilo osnovnih škola, a tamo gdje su postojale, muslimanski roditelji su često bojkotirali nastavu. Uzrok za takvo stanje nije ležao samo u konzervativizmu, nego i u jednostranim državnim školskim programima, gdje su školske proslave i udbenici obojeni pravoslavnom vjerskom tradicijom povređivali vjerska osjećanja muslimanske djece.

Kongres je usvojio niz dalekosežnih zahtjeva. Tražilo se hitno reformiranje starinskih mekteba i njihovo pretvaranje u savremene osnovne škole, podizanje Šerijatske sudačke škole na rang visoke fakultetske ustanove, izdavanje vjerskih udžbenika na narodnom (srpskohrvatskom) jeziku, te uvođenje obavezne hutbe (petkovne propovijedi) na narodnom umjesto na arapskom jeziku. Poseban akcenat stavljen je na potrebu osavremenjivanja vakufa, da se ogromna, ali neefikasno vođena bogatstva vakufske imovine usmjere u modernizaciju privrede, otvaranje autonomnih škola i stipendiranje omladine, uključujući i školovanje na prestižnim svjetskim univerzitetima poput kairskog El-Azhara.

Svakako najžešću i najdramatičniju raspravu na Kongresu izazvalo je referisanje o takozvanom „muslimanskom ženskom pitanju“, koje je podnio profesor Husein Brkić, direktor gimnazije u Stocu. Pitanje emancipacije muslimanke, njenog prava na školovanje, zapošljavanje i uklanjanje tradicionalnog zara i feredže (pokrivanja lica i tijela), već godinama je potresalo bosanskohercegovačku javnost.

Do koje mjere je to bila osjetljiva tema pokazuje i činjenica da su knjige koje su zagovarale otkrivanje žena u godinama prije Kongresa javno spaljivane u dvorištu Begove džamije u Sarajevu, dok je mjesni odbor JMO-a u Sarajevu početkom 1928. godine donio rezoluciju protiv samog reisa Čauševića, uz uzvike „Dolje Reis!“, optužujući ga da ugrožava vjeru.

Profesor Brkić i reis Čaušević zastupali su moderan stav: pokrivanje lica i nosa nije vjerski dogma ili kur'anski propis, nego običaj i tradicija vezana za specifičan historijski trenutak. Zadržavanje žene u potpunoj izolaciji i neznanju nanosilo je katastrofalne posljedice muslimanskoj porodici i privredi.

U ovoj značajnoj debati za govornicu su stupile i Joka Šiljak te Mara Trifković, sarajevske prosvjetne radnice, aktivistkinje Ženskog pokreta i Kola srpskih sestara, koje su bile direktno povezane s organizatorima skupa. Mara Trifković, supruga poznatog političara Marka Trifkovića, nalazila se na čelu Ženskog odbora društva „Gajret“ od 1925. do 1928. godine, dok je Joka Šiljak dugi niz godina radila na opismenjavanju i stručnom osposobljavanju žena.

Budući da je vodstvo „Gajreta“ u tom periodu blisko sarađivalo sa srpskim građanskim strankama i zastupalo zvaničnu unitarnu doktrinu, ove sarajevske intelektualke bile su prihvaćene kao legitimne sagovornice koje su, sa stanovišta vlastitog iskustva u humanitarnom radu i vođenju ženskih šegrtskih domova, s govornice pružio snažnu podršku zahtjevima reisa Čauševića za opismenjavanje, školovanje i privredno osnaživanje muslimanki.

Nakon žučnih polemika u kojima su učestvovali brojni intelektualci, svi prisutni vjerski autoriteti i teolozi na Kongresu konačno su priznali i prihvatili stav da pokrivanje žene nije vjerska dogma te da školovanje i privređivanje muslimanki po islamu nije zabranjeno.

Ipak, završna rezolucija odražavala je kompromis i postupnost. Zauzeto je stanovište da ne treba nasilno forsirati otkrivanje, nego primarno forsirati opismenjavanje i pohađanje škola. Ako djevojci ili ženi uslovi školovanja ili rada zahtijevaju da bude otkrivena, ona se ima pravo otkriti. Iako je ovaj kompromis djelovao sporo, on je otvorio vrata masovnijem ulasku muslimanki u obrazovni sistem, dok će zakonska zabrana nošenja zara i feredže u Bosni i Hercegovini uslijediti tek 1950. godine.

Osim prosvjetnih i vjerskih tema, Kongres je posvetio veliku pažnju teškom ekonomskom položaju muslimanskog seljaka i gradskog zanatlije. U referatima o poljoprivredi i zadrugarstvu, koje su podnijeli Šerif i Šefkija Bubić, konstatovano je da bez privredne osnovice nema ni kulturnog napretka.

Usvojena je posebna rezolucija o zadrugarstvu koja je predviđala formiranje privrednih sekcija i osnivanje poljoprivrednih, kreditnih i voćarskih (posebno šljivarskih) kooperativa. Zanimljivo je da su intelektualci okupljeni na Kongresu preporučili da se u sredinama gdje nema muslimanskih zadruga, seljaci i obrtnici bez predrasuda uključuju u postojeće srpske ili hrvatske zadruge, čime se željela razbiti ekonomska izolacija. Tražilo se i uvođenje zadrugarstva kao obaveznog predmeta u građanske škole i medrese.

Iako je Kongres u smislu ideja i rezolucija ponudio impresivan program, njegovi praktični dometi odmah po završetku zasjedanja dovedeni su u pitanje. Na samom skupu došlo je do oštrih istupa pojedinih intelektualaca, poput profesora Šefkije Bubića, koji su napali upravu „Gajreta“ i optužili ih da od nacionalizma prave profesiju, a da društvo koriste samo za održavanje svojih činovničkih egzistencija i političko reklamiranje.

Usvojen je zaključak o formiranju posebnog Egzekutivnog odbora Kongresa, koji je pod predsjedavanjem inženjera Čekre i uz učešće reisa Čauševića trebao raditi na provođenju zaključaka i depolitizaciji kulturnih društava. Međutim, Glavni odbor „Gajreta“ ubrzo se na vanrednoj sjednici distancirao od pojedinih radikalnih izjava i anonimnih novinskih članaka, objavivši saopštenje u kojem je naveo da se Kongres odvijao van njihove kontrole te da ne snose odgovornost za sve iznesene stavove

Predstavnici JMO-a u javnosti su nastavili žestoko kritikovati skup, označavajući ga kao akciju prorežimskih pojedinaca koji nemaju podršku u narodu. Pokušaji grupe okupljene oko reformističkog lista Reforma (koji je bio pod snažnim uticajem kemalističkih reformi u Turskoj) da se izbori za depolitizaciju i stvori jedinstveno prosvjetno tijelo nisu uspjeli probiti stranačke monopole.

Na kraju, Kongres muslimana intelektualaca u Sarajevu 1928. godine ostao je zabilježen kao historijski događaj. On je pokazao da je unutar bosanskohercegovačkog muslimanskog društva postojala snažna, obrazovana i vizionarska elita sposobna da detektuje ključne probleme svog vremena, od prava žena i reforme školstva do ekonomskog zadrugarstva. Međutim, usljed duboke političke podijeljenosti, jakih stranačkih pritisaka i opšte društveno-političke krize u Kraljevini SHS, većina usvojenih rezolucija ostala je na nivou mrtvog slova na papiru. Ipak, ideje lansirane u septembru 1928. godine posijale su sjeme modernizacije koje će u decenijama koje su uslijedile nezaustavljivo promijeniti lice Bosne i Hercegovine.

(Za tekst korišten materijal iz istraživačkog rada Ibrahima Kemure pod naslovom: “KONGRES MUSLIMANA INTELEKTUALACA U SARAJEVU 1928. GODINE”)